Izlazak na slobodu/Latinski anarhisti
Dani i nedelje po izlasku iz zatvora bili su nalik na noćnu moru. Umesto tišine, mira i privatnosti, bila sam okružena ljudima, a gotovo svako veče organizovani su skupovi. Bila sam ošamućena: sve oko mene činilo mi se nepodesnim i nestvarnim. Misli su mi i dalje boravile iza rešetaka; moje sapatnice iz zatvora opsedale su me danonoćno, dok mi je u ušima odzvanjala zatvorska galama. Naredba „Zatvaraj!“ i potonji tresak gvozdenih vrata i zveket lanaca proganjali su me kada bih izašla pred publiku.
Najčudnije iskustvo koje mi se dogodilo bilo je na mitingu koji je organizovan u čast mog oslobođenja. Bilo je to u pozorištu Talija i sala je bila krcata. Mnogi poznati ljudi iz raznih njujorških društvenih grupa došli su da uveličaju ovaj događaj. Sela sam tromo i tupo. Upirala sam se da održim kontakt sa stvarnošću i slušam ono što se govori, da se usredsredim na ono što planiram da kažem, ali uzalud. Iznova bih se vraćala na Blekvel. Brojna publika se neprimetno pretvorila u masu bledih i prestravljenih lica zatvorenica, dok su glasovi govornika poprimali promuklost glavne nadzornice. Odjednom, osetila sam stisak neke ruke na ramenu. Bila je to Marija Luis, koja je predsedavala skupom. Nekoliko puta me je pozvala i već me najavila kao sledeću osobu koja će se obratiti okupljenima.
- Kao da spavaš – kazala je.
Ustala sam, otišla do osvetljene govornice i ugledala kako publika ustaje da me pozdravi. Onda sam pokušala da progovorim. Usne su mi se pomerale, ali nikakav zvuk nije izlazio. Spodobe u fantastičnim prugama navirale su iz svakog reda, polako se krećući ka meni. Uhvatila me je nesvestica, pa sam se bespomoćno okrenula ka Mariji Luis. Šapatom, kao da se plašim da me neko ne čuje, preklinjala sam je da publici objasni kako mi se vrti u glavi i kako ću im se obratiti kasnije. Ed je bio blizu, pa me je odveo iza pozornice u garderobu. Nikada ranije nisam izgubila kontrolu nad sobom ili svojim glasom, pa me je ovaj događaj uplašio. Ed me je uveravao kako svaka osetljiva osoba dugo vremena nosi zatvor u srcu. Nagovarao me je da zajedno odemo iz grada, nađemo neko mirno mesto i veći spokoj. Dragi Ed, njegov blagi glas i nežnost redovno su me umirivali. I sada su imali isto dejstvo.
Onda je do garderobe dosegao zvuk nekog prekrasnog glasa. Govor mi je bio nepoznat.
- Ko sada nastupa? – upitah.
- Marija Roda, mlada anarhistkinja iz Italije – odgovori Ed. – Ima svega šesnaest godina i tek što je stigla u Ameriku.
Ovaj glas me je zaneo, pa sam poželela da upoznam njegovu vlasnicu. Kročila sam ka vratima koja su vodila na pozornicu. Marija Roda je bila najdivnije stvorenje koje sam ikad videla. Bila je srednjeg rasta, a lepo izvajana glava pokrivena crnim loknama počivala je poput đurđevka na njenom tananom vratu. Lice joj je bilo bledo, a usne jarkocrvene. Pogotovo su upečatljive bile njene oči: krupni, crni komadi uglja zapaljeni nekom unutrašnjom vatrom. Iako, kao uostalom ni većina publike, nisam znala italijanski, Marijina nesvakidašnja lepota i muzikalnost njenog govora doveli su sve prisutne u stanje najnapetijeg ushićenja. Ova devojka se ispostavila kao pravi zračak sunca za mene. Moje aveti su se razbežale, a zatvorske traume su nestale; bila sam slobodna i srećna, među prijateljima.
Nakon Marije sam govorila ja. Svi do jednog u publici ponovo su bili na nogama i aplaudirali. Osetila sam da ljudi spontano reaguju na moju zatvorsku priču, ali se nisam dala prevariti; intuitivno sam znala da su bili fascinirani mladošću i čarima Marije Rode, a ne mojim govorom. Pa ipak, i sama sam imala tek dvadeset pet. I dalje sam bila privlačna, no u poređenju sa tim krasnim cvetom, osetila sam se starom. Jadi ovog sveta učinili su da za svoje godine budem i suviše zrela; matora sam i setna. Pitala sam se da li neki visoki ideal, koji od kušanja vatrom postane još strastveniji, može da se nosi sa mladošću i opijajućom lepotom.
