Komemoracija čikaškim anarhistima i Emin prvi javni nastup
Bližio se 11. novembar, godišnjica smrti čikaških mučenika. Saša i ja smo bili zaokupljeni pripremama za veliki događaj koji je za nas imao toliki značaj. Za komemoraciju smo ugovorili salu „Kuper Junion“. Plan je bio da na mitingu nastupe anarhisti i socijalisti, uz podršku naprednih radničkih organizacija.
Svako veče, iz nedelje u nedelju, obilazili smo razne sindikate ne bi li obezbedili njihovo učešće. To je podrazumevalo kratka obraćanja sa podijuma, što je bio moj zadatak. Uvek sam ulazila sa strepnjom. U prethodnim prilikama, na nemačkim i jevrejskim predavanjima, skupila bih hrabrost da postavim neko pitanje, no svaki put sam imala neki osećaj klonulosti. Dok sam slušala govornike, pitanja bi se lako sama formulisala, ali onog trenutka kada bih ustala, osećala sam se slabašno. Očajnički sam stezala stolicu ispred sebe – srce mi je tuklo, a kolena su drhtala; sve u sali postalo bi maglovito. Onda bih postala svesna svog glasa negde u daljini, te najzad ponovo potonula u svoje sedište, oblivena hladnim znojem.
Kada su me prvi put zamolili da držim kratke govore, odbila sam; bila sam ubeđena da to nikad neću umeti. Međutim, Most nije hteo da čuje nikakvo „ne“, a ostali drugovi su ga podržavali. Zarad Cilja, govorili bi mi, čovek mora biti spreman na sve, a ja sam svim srcem želela da služim Cilju.
Moji govori bi mi obično zvučali nepovezano, uz puno ponavljanja i nedovoljno uverljivosti; još me je redovno spopadalo to turobno osećanje potonuća. Verovala sam da svi vide tu moju agoniju, ali očigledno to niko nije primećivao. Saša je čak hvalio moju smirenost i samokontrolu. Ne znam da li je razlog tome moje početništvo, mladost ili naglašena naklonost prema našim mučenicima, ali niti jednom nisam omanula da zainteresujem radnike koje je trebalo da pozovem.
U okviru same naše grupice, koju smo činili Ana, Helen, Feđa, Saša i ja, dogovorili smo se oko svog priloga – bio je to ogroman venac od lovora sa širokim crnim i crvenim trakama od satena. Isprva smo hteli da kupimo osam venaca, ali previše smo oskudevali u novcu, pošto smo samo Saša i ja radili. Na kraju smo se odlučili da to bude venac za Linga; u našim očima, on se među ovom osmorkom izdvojio kao plemeniti junak. Njegov nepokolebljiv duh, potpuni prezir prema tužiocima i sudijama, njegova snaga volje, koja ga je naterala da svoje neprijatelje ostavi bez plena i sam sebi oduzme život – sve u vezi tog dvadesetdvogodišnjeg momčića dalo je romantičnost i lepotu njegovoj ličnosti. Postao je svetionik naših života.
Najzad je došlo i to dugoočekivano veče – moje prvo javno okupljanje u spomen na naše mučenike. S obzirom da sam u ročesterskoj štampi čitala izveštaje sa impozantnog marša do Valdhajma[1] – pet milja dugačke povorke radnika koji su pratili pogubljene junake do njihovog poslednjeg konačišta, te masovne proteste koji su otad održani širom sveta, žarko sam se radovala što ću prisustvovati takvom jednom događaju. Sada je taj trenutak najzad došao. Pošla sam sa Sašom do „Kuper Juniona“.
Kada smo došli, ova legendarna sala bila je krcata ljudima, no mi smo podigli venac iznad glave i nekako uspeli da se probijemo. Čak je i podijum bio pun ljudi. Bila sam preneražena sve dok nisam između jedne žene i jednog muškarca ugledala Mosta; njegovo prisustvo me je umirilo. Ova dva njegova prijatelja su bili markantni ljudi: muškarac je zračio ljubaznošću, ali je žena, odevena u crnu haljinu od somota sa dugim skutima, bledog lica koje je bilo uokvireno gustom kosom boje bakra, odavala utisak hladne i povučene osobe. Očigledno je pripadala drugom svetu.
Saša istog trena reče:
- Čovek koji stoji pored Mosta je Sergej Ševič, čuveni ruski revolucionar, a danas glavni urednik socijalističkog dnevnika „Folkscajtung” (Die Volkszeitung); ona žena je njegova supruga, bivša Helen fon Donigez.
