„O, ne, još jedna priča o tim vašim ruskim nihilistima?”
Još jedna, drago čitateljstvo; poslednja knjiga iz edicije koja je najpre žargonski, a onda i zvanično ponela ime Afirmacija negacije. Ujedno i najkraća. Ovim stavljamo tačku na višegodišnje literarano druženje sa ozloglašenim „novim ljudima sa plavim cvikerima”, započeto još daleke 2008. godine, kada smo još pokušavali da odgonetnemo korelaciju anarhizam–nihilizam–21. vek; nedugo zatim, zbio se sudbonosni susret sa Sergejem Stepnjakom – na red je došla simpatična „Nihilistkinja” (u izdanju CLS-a, 2009), a onda i legendarna „Podzemna Rusija” (izdanje MostArt-a, 2011). Kao KKUSIUSK, imali smo zadovoljstvo da u izdavačke vode uđemo sa Stepnjakovim kolosalnim romanom „Andrej Kožuhov” (2012), za kojim je usledila zbirka njemu srodnih autobiografija „Pet sestara – žene protiv cara” (2014). Kao omaž celom nihilističkom pokretu Rusije druge polovine XIX veka, a pre svega samom Stepnjaku, sada je tu i „Kućica na Volgi” – krajnje odgovarajući konac ove skromne biblioteke.
Ubedljivo najtoplija priča koju je jedan „terorista” ikad uspeo da skroji (Stepnjak je, setićemo se, zbog ubistva šefa tajne policije svojevremeno bio najtraženiji begunac u Rusiji i državni neprijatelj broj jedan), napisana je daleke 1889. godine, tokom autorovih izgnaničkih dana u Londonu. Naime, u vreme dok je čekao izlazak iz štampe svog daleko ambicioznijeg (pre svega u stvaralačkom smislu) romana „Andrej Kožuhov”, Kravčinski je došao na ideju da u delo sprovede svoju davnašnju zamisao, te da osim novinskih članaka, publicističkih knjiga i romana, sebe posveti i jednom drugačijem formatu – kratkim pričama i pripovetkama. Kao jedna od najuspelijih iz tog niza, „Kućica na Volgi” je, razume se, priča o revolucionarima. Njen glavni junak takođe je jedan od onih „oduševljenih humanista” što hrle u smrt zarad oslobođenja naroda. Već smo upoznali takve u gorenavedenim delima. Možemo reći i da već znamo štošta o njihovim fizionomijama, životima, ubeđenjima. Znamo i za njihovu krajnje istrajnu, ali mahom bezizglednu borbu, za nepravedna hapšenja koja se neretko nisu završavala običnim progonima ili tamnicom, već su vodila pravo u pogibiju. Upoznali smo se sa akcijama preduzimanim u cilju obračunavanja sa sistemom, kao i sa (ne)uspešnim bežanijama pred naletom čudovišta zvanog carizam. Spoznali smo, međutim, i duše svakog od tih mladih revolucionara, i u njima našli iskrenost, poštenje, saosećajnost, plemenitost. Kontradiktornost, reklo bi se? Plemenitost i oružje, poštenje i dinamit… Nipošto. U pitanju je gotovo zaštitni znak nihilističkog pokreta i njegova suština. Uostalom, ne leži li tu i sva „tajna” njegove neverovatne privlačnosti?
Jednog takvog borca srećemo i u „Kućici na Volgi”. Istina, u ovoj pripoveci ostajemo uskraćeni za predstave fizičkih razračunavanja sa predstavnicima vlasti, za spektakularna bekstva ili iskustva iz tamnica ili zatočeništva, kojima naša ranija dela obiluju. Sve što bi ovu priču učinilo „akcionom” nestaje već s krajem prvog poglavlja, tačnije, sa skokom nesuđenog robijaša pod žandarmskom pratnjom iz voza u punoj brzini. Odatle pa nadalje, jedina bitka koju nam pisac dočarava jeste ona koja se u bije u duši mladog nihiliste, bitka izazvana sasvim slučajnim susretom sa neznankom koja će mu pružiti spas i utočište. Kako ova minijatura odmiče, ta agonija samo dobija na intenzitetu, dok se politička pozadina pripovetke lagano gubi iz vida, mada nikad ne nestaje, što kraj nesumnjivo i potvrđuje.
U odnosu na ranije naslove iz edicije Afirmacija negacije, „Kućica na Volgi” je očigledno otvorenija, prisnija i naivnija. Takođe, barem u književnom smislu, ona je skladnije oblikovana. Deskripcija i prikaz psihološkog profila junaka su na nivou mnogo slavnijih pisaca, a lakoća pripovedanja i umešnost nitovanja scena pariraju svetski poznatim pripovetkama iz doba realizma. Negde na početku naše izdavačke avanture, pomenuli smo kako dela koja biramo za svoj izdavački opus moraju biti istorijski zanimljiva ili poetična. Naravno da od takve politike ne odustajemo. „Kućica na Volgi” je tu da vam potvrdi oba, sa naglaskom na ovo drugo.
Mile od Umu, mart 2016.
nazad na: Impresum
dalje na: Pripovetka