Nakon mitinga, uži krug prijatelja se okupio kod Justusa. Marija Roda se našla u toj skupini, a ja sam bila nestrpljiva da saznam sve o njoj. Španski anarhista Pedro Esteve poslužio je kao prevodilac. Saznala sam da je Marija školska drugarica Santea Kaserija, a učila ih je Ada Negri, žustra pesnikinja revolta. Preko Kaserija, tada četrnaestogodišnja Marija prišla je jednoj anarhističkoj grupi. Kada je Kaserio ubio francuskog predsednika Karnoa, njihova grupa je napadnuta, a Marija i ostali članovi poslati su u zatvor. Po izlasku odatle, sa mlađom sestrom prelazi u Ameriku. Po onome što su čuli o Saši i meni zaključili su da Amerika, baš kao i Italija, progoni idealiste. Marija je shvatila da je čeka rad među zemljacima u SAD. Hoću li joj pomoći i biti joj učiteljica, preklinjala me je. Čvrsto sam je priljubila uz sebe, kao da time želim da je zaštitim od surovih nasrtaja za koje sam znala da će joj život doneti. Biću Marijina učiteljica, prijateljica, saborac. Izjedajući glas sujete od pre jednog časa bio je ućutkan.
Pitanje materinstva i nesporazum sa Edom
Na putu do svoje sobe razgovarala sam sa Edom o Mariji. Na moje iznenađenje, nije bio oduševljen kao ja. Priznao je da je bila zanosna, ali smatrao je da njena lepota neće potrajati, a još manje njena zagrejanost za naše ideale.
- Žene iz latinskih zemalja rano sazrevaju – reče – a sa prvim detetom propadaju, kako telom, tako i duhom.
- Onda bi Marija trebalo da se pazi od trudnoće ukoliko želi da se posveti našem pokretu – primetih.
- Nijedna žena ne bi trebalo to da radi – odgovori Ed nedvosmisleno. – Priroda ju je stvorila za materinstvo. Sve drugo je besmisleno, usiljeno i nerealno.
Nikada ranije nisam čula Eda da tako govori. Njegov konzervativizam me je razgnevio. Tražila sam da mi kaže da li i mene smatra besmislenom zato što ideale stavljam ispred rađanja dece. Izrazila sam svoj prezir prema reakcionarnom stavu naših nemačkih drugova po ovim pitanjima. Verovala sam da je on druga priča, ali izgleda da je kao i ostali. Možda i on voli samo ženu u meni i želi me jedino kao suprugu koja će mu rađati decu. Nije prvi koji to očekuje od mene, ali mogao bi isto tako znati da ja to nikad neću biti – nikad! Ja sam svoj put izabrala; nijedan muškarac me nikad neće maknuti sa njega.
Zaustavila sam korak. I Ed je stajao mirno. Spazila sam bolni izraz njegovog lica, ali izustio je samo:
- Molim te, najdraža, pođimo ili će nas uskoro posmatrati gomila ljudi.
Nežno me je uzeo za ruku, ali ja sam se istrgla i odjurila sama.
Život sa Edom je bio veličanstven i potpun, bez ikakvih trzavica. Sada je došlo do jedne; moj san o ljubavi i pravom prijateljstvu iskusio je naglo buđenje. Ed nikada nije naglasio ovu svoju čežnju, osim kada se bunio protiv ideje da se pridružim pokretu nezaposlenih. Onda sam računala da je to usled brige za moje zdravlje. Kako sam mogla da znam da je u pitanju nešto drugo, interes muškarca? Da, o tome se radi, muškarčev instinkt za posedovanjem, koji ne podnosi nikakva druga božanstva do sebe samoga. E pa, neće moći, makar to značilo da moram da ga ostavim. Sva moja čula žudela su za njim. Mogu li živeti bez Eda, bez radosti koju mi je doneo?
Sante Kaserio i „osveta za Vajana“
Iznurena i skrhana, mislila sam na Eda, Mariju Rodu i Santea Kaserija. Njegova pojava podsetila me je na nedavna revolucionarna zbivanja u Francuskoj, gde se dogodio niz atentata. Čuli su se i protesti Emila Anrija i Ogista Vajana protiv političke korupcije, bezumne špekulacije sa Panamskim kanalom i potonje propasti banaka, zbog koje su mnogi ostali bez svojih ušteđevina, što je prouzrokovalo opšte siromaštvo i nestašicu. Obojica su pogubljeni. Vajanova akcija nije imala kobne posledice; niko nije stradao, niti je čak ranjen. Kako god, i on je osuđen na smrt. Brojne uticajne ličnosti, kao što su Fransoa Kope, Emil Zola i drugi zalagali su se kod predsednika Karnoa da mu preinači kaznu. Ovaj je to odbio, ignorišući čak i dirljivo pismo Vajanove devetogodišnje ćerkice, koja je podnela molbu da poštede život njenog oca. Vajan je pogubljen na giljotini. Nakon izvesnog vremena, predsednika Karnoa je bodežom usmrtio jedan mladi Italijan dok se ovaj vozio svojim kočijama. Na nožu je pisalo: „Osveta za Vajana“. Taj se Italijan zvao Sante Kaserio, a iz Italije je došao pešice da osveti svog druga Vajana.
O ovom i drugim sličnim dešavanjima sam čitala u anarhističkim listovima koje je Ed obično krišom unosio u zatvor. U poređenju sa njima, moj lični jad zbog prve ozbiljne svađe sa Edom sada je ličio na običnu tačkicu na društvenom horizontu bola i krvi. Jedno za drugim, javljala su mi se junačka imena onih koji su svoje živote žrtvovali za ideale ili još uvek izdržavaju zatvorsko mučeništvo; moj Saša i ostali – svi do jednog tako osetljivi na nepravde u ovom svetu, tako plemeniti, nagonjeni društvenim silama da učine upravo ono čega se najviše groze, da unište ljudski život. Nešto duboko u mojoj svesti pobuni se protiv tako tragičnog gubitka, ali ipak sam znala da nema izlaza. Naučila sam strašne posledice organizovanog nasilja: ono neizbežno donosi još nasilja.