- Nije valjda ona koju je Ferdinand Lasal voleo – ona zbog koje je stradao? – upitah.
- Da, glavom i bradom; zadržala je aristokratske manire. Nije joj zapravo mesto među nama. No, Ševič je genije.
Most mi je dao Lasalova dela na čitanje. Oduševila su me svojom dubokom misli, silinom i jasnoćom. Takođe sam proučila njegov aktivni angažman u pogledu osnivanja nemačkog radničkog pokreta iz pedesetih godina. Njegova romantična životna priča i prerana smrt od ruke jednog oficira u dvoboju zbog Helene fon Donigez duboko me je ganula.
Nabusita strogost ove žene bila mi je odbojna. Njeni dugački skuti, te lornjet[2] kroz koji je svakog proučavala jako su me iznervirali. Okrenula sam se ka Ševiču. Dopadalo mi se njegovo iskreno, dobrodušno lice i neposredno držanje. Rekla sam mu da želim da naš venac okačim iznad Lingovog portreta, no on je bio toliko visoko postavljen da su mi bile potrebne merdevine da ga dohvatim.
- Ja ću te podići, malena drugarice, i zadržati te dok ne okačiš svoj venac – reče ljubazno.
Podigao me je kao da sam beba.
Bila sam jako posramljena, ali uspela sam da okačim venac. Ševič me je spustio i upitao zašto sam se odlučila baš za Linga, a ne nekog drugog mučenika. Odgovorila sam da su njegove reči na mene ostavile najjači utisak. Nežno mi je podigao bradu svojim snažnim rukama, a onda kazao:
- Da, više je bio nalik na naše hrabre Ruse – izusti, pun saosećanja.
Ubrzo poče miting. Ševič i Aleksandar Jonas, suizdavač „Folkscajtunga“, te još gomila drugih govornika je na različitim jezicima ispričali su priču koju sam prvi put čula od Johane Graj. Otad sam je čitala i obnavljala sve dok svaku njenu pojedinost nisam naučila napamet.
Ševič i Jonas su bili izvanredni govornici. Ostali su me ostavili ravnodušnom. Onda se na podijum popeo Most, a sve ostalo kao da je bilo zbrisano. Upala sam u oluju njegovih reči, koje su me bacakale tamo-amo, a sama duša mi se skupljala i širila kako je on podizao i spuštao glas. To više nije bio govor, već grmljavina ispresecana sevanjem munja. Bio je to mahnit, strastven poklič protiv katastrofe koja je zadesila Čikago – žestok poziv na borbu protiv neprijatelja, poziv na pojedinačne akcije, na osvetu.
Miting se završio. Saša i ja smo izašli sa ostalima. Nisam mogla da govorim; hodali smo ćutke. Kada smo došli do kuće u kojoj sam živela, celim telom počela sam da se tresem kao u groznici. Obuzela me je neka neodoljiva čežnja, neizreciva želja da se podam Saši i u njegovom naručju nađem olakšanje od strašne napetosti te večeri.
U mom uskom krevetu sada su ležala dva tela, čvrsto priljubljena jedno uz drugo. Soba mi više nije bila mračna; odnekud kao da je dolazila blaga, umirujuća svetlost. Kao u snu, čula sam blage i nežne reči koje mi je šautao na uvo, poput tihih i divnih ruskih uspavanki iz detinjstva. Postala sam snena, a misli su mi bile zbrkane.
Miting… Ševič kako me drži… Hladno lice Helene fon Doningez… Johan Most… Silina i zagonetnost njegovog govora, njegov poziv na istrebljenje – gde li sam već čula tu reč? Ah, da, majka – nihilisti! Užas koji sam osetila povodom njene okrutnosti ponovo me je obuzeo. A opet, ona nije bila idealista! Most je bio idealista, a eto i on zagovara istrebljenje. Mogu li idealisti biti okrutni? Neprijatelji života, radosti i lepote su okrutni. Oni su nemilosrdni, oni su likvidirali naše velike saborce. No, moramo li i mi da istrebljujemo?
Iz ovog snevanja kao da me trgnu neki strujni udar. Osetila sam kako mi po celom telu lagano klizi drhtava, stidljiva ruka. Željno sam posegnula za njom, za svojim ljubavnikom. Bili smo upleteni u neobuzdan zagrljaj. Ponovo sam osetila strašan bol, poput zaseka oštrog noža. Međutim, ublažila ga je moja strast, koja je oslobađala sve što je bilo potisnuto, nesvesno i uspavano.
