Predlozi da napišem memoare počeli su da se javljaju kada tek što sam bila krenula da živim, a nastavili su da pristižu svih ovih godina. No, ja nisam htela ni da čujem. Živela sam svoj život punim plućima – zašto bih pisala o njemu? Drugi razlog moje neodlučnosti bilo je ubeđenje da čovek o svom životu treba da piše tek onda kada bude prestao da stoji u samoj njegovoj žiži – „kada stupi u zrele i mudre godine”. Svojim sam prijateljima imala običaj da govorim da „tek kada čovek bude kadar da životne tragedije i komedije sagleda objektivno i nepristrasno – pogotovo svoj život – postoje izgledne šanse da se napiše dobra autobiografija”. Kako sam se još uvek osećala mladom, uprkos poodmaklim godinama, sebe sam smatrala nedoraslom za taj zadatak. Povrh toga, oduvek sam kuburila sa nužnom količinom slobodnog vremena za usredsređeno pisanje.
Nametnuto mirovanje u Evropi donelo mi je dovoljno vremena da puno čitam, uključujući i biografije i autobiografije. Na svoju veliku žalost, otkrila sam da starost ne samo da ne donosi mudrost i zrelost, već prečesto vrvi od senilnosti, teskobe i sitne zajedljivosti. Ne želeći da se igram sa tom opasnošću, počela sam ozbiljno da razmišljam o tome da svoju životnu priču stavim na papir.
Najveća poteškoća sa kojom sam se suočila bio je nedostatak istorijske građe za moje delo. Gotovo sve knjige, pisma i slični materijali koje sam skupljala trideset i pet godina koliko sam provela u SAD zaplenili su pljačkaši iz Ministarstva pravde, da ih nikad ne vrate. Nisam imala čak ni lični komplet časopisa „Majka Zemlja“, koji sam izdavala punih dvanaest godina. Bio je to problem za koji nisam mogla da nađem rešenje. Kao pravi skeptik, previdela sam čarobnu moć prijateljstva, koje je toliko često u mom životu pomeralo planine. Moji verni prijatelji Lenard D. Abot, Agnes Inglis, V. S. Van Valkenburg i ostali opovrgli su moje sumnje. Agnes, osnivačica biblioteke Labadi (Labadie) iz Detroita, koja raspolaže najbogatijom zbirkom radikalnog i revolucionarnog štiva u Americi, priskočila je u pomoć svojom uobičajenom agilnošću. Lenard je odradio svoj deo posla, a Van je sve svoje slobodno vreme posvetio istraživačkim radnjama za moju knjigu.
Kada je reč o evropskoj građi, znala sam da mogu da računam na dva najbolja istoričara iz naših redova: Maksa Netlaua i Rudolfa Rokera. Uz takvu skupinu saradnika, više nije bilo zime.
Pa ipak, nisam bila zadovoljna. Trebalo mi je nešto što bi mi pomoglo da ponovo dočaram atmosferu svog intimnog života: krupni ili sitni događaji koji su me emotivno bacakali tamo-amo. Spasao me je jedan stari porok: doslovce brda mojih pisama. Često su mi puta moj ortak Saša, inače poznat kao Aleksandar Berkman, i ostali zamerali na sklonosti da se rasplinjavam u pismima. Iako i ne baš mnogo pohvalna, upravo mi je ova moja navika pružila ono što mi najviše treba – istinsku atmosferu minulih dana. Ben Rajtman, Ben Kejps, Džejkob Margolis, Agnes Inglis, Hari Vajnberger, Van, moj romantični obožavalac Leon Bas i mnoštvo drugih prijatelja rado su odgovorili na molbu da mi vrate pisma. Sestričina Stela Balantajn čuvala je sve što sam joj pisala tokom boravka u zatvoru u Misuriju. Ona je, uz moju vrlu prijateljicu M. Elenor Ficdžerald, sačuvala i moju rusku prepisku. Rečju, ubrzo sam došla u posed preko hiljadu primeraka mojih epistolarnih izliva osećanja. Priznajem da je većina njih bila bolna za iščitavanje, jer čovek se nigde ne ogoli više nego u ličnoj prepisci. No, ona je za moje namere bila od suštinskog značaja.
Tako naoružana, zaputila sam se u Sen Trope, živopisno ribarsko gnezdašce na jugu Francuske, u društvu Emili Holms Kolman, koja je trebalo da mi bude sekretarica. Demi, kako je zovu prijatelji, bila je divlja šumska vila vulkanske ćudi. Međutim, istovremeno je bila i najnežnije biće na svetu, lišeno svake podmuklosti i zajedljivosti. U duši je bila pesnikinja, izuzetno maštovita i osetljiva. Moj svet ideja bio joj je stran, iako je bila rođeni buntovnik i anarhista. Znale smo da se žestoko posvađamo, često do te mere da jedna drugoj poželimo da završi u lokalnom zalivu. Opet, bila je to sitnica u poređenju sa njenim šarmom, njenim dubokim zanimanjem za moj rad i njenom sjajnom razumevanju za moje unutrašnje konflikte.
Nikada mi nije bilo lako da pišem, a pogotovo u ovom slučaju, kada to čak nije podrazumevalo ni obično pisanje, već ponovno proživljavanje moje davno zaboravljene prošlosti i vaskrsnuće uspomena koje nisam želela da iskopam iz dubina svoje svesti. Javila se sumnja u moje kreativne sposobnosti, potištenost i malodušnost. Sve to vreme Demi se držala junački, a njena podrška ispostavila se kao uteha i inspiracija tokom prve godine moje agonije.
Sve u svemu, imala sam veliku sreću kada je u pitanju brojnost i posvećenost prijatelja koji su se potrudili da utabaju put za „Živeti moj život”. Osnоvan je fond koji je trebalo da me poštedi materijalnih sekiracija, čiji je pokretač bila Pegi Gugenhajm. Ostali prijatelji i drugovi sledili su njen primer, ne štedeći svoja skromna novčana sredstva. Mirijam Lerner, mlada prijateljica iz Amerike, ponudila se da zameni Demi kada je ova morala da ode u Englesku. Doroti Marš, Beti Markou i Emi Ekstajn prekucale su jedan deo mog rukopisa bez centa nadoknade. Artur Lenard Ros, jedan izuzetno ljubazan i galantan muškarac, pružio mi je svoju neiscrpnu pomoć kao pravni zastupnik i savetnik. Kako je moguće ikada nagraditi takvo prijateljstvo?
A Saša? Brojne su me zle slutnje pritisle kada smo krenuli sa iščitavanjem rukopisa. Plašila sam se da ga ne uvredi način na koji je predstavljen iz moje perspektive. Hoće li biti dovoljno nepristrasan, pitala sam se, dovoljno objektivan za taj zadatak? Shvatila sam da je zadivljujuće objektivan za nekoga ko je toliko važan za moju priču. Osamnaest je meseci Saša radio rame uz rame sa mnom, kao nekada. Kritički nastrojen, razume se, ali uvek u najfinijem i najširem smislu. Takođe, upravo je on predložio naslov „Živeti moj život”.
Ovakav moj život svu zahvalnost duguje onima koji su u njega ušli, zadržali se kraće ili duže vreme, te najzad produžili dalje. Njihova ljubav, baš kao i njihova mržnja, učinili su da taj život bude vredan življenja.
„Živeti moj život” predstavlja moju posvetu i moju zahvalnost svima njima.
Ema Goldman,
Sen Trope, Francuska,
januar, 1931.