„Zatvorsko cveće“
Opet, Sašin duh je srećom uvek lebdeo nada mnom, pomažući mi da zaboravim na sve što je lično. Njegovo pismo dobrodošlice po mom izlasku iz zatvora bilo je daleko najlepše od svih koje sam dosad dobila od njega. Ono ne samo da je bilo dokaz njegove ljubavi i vere u mene, već i njegovog ličnog junaštva i snage karaktera. Ed je čuvao primerke „Zatvorskog cveća“, malog ilegalnog časopisa koji su iz zatvora uređivali Saša, Nold i Bauer. Sašina volja za životom očitavala se u svakoj reči, u njegovoj rešenosti da nastavi borbu i ne dopusti da ga neprijatelj slomi. Duh ovog momčića od dvadeset tri godine bio je izvanredan. Posramila sam se sopstvenog kukavičkog srca. Ipak, znala sam da će lično uvek igrati glavnu ulogu u mom životu. Nisam bila isklesana iz jednog komada, poput Saše i ostalih junaka. Odavno sam shvatila da sam satkana iz mnogih klubeta, različitih po boji i sastavu. Do kraja svog života biću rastrgnuta između žudnje za ličnim životom i potrebe da se potpuno posvetim idealu.
Pomirenje sa Edom
Ed je došao rano sutradan. Opet je bio onaj uobičajeno pribrani, naoko mirni on. Ja sam, pak, i suviše često gledala nemirne vode njegove duše da bih se dala prevariti njegovom uzdržanošću. Predložio je da odemo na put. Na slobodi sam već dve nedelje, a nasamo nismo proveli ni jedan ceo dan. Otišli smo u Menhetn Bič. Novembarski vazduh je bio oštar, a more nemirno; ipak, sijalo je sunce, a dan je bio vedar. Ed nikada nije bio bogzna koliko pričljiv, ali ovaj put je puno govorio o sebi, svom zanimanju za pokret i ljubavi prema meni. Desetogodišnje zatočeništvo dalo mu je obilje vremena za razmišljanje. Kada je izašao, u istinu i lepotu anarhizma je verovao jednako čvrsto kao i kada je prvi put ušao u zatvor. I dalje veruje u konačnu pobedu naših ideja, ali sada smatra da je taj dan daleko. Više se ne nada velikim promenama za svog života. Jedino što mu preostaje jeste da svoj život uredi što je to moguće približno svojoj viziji. U tom životu želi mene; želi me svom silinom svoga bića. Priznao je da bi mu bilo draže da ostavim pozornicu i da svoje vreme posvetim nauci, pisanju ili nekom zanimanju. To bi ga poštedelo stalne brige za moj život i slobodu.
- Toliko si silna i plahovita – reče – da strahujem za tvoju bezbednost.
Preklinjao me je da se ne ljutim zato što smatra da žena prvenstveno treba da bude majka. Čvrsto veruje da je najveći motiv u mojoj posvećenosti pokretu bila neostvareno materinstvo koje traži neki ispust.
- Ti si tipična majka, Emice moja, po građi i po osećaju. Tvoja nežnost je najbolji dokaz za to.
Bila sam duboko ganuta. Da sam mogla da pronađem reči, sirote reči nedovoljne da izrazim ono što osećam, mogla bih mu jedino kazati za svoju ljubav, potrebu za njim i čežnju da mu pružim ono za čim žudi. Glavni razlog za moj idealizam je nenamireni osećaj materinstva? Probudio je u meni staru želju za detetom. Opet, ja sam ućutkala taj dečiji glas zarad opšte, sveobuzimajuće strasti u mom životu. Muškarci su posvećeni idealima, a opet su i očevi svoje dece. Ipak, fizički udeo muškaraca u detetu traje samo jedan tren; ženski deo se, pak, meri godinama – godinama koje prođu u zaokupljenosti jednim ljudskim bićem i zapostavljanju ostatka čovečanstva. Nikada se ne bih odrekla jednog nauštrb drugog. Međutim, dala bih mu svoju ljubav i pažnju. Mora da je moguće da i muškarac i žena uživaju u lepoj ljubavi i životu, a da istovremeno budu posvećeni velikom cilju. Moramo da pokušamo. Predložila sam da nađemo mesto gde ćemo moći da živimo udvoje, nesputani glupim formalnostima – naš lični dom, makar i skroman. Ulepšaćemo ga svojom ljubavlju, dok će mu naš rad dati smisao. Ed se zagrejao za ovu ideju i uzeo me u naručje. Moj snažni, krupni ljubavnik koji je oduvek mrzeo i najmanji znak iskazivanja ljubavi u javnosti, sada je sav radostan smetnuo s uma činjenicu da sedimo u restoranu. Zadirkivala sam ga što je zaboravio na lepo ponašanje, ali on je bio poput deteta, srećan i šaljiv kao nikad pre.