Jutro me je zateklo kako i dalje željno posežem, halapljivo tražim. Moj voljeni je spavao kraj mene, u svojoj blaženoj isrcpljenosti. Ispravila sam se, glavom oslonjena o ruku. Dugo sam posmatrala lice momčića koji me je istovremeno jednako privlačio i odbijao, koji je znao da bude tako grub, ali čiji je dodir bio tako nežan. Duboka ljubav prema njemu zavirila se u mom srcu – ubeđenost da su nam životi trajno isprepletani. Pritisla sam usne o njegovu gustu kosu, a onda i sama utonula u san.
„Komuna“ iz 42. ulice
Ljudi kod kojih sam stanovala spavali su sa druge strane zida. Njihova me je blizina uvek nervirala, a sada kada je Saša tu, imala sam osećaj da nas neko posmatra. Ni on nije imao privatnost u svom stanu. Predložila sam mu da nađemo neki stančić, a on je rado pristao. Kada smo za ovaj plan rekli Feđi, pitao je da ga primimo. Četvrti član naše male komune bila je Helen Minkin. Svađe sa njenim ocem postale su još žešće nakon mog odlaska i ona to više nije mogla da podnese. Preklinjala nas je da je prihvatimo. Iznajmili smo stan u 42. ulici i svi smo smatrali da uživamo u luksuzu time što imamo svoj dom.
Od samog početka važio je dogovor da sve delimo i živimo kao pravi drugovi. Helen je i dalje radila u fabrici steznika, dok sam ja vreme podelila na šivenje svilenih prslučića i na održavanje kuće. Feđa se posvetio slikanju. Na njegove boje, platna i četkice često smo trošili više nego što smo mogli sebi da priuštimo, ali nikad se nije desilo da se neko požali. S vremena na vreme, prodao bi neku sliku preprodavcu za petnaest ili dvadeset pet dolara, pa bi mi doneo buket cveća ili neki poklon. Saša ga je prekorevao; bilo mu je neprihvatljivo da se neko tako razbacuje u trenutku kada je novac tako očajnički potreban pokretu. Feđa nije mario za njegovu ljutnju. Na takve napade on je odgovarao smejanjem, nazivajući ga fanatikom bez smisla za lepotu.
Jednom prilikom, Feđa mi je doneo predivnu plavo-belu svilenu bluzu na pruge, koje su tada bile jako moderne. Kada se Saša vratio kući i video bluzu, pobesneo je i počeo da Feđu naziva raspikućom i neizlečivim buržujem koji nikada neće izgraditi ime u pokretu. Svađa između njih dvojice je gotovo došla do pesnica, pa su napokon obojica napustili stan. Jako me je pogodila Sašina strogoća. Počela sam da sumnjam u njegovu ljubav. Da me stvarno jako voli, ne bi mi kvario sitne radosti koje je Feđa unosio u moj život. Istini za volju, bluzica je koštala dva i po dolara. Feđa možda i jeste preterao što je potrošio toliki novac. No, kako da prestane da voli lepe stvari? One su za njegovu umetničku dušu neophodne. Bila sam ozlojeđena, pa mi je bilo drago što se Saša nije vratio iste večeri.
Slobodna ljubav?
Nije ga bilo danima. U tom sam periodu puno vremena provodila sa Feđom. Imao je toliko toga što je Saši manjkalo, a za čim sam ja žudela. Njegova ćudljivost i ljubav prema životu i bojama činile su ga humanijim, sličnijim meni. On nikada nije očekivao od mene da živim u skladu sa Ciljem. U njegovom društvu sam se osećala opušteno.
Jednog jutra, Feđa me je zamolio da mu poziram. Uopšte me nije bilo sramota dok sam gola stajala ispred njega. Neko vreme je radio, i niko od nas nije pričao. Onda se uzvrpoljiio i najzad rekao da će morati da prekine: ne može da se koncentriše i gubi inspiraciju. Otišla sam iza paravana da se obučem. Nisam čestito to ni stigla da uradim, kada se začu glasan plač. Izjurila sam odatle i zatekla Feđu kako ispružen leži na kauču i jeca, glave zarivene u jastuk. Kako sam se nagla nad njim, on se ispravi i otvori dušu – rekao je da me voli, da me je voleo od prvog dana, iako se zbog Saše držao po strani; svim se silama borio protiv ovog osećanja prema meni, ali sada je znao da to ne vredi. Moraće da se iseli.