Prošle su gotovo četiri nedelje pre nego što smo mogli da ostvarimo svoje planove. Novine su me proslavile, pa sam ubrzo naučila značenje nemačke izreke „Man kann nicht ungestraft unter Palmen wandeln“[1]. Znala sam američki izraz za poznate ličnosti, pogotovo za američke lovatorke na bilo koju slavnu ličnost, bez obzira da li je u pitanju profesionalni bokser, igrač bejzbola, lepotan iz jutarnjih zabavnih emisija, ženoubica ili propali evropski aristokrata. Zahvaljujući zatočeništvu i prostoru koje je moje ime dobilo u štampi, i sama sam postala slavna. Svakodnevno su mi stizale hrpe pozivnica za ručkove i večere. Kao da su svi bili radi da mе „pokupe”.
Poseta Svintonovima
Od brojnih poziva kojima sam bila zasipana, najdraži mi je bio onaj od Svintonovih. Hteli su da dođem na večeru i da povedem Eda i Justusa. Stan im je bio jednostavan, ali divno namešten, pun rariteta i poklona. Spazila sam prekrasan samovar koji su im poslali ruski izgnanici kao znak pažnje za neumoran Svintonov rad na polju ruske slobode, izuzetan Sevrov komplet koji su im poklonili francuski komunari koji su uspeli da umaknu razjarenom Tjeru i Galifeu nakon kratkotrajne Pariske komune iz 1871, prelep seljački goblen iz Mađarske i druge poklone zahvalnosti za raskošan duh i ličnost ovog velikog američkog slobodara.
Po našem dolasku, visoki i uspravni Džon Svinton, sa svilenom kapom na sedoj glavi, nastavio je da me grdi zbog onoga što sam rekla o crnim zatvorenicama. Pročitao je u njujorškom „Vorldu“ moja otkrića o zatvorskim uslovima. Dopao mu se taj članak, ali ražalostilo ga je da čita kako Ema Goldman ima „belačke predrasude prema obojenoj rasi“. Bila sam zapanjena. Nisam mogla da razumem kako bilo ko, a ponajmanje čovek poput Džona Svintona, može da u mojoj priči pronađe predrasude. Istakla sam diskriminaciju koja se praktikuje između bolesnih i izgladnelih belkinja i crnih ljubimica. Pobunila bih se i da su crnkinje bile uskraćene za svoja sledovanja.
- To sigurno – odgovori Svinton – ali svejedno nisi smela da ističeš svoju pristrasnost. Mi belci smo se toliko ogrešili o crnce da nema te dodatne ljubaznosti koja bi mogla da nas iskupi. Nadzornica je nesumnjivo životinja, ali ja joj opraštam njenu slabost prema sirotim crnkinjama u zatvoru.
- Ali ona se nije vodila takvim razmišljanjima! – pobunih se. – Bila je ljubazna zato što ih je mogla iskorišćavati na najgnusnije načine.
Svinton se nije dao ubediti. Tesno je sarađivao sa najaktivnijim abolicionistima, borio se i bio ranjen u Građanskom ratu; bilo je očito da ga je saosećanje sa obojenom rasom načinilo pristrasnim. Nije bilo svrhe nastavljati raspravu; štaviše, gđa Svinton nas je pozivala za sto.
Bili su divni domaćini. Naročito je Džon bio ljubazan i pun topline. Imao je bogato iskustvo u radu sa ljudima i vođenju poslova, pa se ispostavio kao pravi rudnik podataka za mene. Prvi put sam čula za njegovu ulogu u kampanji za spasavanje čikaških anarhista sa vešala, ali i za druge humane Amerikance koji su hrabro branili moje drugove. Upoznata sam sa Svintonovim aktivnostima protiv Rusko-američkog sporazuma o izručenju, kao i ulogom koju je sa svojim prijateljima imao u radničkom pokretu. Veče koje sam provela u društvu Svintonovih pokazalo mi je novi ugao gledanja na moju drugu domovinu. Dok nisam završila u zatvoru, verovala sam da u Americi ne postoje idealisti osim Alberta Parsonsa, Dajera D. Lama, Volterin de Kler i par drugih. Mislila sam da američki narod zanima isključivo materijalna dobit. Svintova priča o slobodarima koji su nekad, pa i sad, uključeni u svaku borbu protiv ugnjetavanja promenila je moju površnu ocenu. Džon Svinton mi je pomogao da shvatim da su Amerikanci, jednom kada se probude, kadri za idealizam i žrtvu jednako kao i moji ruski junaci i junakinje. Iz doma Svintonovih otišla sam obnovljene vere u mogućnosti Amerike. Prilikom povratka u grad razgovarala sam sa Edom i Justusom, saopštivši im kako ubuduće nameravam da se posvetim vođenju propagande na engleskom među Amerikancima. Propaganda u stranim kružocima, naravno, krajnje je neophodna, ali stvarne društvene promene jedino može postići domaće stanovništvo. Njihovo je prosvećenje stoga od daleko veće važnosti, svi smo se složili.
Najzad smo Ed i ja našli stan. Sa sto pedeset dolara koje sam dobila od njujorškog „Vorlda“ za članak o zatvorima, opremili smo naš četvorosobni kutak u 11. ulici. Veći deo nameštaja uzeli smo u radnji sa polovnom robom, ali smo imali nov krevet i kauč. Taj kauč je, uz radni sto i par stolica, bio moje svetilište. Ed se iznenadio kada sam naglasila da želim posebnu sobu. Već je dovoljno teško što smo razdvojeni dok radimo, kazao je; u slobodno vreme me želi kraj sebe. Ipak, insistirala sam da imam svoj kutak. Detinjstvo i mladost bili su mi zatrovani činjenicom da sam uvek morala da delim sobu sa nekim. Još otkad sam postala slobodan čovek, insistirala sam da makar jedan deo dana i noći provodim sama.