Sela sam kraj njega i uzela ga za ruku, gladeći mu mekanu talasastu kosu. Feđa me je oduvek privlačio svojom budnom pažnjom, osetljivošću i ljubavlju prema lepoti. Sada sam osetila kako se u meni komeša nešto jače od toga. „Je li to možda ljubav prema Feđi?“, pitala sam se. „Može li neko voleti dve osobe istovremeno?“ Volela sam Sašu. Svaki put kada bih se naljutila zbog njegove grubosti, istog trena bi me obuzela čežnja prema mom snažnom, napornom ljubavniku. Pa ipak, osećala sam da je Saša ostavio nešto netaknuto u meni, nešto što bi možda Feđa mogao da vrati u život. „Da, svakako je moguće voleti više od jednog čoveka! Sve sam osećam prema mladom umetniku zapravo je ljubav, a da toga dosad nisam ni svesna“, smislih se.
Pitala sam Feđu šta misli o tome da neko istovremeno voli dve ili čak više osoba. Začuđeno je podigao pogled i kazao da ne zna, jer nikada pre nikoga nije voleo. Toliko me je voleo da ni za kog drugog nije bilo mesta. Znao je da ga nije mogla zanimati nijedna druga žena dok voli mene. Bio je siguran i da Saša nikada ne bi želeo da me deli sa nekim; previše je posesivan.
Bila sam uvređena ovom idejom o podeli. Uporno sam tvrdila kako čovek može da odgovori samo kada ga neko drugi pozove. Nisam se složila da je Saša posesivan. Neko ko toliko strastveno žudi za slobodom i ko je svesrdno zagovara nikada ne bi mogao da mi prebacuje što sebe dajem nekom drugom. Složili smo se da, ma šta da se desi, ne sme biti prevare. Moramo pronaći Sašu i iskreno mu reći šta osećamo. On će razumeti.
Te večeri Saša je došao pravo s posla. Kao i obično, nas četvoro je selo da večeramo. Razgovarali smo o raznim temama. Niko nije pominjao Sašino dugo odsustvo, niti sam imala priliku da u četiri oka popričam sa njim o novom svetlu koje se pojavilo u mom životu. Svi smo otišli na predavanje u ulici Orčard.
Nakon predavanja, Saša je pošao sa mnom kući, dok su Feđa i Helen malo zaostajali. Kada smo se našli u stanu, zatražio je dozvolu da uđe u moju sobu. Zatim je počeo da priča, iznoseći sve što mu je na duši. Kazao je kako me puno voli, te kako i on želi da ima lepe stvari; kako i on uživa u lepoti. Međutim, više od svega na svetu voleo je Cilj, zarad kojeg bi se odrekao čak i naše ljubavi. Čak i samog svog života.
Upoznao me je sa čuvenim ruskim revolucionarnim katehizmom koji je od istinskih revolucionara tražio da se odreknu doma, roditelja, ljubavi, dece, svega što je čoveku drago. U potpunosti se slagao s tim i bio je čvrsto rešen da ne dopusti da mu se išta nađe na putu.
- Ali, tebe volim – ponovio je.
Njegova snaga i beskompromisni zanos išli su mi na živce, a opet, privlačili su me kao magnet. Sva čežnja koju bih osećala u Feđinoj blizina sada je iščezla. Saša, moj divni, posvećeni, ludi Saša je zvao. Osetila sam da sam samo njegova.
Sutradan je trebalo da se nađem sa Mostom. Pomenuo mi je kratku predavačku turneju koju je planirao za mene, pa me je, premda ja to nisam uzimala za ozbiljno, zamolio da se tim povodom nađemo.
Prostorije „Frajhajta“ vrvele su od ljudi. Most je predložio da odemo u obližnju krčmu, za koju je znao da je mirna u vreme ručka. Otišli smo tamo. Počeo je da mi obrazlaže planove za turneju; trebalo je da posetim Ročester, Bufalo i Klivlend. Počela sam da paničim.
- Nema šanse! – pobunih se. – Ta, ja ti nemam pojma o predavanjima!
Odbacio je moje prigovore, rekavši kako svi početnici tako misle.