Ako izuzmemo ovaj sitni nesporazum, život u našem novom domu počeo je sjajno. Iako je zarađivao svega sedam dolara nedeljno kao agent osiguranja, Ed bi retko kad došao s posla bez cveta ili kakvog drugog poklona, divnog komada kineskog porculana ili vaze. Znao je koliko volim boje i nikada nije zaboravljao da donese nešto što bi nam ukrasilo i razvedrilo stan. Imali smo puno gostiju, i suviše njih za Edov duševni mir. Želeo je mir i da budemo sami. Kako god, Feđa i Klaus su delili moj pređašnji život i bili deo moje borbe. Bilo mi je potrebno njihovo društvo.
Klaus i Feđa
Klaus se dobro snašao na Blekvelu. Naravno, nedostajalo mu je njegovo dragoceno pivo, ali inače je bio dobro. Po izlasku iz zatvora, Klaus je pokrenuo anarhistički list „Šturmvogel“ (Der Sturmvogel), čiji je bio glavni urednik, pored toga što je pokrivao slaganje teksta, štampu, pa čak i distribuciju časopisa. Opet, vredan kakav već jeste, nije se mogao uzdržati od đavolija. Eda je prilično nervirao ovaj moj prijatelj, kojem je nadenuo nadimak pechvogel[2].
Feđa se ustalio na poslu u jednom njujorškom časopisu ubrzo nakon mog odlaska u zatvor, gde je crtao ilustracije u peru i mastilu i već zavredio slavu kao jedan od najboljih u svojoj struci. Počeo je sa platom od petnaest dolara nedeljno, redovno me ispomažući tokom mog desetomesečnog boravka u zatvoru. Sada kad zarađuje dvadeset pet, insistirao je da uzmem makar deset i tako se poštedim moljakanja naših prijatelja, što je znao da ne podnosim. Ostao je ista verna duša, doduše zreliji i sve sigurniji u sebe i svoju umetnost.
Smatrao je da više ne bi smeo da se otvoreno pojavljuje u našim redovima ukoliko želi da zadrži svoj položaj. Ipak, i dalje je iskazivao zanimanje za pokret, a zabrinutost za Sašu nije jenjavala. Tokom mog boravka u zatvoru, pomogao je da se Saši kupe neke stvari. U pitanju je bilo ono malo robe koja je dopuštena čoveku u Zapadnom zatvoru: mleko u prahu, sapun, donji veš, čarape. Za to se pobrinuo Ed. Sada sam rada da se sama posvetim ovim stvarima, a odlučila sam i da pokrenem novu kampanju za preinačenje Sašine kazne.
Iako sam napolju već dva meseca, nisam zaboravljala nesrećnike u zatvoru. Želela sam da učinim nešto za njih. Za to mi je bio potreban novac, a takođe sam želela da živim od svog rada.
Uz silno Edovo protivljenje, počela sam da radim kao medicinska sestra – praktičarka. Dr Džulijus Hofman mi je slao svoje privatne pacijente nakon što bi ih lečio u bolnici Sent Mark. Dr Vajt mi je pre nego da izađem iz zatvora obećao da će me zaposliti u svojoj ordinaciji. Nije me mogao preporučiti svojim pacijentima, kazao je.
- U pitanju su mahom glupi ljudi koji će se plašiti da ćeš ih otrovati.
Ovaj dragi čovek je održao svoju reč: dao mi je posao od par sati dnevno, a pritom sam se zaposlila i u novoj bolnici Bet-Izrael na Istočnom Brodveju. Volela sam svoju struku i bila u situaciji da zarađujem više nego ikad pre. Radost povodom činjenice da više ne moram da dirinčim uz mašinu u fabrici ili van nje, bila je velika; još veće je bilo zadovoljstvo što imam više vremena za čitanje i javnu delatnost.
Prijateljstvo sa Volterin de Kler i Emom Li
Još od dana kada sam pristupila anarhističkom pokretu, čeznula sam za prijateljicom, srodnom dušom sa kojom bih mogla da podelim najintimnije misli i osećanja koja nisam mogla reći muškarcima, pa čak ni Edu. Umesto prijateljstva, kod žena sam naišla na neprijateljstvo, sitnu taštinu i ljubomoru jer me muškarci vole. Naravno, postojali su izuzeci: Eni Neter, uvek velika i široke ruke, Nataša Notkin, Marija Luis i još poneka druga. Ipak, moja veza sa njima bila je u kontekstu našeg pokreta; nije bilo jačeg ličnog, intimnijeg kontakta. Kada je u moj život ušla Volterin de Kler, rodila se nada za jedno lepo prijateljstvo.
Nakon posete zatvoru, nastavila je da mi piše divna pisma puna reči prijateljstva i ljubavi. U jednom od njih predložila je da po izlasku dođem pravo kod nje. Smestiće me da odmaram kraj kamina, maziti i paziti, čitati mi i pokušati da mi pomogne da zaboravim na svoje gnusno iskustvo. Ubrzo nakon toga, napisala je još jedno pismo kojim me obaveštava kako sa prijateljem A. Gordonom dolazi u Njujork i kako jedva čekaju da me posete. Nisam htela da je odbijem – bilo mi je jako stalo do nje, ali nisam mogla da smislim Gordona. Tog čoveka sam upoznala prilikom prvog gostovanja u Filadelfiji, ali je on na mene ostavio loš utisak. Bio je Mostov sledbenik i kao takav neprijateljski nastrojen. Na okupljanju prijatelja napao me je kao jeretika u pokretu, optužujući me da sam u njemu jedino zarad senzacionalističkih ciljeva. Nije hteo da učestvuje ni na kakvom mitingu na kojem je bilo planirano da govorim. Pošto ipak nisam toliko naivna da poverujem da mi je boravak u zatvoru dao na značaju, nije bilo razloga za promenu Gordonovog stava prema meni. O tome sam iskreno obavestila Volterin, objasnivši joj kako bih radije da ne vidim Gordona. Bile su mi dozvoljene samo dve posete mesečno; ne bih se mogla odreći Edove posete, a druga je bila rezervisana za bliske prijatelje. Otad se nisam čula sa Volterin, ali ja sam njeno ćutanje pripisivala bolesti.
Po izlasku iz zatvora primila sam brojne čestitke, kako od prijatelja koji su delili moje ideje, tako i od meni nepoznatih osoba. Ipak, niti jedne reči od Volterin. Kada sam ovo svoje čuđenje podelila sa Edom, on je rekao kako je Volterin jako povredilo to što sam odbila da prihvatim Gordonovu posetu na ostrvu. Bilo mi je žao što mi jedna takva izvanredna revolucionarka okreće leđa samo zato što ne želim da vidim njenog prijatelja. Spazivši moje razočarenje, Ed primeti:
- Gordon je njoj više od prijatelja.
Opet, kakve to veze ima? Ne vidim zašto bi jedna slobodna žena očekivala od svojih prijatelja da prihvate njenog ljubavnika. Smatrala sam da se Volterin ponela preterano uskogrudo da bih ikad više mogla da budem slobodna, a istovremeno i u dobrim odnosima sa njom. Tu je bio kraj mojim nadanjima po pitanju bliskog prijateljstva sa njom.
Utehu sam donekle pronašla u jednoj drugoj ženi, mladoj lepotici koja mi se ušetala u život. Zvala se Ema Li. Za vreme mog zatočenja pisala je Edu, pokazujući zanimanje za moj slučaj. Pisma su joj bila potpisana samo inicijalima; s obzirom na krajnje muževan rukopis, Ed je verovao da je u pitanju muškarac.
- Zamisli samo – pričao mi je Ed tokom jedne od svojih poseta – kako sam se iznenadio kada je u moj samački stan ušetala zanosna devojka!
Ipak, nije Ema Li bila sam zanosna; bila je jako pametna i posedovala je izražen smisao za humor. Zavolela sam je od prvog trenutka kada mi je Ed doveo u posetu. Po izlasku smo puno vremena provodile zajedno. Isprva uopšte nije govorila o sebi, no vremenom sam čula njenu priču. Za mene se zainteresovala zato što je i sama boravila u zatvoru i znala je njegove strahote. Postala je slobodni mislilac i ratosiljala se uverenja da je ljubav opravdana jedino kada je zakon odobrava. Upoznala je čoveka koji je ubedio da deli njene ideje. Bio je oženjen i sasvim nesrećan. U njoj je, govorio je, našao nešto više od prijateljice; bila je to ljubav. I ona je njega volela, ali njihova veza u zatucanoj varoši na jugu ubrzo je postala nemoguća. Prešli su u Vašington, no i tu se progon nastavio. Planirali su da pređu u Njujork, pa se Ema Li vratila u svoj rodni gradić da proda imanje. Nije tamo provela ni nedelju dana kada su joj podmetnuli požar. Kuća je bila osigurana, a Ema je odmah uhapšena pod optužbom za podmetanje požara. Osudili su je na pet godina. Sve to vreme, njen čovek nije davao znakove života; prepustio je njenoj zloj sudbini, skrivajući se u nekom gradu na istoku.
Ovo gorko razočarenje palo joj je teže od zatvora. Njene storije o životu u Južnom zatvoru učinile su da boravak na Blekvelu liči na raj. U toj vražjoj rupi, crni osuđenici, bez obzira da li je reč o muškarcima ili ženama, bičevani su i za najsitnije kršenje pravila. Belkinje su ili morale da se podaju čuvarima ili da gladuju. Atmosfera je bila jeziva od ogavnih priča i još ogavnijih dela počinjenih što do čuvara, što od samih zatvorenika. Ema je stalno morala da se pazi upravnika i zatvorskog lekara. Jednom prilikom, gotovo da su je naterali da izvrši ubistvo u samoodbrani. Ne bi ni izašla živa odatle da joj nije pošlo za rukom da pošalje poruku jednoj svojoj prijateljici u gradu. Ova je uspela da zainteresuje par ljudi koji su tajno počeli da spremaju molbu guverneru, najzad uspevši da se izbore za Emino pomilovanja nakon odslužene dve godine.
Od tog trena ona se u potpunosti posvećuje borbi za temeljite promene zatvorskih uslova. Već joj je pošlo za rukom da izdejstvuje otkaz iz službe za njene nekadašnje krvnike, a sada sarađuje sa Društvom za reformu zatvora.