Pripreme za Eminu prvu turneju
Bio je rešen da od mene načini javnog govornika, pa mi nije bilo druge nego da počnem. Već sam bila odabrala temu o kojoj ću govoriti, a on mi je pomogao da je spremim. Trebalo je da pričam o uzaludnosti borbe za osmočasovni radni dan, o kojoj se opet mnogo govorilo u radničkim redovima. On je istakao da su kampanje za osmočasovni dan iz ’84, ’85 i ’86 već uzele danak koji uveliko nadmašuje značaj te „prokletinje“.
- Naši drugovi iz Čikaga su za to dali svoje živote, a radnici i dalje rintaju od jutra do mraka.
Sve i da se uspostavi osmočasovni radni dan, zapravo ne bi bilo nikakve koristi, navaljivao je. Naprotiv, to bi samo odvratilo mase od pravog pitanja – borbe protiv kapitalizma i sistema nadnica, a u korist novog društva. U svakom slučaju, na meni je da samo upamtim beleške koje će mi dati. Bio je ubeđen da će se moje dramatično kazivanje i entuzijazam pobrinuti za ostalo. Kao i obično, omađijao me je svojom rečitošću. Nisam imala snage da se oduprem.
Kada sam došla kući, van Mostovog domašaja, opet me je spopao osećaj propadanja koji sam doživela prilikom prvog pokušaja da govorim u javnosti. Iako sam još uvek imala tri nedelje da spremim materijal, bila sam ubeđena da neću moći da se izborim sa tim.
Jača od mog manjka samopouzdanja bila je mržnja prema Ročesteru. Premda sam bila načisto raskrstila sa svojim roditeljima i Lenom, nedostajala mi je Helena, njena mala Stela, sada već četvorogodišnjakinja, te moj najmlađi brat. Oh, da sam samo iskusan govornik, pohitala bih u Ročester da svoju nakupljenu gorčinu saspem u lice uobraženih ljudi koji su me toliko maltretirali. Sada će samo na bol koji su mi naneli dodati još i sprdanje. Nervozno sam iščekivala dolazak svojih prijatelja.
Kako sam se samo zaprepastila kada su se Saša i Helen Minkin zagrejali za Mostov plan! „To je sjajna prilika!“, povikaše. Pa šta ako moram dobro da zasučem rukave kako bih spremila svoj govor? Bilo bi to moja afirmacija u ulozi javnog predavača, prve predavačice u nemačkom anarhističkom pokretu u Americi! Pogotovo je Saša bio uporan: moram sve druge brige da ostavim po strani i mislim na to koliko ću korisna biti za Cilj. Feđa je bio neodlučan.
Tri moja dobra prijatelja su insistirali da ostavim posao i bacim se na knjigu. Takođe su me oslobodili i svake kućne obaveze. Posvetila sam se čitanju. Povremeno bi se pojavio Feđa, sa cvećem. Znao je da još uvek nisam razgovarala sa Sašom. Nikada me nije pritiskao, ali njegovo je cveće govorilo lepše od bilo čega što je mogao da kaže. Saša mu više nije prebacivao što se razbacuje novcem.
- Znam da voliš cveće – kazao bi. – Ono ti je potencijalna inspiracija za nova dela.
Puno sam čitala o pokretu za osmočasovno radno vreme i posećivala svaki skup na kojem se ta tema razmatrala, no što sam više izučava ovu temu, bila sam zbunjenija. „Gvozdeni zakon o nadnicama“, „ponuda i potražnja“, „siromaštvo kao jedini okidač za pobunu“ – nisam mogla sve da pohvatam. Ostala sam ravnodušna, kao na jednolične teorije koje sam imala običaj da slušam u Socijalističkom klubu u Ročesteru. No, kada sam probistrila Mostove beleške, sve kao da je bilo jasno. Slikovitost njegovog jezika, njegova nenadmašna kritika postojećeg stanja i veličanstvena vizija novog društva probudila je entuzijazam u meni. I dalje sam sumnjala u sebe, ali sve što je Most rekao činilo mi se neporecivim.
U glavi mi se iskristalisala jedna misao – nikada neću zapamtiti Mostove beleške. Njegovi izrazi i drvlje i kamenje koje je znao da saspe bili su mi i suviše dobro poznati da bi ih ponavljala kao papagaj. Iskoristiću njegove ideje, ali ću ih izneti na svoj način. Opet, te ideje – nisu li i one Mostove? Ah, toliko su srasle sa mnom da više ne mogu da napravim razliku u kojoj meri ih ponavljam, a u kojoj ih ponovo stvaram kao vlastite.