Ema Li je bila retka duša, obrazovana, prefinjena i slobodoumna, premda nije pročitala bogzna koliko slobodarskog štiva. Kroz vlastito iskustvo oslobodila se južnjačkih predrasuda prema crncima. Na mene je najjači utisak ostavilo to što nije ogorčena prema muškarcima. Njena lična ljubavna tragedija nije joj sputala pogled na život. Muškarci su egoistični i neobazrivi prema potrebama žena, znala bi da kaže; čak i oni najslobodniji među njima samo žele da poseduju ženu – kako god, zanimljivi su i zabavni. Nisam se slagala sa njom po pitanju muškog egoizma, a kada bih kao primer navela Eda, ona bi odgovorila:
- Nema sumnje da te voli, ali…
Uprkos svemu, sjajno su se slagali. Prepirali su se oko svega i svačega, ali sve je to bilo u prijateljskom duhu. Bila sam karika između njih. Nijedna me žena osim sestre Helene nije volela kao Ema. Kada je u pitanju Ed, on je svoju ljubav iskazivao na toliko puno načina da nisam mogla da sumnjam u njega. Ipak, znala sam da je od njih dvoje Ema Li bila ta koja mi se dublje zagledala u dušu.
„Negovateljsko naselje“
Ema Li je radila u „Negovateljskom naselju“[3] u Henrijevoj ulici, pa sam je često tamo posećivala, ponekad kao gošća žena na čelu te institucije. Gđica Lilijan D. Vold, Lavinija Dok i gđica Makdauel bile su prve Amerikanke koje su iskazale zanimanje za ekonomski položaj masa. Bile su istinski zabrinute za ljude sa Ist Sajda. Moj kontakt sa njima, baš kao i sa Džonom Svintonom, približio mi je novi tip Amerikanaca, ljude od ideala koji su kadri za dobra, plemenita dela. I oni su, kao pojedini ruski revolucionari, poticali iz bogatih kuća i u potpunosti bili posvećeni onome što su sami smatrali velikim ciljem. Pa opet, njihov rad mi se činio nedovoljnim.
- Jako je lepo što učite sirotinju da jede viljuškom – rekoh jednom prilikom Emi Li – ali kakva korist od toga ako nemaju šta da jedu? Neka najpre uzmu život u svoje ruke; lako će onda naučiti da ručaju i žive.
Složila se sa mojim gledištem da zaposlene u ovoj ustanovi, iskrene kakve već jesu, čine više štete nego koristi. Stvarale su snobizam među samim ljudima kojima su se trudile da pomognu. Primera radi, jednu curu koja je aktivno sudelovala u štrajku krojačica muških košulja povele su sa sobom i izložile je kao lokalnog ljubimca. Ta devojka je onda digla nos, stalno govoreći o „nepismenoj sirotinji“ koja ne razume kulturu i prefinjenost.
- Sirotinja je tako prosta i vulgarna! – obratila se jednom prilikom Emi.
Ubrzo je trebalo da bude njena svadba u kvartu, pa me je Ema pozvala da dođem na tu zgodu.
Bilo je kitnjasto, gotovo na granici ukusa. Mlada je, sva u jeftinim krpama, izgledala kao potpuni stranac u tom okruženju. Taman posla da su žene iz kvarta živele u raskoši; naprotiv, sve je bilo prosto, premda vrhunskog kvaliteta. Sama jednostavnost tog okruženja dodatno je naglašavala lažnu skromnost mladenaca i posramljenost njihovih pravovernih roditelja. Bio je to prizor bogu za plakati, a prvenstveno umišljena mlada. Kada sam joj čestitala na istančanom ukusu po pitanju odabira supruga, kazala je:
- Da, baš je fin, mada naravno ne mog renomea. Vidite, zaista sam se udala za nekoga ko mi ne pristaje.
Poslovni poduhvat sa Edom
Ed je cele zime patio od ravnih tabana; preterano pešačenje i penjanje stepeništem zadavalo mu je nepodnošljive bolove. Početkom proleća stanje mu se toliko pogoršalo da je morao da ostavi posao u osiguravajućoj kući. Iako sam zarađivala dovoljno za oboje, Ed nije hteo ni da čuje da ga „žena izdržava“. Moje ponosno srce bilo je primorano da stupi u redove nezaposlenih koji traže posao. U velikom Njujorku nije bilo ničega za čoveka njegove pismenosti i poznavanja jezika.
- Da nosim malter ili šijem – govorio bi – mogao bih naći posao. A ja sam samo beskorisni intelektualac.
Sekirao se, nije mogao da spava, smršaoje i zapao u tešku depresiju. Najteže mu je padalo što mora da sedi kod kuće dok ja idem na posao. Njegovo muško samopoštovanje nije moglo da podnese takvu situaciju.
Palo mi je na pamet da pokušamo nešto poput sladoledžijske radnje u Vorčesteru. Ako je tamo uspelo, zašto ne bi i u Njujorku? Ed je pristao na ovaj projekat i predložio da se smesta bacimo na posao.
Ja sam imala izvesnu ušteđevinu, a i Feđa nam je ponudio novčanu pomoć. Prijatelji su nam preporučili Braunsvil: u pitanju je centar u procvatu, a radnja ne bi bila daleko od trkališta, gde svakodnevno prolazi na hiljade ljudi. Tako smo i otišli u Braunsvil, gde smo iznajmili jedan divan lokal. Hiljade ljudi stvarno jeste prolazilo tamo, ali niko da svrati. Žurili su na trke, a u povratku kući bi već kupili sladoled u nekoj radnji koja je bliža trkalištu. Naši dnevni prihodi nisu bili dovoljni da pokrijemo troškove. Nismo čak mogli da pokrijemo nedeljne izdatke za nameštaj koji smo kupili za dve sobe iznajmljene u Braunsvilu. Jedno popodne, došla su kola i pokupila nam krevete, stolove, stolice i sve ostalo. Ed je pokušao da udari brigu na veselje, ali bio je očigledno nesrećan. Digli smo ruke od posla i vratili se u Njujork. Za tri meseca spiskali smo petsto dolara, da ne računamo rad koji smo Ed, Klaus i ja uložili u ovaj nesrećni poduhvat.
Ljubav prema medicini/Beč
Već na samom početku mog bavljenja medicinom shvatila sam da treba da upišem redovan kurs na nekoj višoj stručnoj školi. Medicinski praktičari bili su plaćeni i tretirani kao sluge, a bez diplome se nisam mogla nadati zaposlenju na mestu obučene medicinske sestre. Dr Hofman me je nagovarao da dođem u bolnicu Sent Mark, gde bi mi mogao uračunati praksu od godinu dana na osnovu mog iskustva. Bila je to sjajna prilika, a postojala je i jedna druga, primamljivija. Zvala se Evropa.
Ed je uvek govorio oduševljeno o Beču, o njegovoj lepoti, dražima i mogućnostima. Želeo je da odem na studije u tamošnjoj Opštoj bolnici. Mogu da upišem kurs za babicu ili neku drugu granu medicinske nege, savetovao me je. To bi mi kasnije donelo veću materijalnu nezavisnost, a takođe nam dalo priliku da više vremena provodimo zajedno. Neće mu biti lako da izdrži još jednu godinu bez mene kada tek što sam mu se vratila, ali bio je rad da me pusti, svestan da je to za moje dobro. Iako je ovo delovalo kao nestvarna ideja za ljude koji su siromašni kao mi, Edov entuzijazam je vremenom prešao i na mene. Pristala sam da odem u Beč, mada ću taj put u inostranstvo iskoristiti i da održim predavačku turneju po Engleskoj i Škotskoj. Naši prijatelji iz Britanije često su me pozivali u goste.
Ed je našao posao u strugari jednog svog poznanika Mađara. Čovek se ponudio da mu posudi novac, ali Feđa je insistirao da ima prioritet kao moj stari prijatelj. Platiće mi put i slati mi dvadeset pet dolara mesečno sve vreme mog boravka u Beču.
Međutim, pojavila se i jedna tamna sena: pomisao na Sašu u zatvoru. Evropa je tako daleko! Ed i Ema Li su obećali da će održavati prepisku sa njim i da će se postarati za njegove potrebe. I sâm Saša me je nagovarao da pođem. Ništa se sada ne može učiniti za njega, pisao je, dok će mi Evropa pružiti priliku da upoznam naše velikane – Kropotkina, Malatestu, Luiz Mišel. Mnogo ću toga moći da naučim od njih i biću spremnija za angažman u američkom pokretu. Bilo je to tako tipično za mog posvećenog Sašu da o meni uvek misli u kontekstu Cilja.
Petnaestog avgusta 1895, ravno šest godina od početka mog novog života u Njujorku, zaplovila sam put Engleske. Ovaj moj odlazak je bio sasvim drugačiji od mog dolaska u Njujork 1889. godine. Tada sam bila jako siromašna, ne samo u materijalnom smislu. Bila sam klinka, neiskusna, sama u vrtlogu američke metropole. Sada imam iskustvo, ime; prošla sam kroz iskušenje; imam prijatelje. Iznad svega, uživam ljubav jednog divnog čoveka. Bogata sam, a opet – tužna. Zapadni zatvor mi je teško pritiskao srce, tačnije pomisao na Sašu koji je tamo.
Ponovo sam putovala u potpalublju, pošto sam imala samo šesnaest dolara za put. Ipak, bilo je svega nekoliko putnika, od kojih su pojedinci kraće u Americi od mene. Sebe su smatrali Amerikancima, pa su se prema njima tako i ophodili, pristojnije nego što je to bio slučaj sa bednim emigrantima poput mene koji su pohodili Obećanu zemlju 1886.
[1] „Niko ne prolazi nekažnjeno ispod palmi“, Izbor po srodnosti, J.V. Gete (prim.prev.)
[2] Pechvogel (nem.) – baksuz (prim.prev.)
[3] „Negovateljsko naselje“ (Nurses’ Settlement) je osnovala socijalna radnica i medicinska sestra Lilijan D. Vold 1893. godine, u kvartu Louer Ist Sajd na Menhetnu. Sastojalo se od kompleksa zgrada u ulici Henri. Prvobitno je bilo zamišljeno kao stacionar za zdravstveno zbrinjavanje imigranata, da bi se vremenom proširilo na ceo kvart i uzelo ulogu društvenog, umetničkog i zdravstvenog centra. Danas se zove „Naselje iz Henri Stritove“ (Henry Street Settlement) (prim.prev.)