Stigao je i dan mog polaska u Ročester. Sa Mostom sam se našla da poslednji put popričamo: došla sam potištena, ali čaša vina i Mostova razdraganost brzo su razvejali oblake. Govorio je puno i žustro, izneo mnogobrojne predloge, te kazao kako ne smem da publiku shvatim previše ozbiljno – ionako su većinom tupadžije. Utisnuo mi je potrebu da sagorim.
- Ako uspeš da nasmeješ ljude, plovidba će biti mirna.
Poručio mi je da koncept predavanja i ne igra neku ulogu. Moram govoriti kao onaj put, kada sam mu prenela utiske mog prvog odlaska u operu. To će ganuti publiku.
- Što se ostalog tiče, budi smela, budi ponosna, a ja znam da ćeš biti hrabra.
Pozvao je taksi i ispratio me do stanice Grand Central. Usput mi se približio. Goreo je od želje da me uzme u naručje, pa je pitao da li sme. Klimnula sam glavom, a on me čvrsto pribi uza se. Obuzele su me sučeljene misli i osećanja – govori koje je trebalo da držim, Saša, Feđa, strast koju sam osećala prema jednom, novootkrivena ljubav prema drugom. No, pala sam u Mostov drhtavi zagrljaj, dok mi je poljupcima zasipao usne, nalik čoveku koji umire od žeđi. Pustila sam ga da pije; ništa mu nisam mogla uskratiti. Rekao je da me voli i da nikada ni za jednom ženom nije toliko žudeo. Poslednjih godina ga nijedna čak nije ni privlačila. Obuzimao ga je osećaj starenja, bio je umoran od duge borbe i pretrpljenih progona. Ipak, najteže mu je padalo nerazumevanje saboraca. No, moja je mladost i njega podmladila, a moj žar ga je oživeo. Čitavo moje biće dalo je nov smisao njegovom životu. Bila sam njegova Blondkopf, plavooka; želeo je da budem lično njegova, njegova desna ruka, njegov glas.
Navalila sam se, zatvorenih očiju. Bila sam i suviše svladana da govorim, i suviše slaba da se mrdnem. Dirnulo me je nešto tajanstveno, nešto potpuno drugačije od strasti koju sam osećala prema Saši ili slabosti prema Feđi. Bilo je to nešto treće, neka beskrajna nežnost koju sam osetila prema velikom dečaku-muškarcu pored mene. Dok je tu sedeo, podsetio me je na neko drvo povijeno od vetra i oluje, u svom poslednjem pokušaju da se ispruži ka suncu. „Sve za Cilj“, kako je Saša stalno govorio. Borac kraj mene je već sve dao za Cilj. No, je li neko dao sve za njega? Bio je gladan ljubavi i razumevanja. Ja ću mu pružiti i jedno i drugo.
Na stanici su me već čekala moja tri prijatelja. Saša mi je uručio jednu „američku lepoticu“.
- Kao znak moje ljubavi, dušenka, i kao talisman za prvi javni nastup.
Dragi Saša; kada smo samo koji dan ranije otišli u kupovinu u Hesterovu, oštro se pobunio jer sam ga savetovala da izdvoji malo više od šest dolara za odelo i dvadeset pet centi za šešir. Nikako da pristane.
- Moramo kupovati najjeftinije – ponovi.
A sada – kakva se samo nežnost krila ispod njegove stroge spoljašnosti! Kao Hanes. Zanimljivo, nikada mi ranije nije palo na pamet koliko su zapravo slični. Dečak i muškarac. Obojica teški – jedan zato što još uvek nije okusio život, drugi zato što mu je život zadao toliko udaraca. Obojica jednako nepokolebljivi u svom žaru, obojica tako detinjasti u svojoj potrebi za ljubavlju.
Voz je hitao ka Ročesteru. Prošlo je svega šest meseci otkako sam se ratosiljala svoje besmislene prošlosti. Za to vreme proživela sam godine.
[1] Valdhajm (Waldheim) je groblje na periferiji Čikaga, na kojem su sahranjeni čikaški mučenici, ali i na desetine poznatih i nepoznatih slobodara, između ostalih i Ema Goldman. (prim.prev.)
[2] Naočarsko staklo za jedno oko, vrsta naočara koje ne stoje na nosu, nego vise o vratu i učvršćene su na jednom, obično lepo ukrašenoj dršci, a stavljaju se samo po potrebi. (prim.prev.)