Anarhistički pokret u Engleskoj
Okupljanja na otvorenom su u Americi retka pojava, a atmosfera na njima je redovno napeta od očekivanog sukoba publike i policije. Engleska je druga priča. Ovde je pravo na stalno okupljanje na otvorenom institucija. Postalo je britanska navika, poput doručka sa slaninom. Po parkovima i trgovima engleskih gradova čuju se najoprečnije ideje i ubeđenja. Nema ničega što bi prouzrokovalo neprikladno uzbuđenje, niti se pojavljuju oružane snage. Usamljeni bobi na rubu mase tamo je čisto radi formalnosti; njegov posao nije da rastura miting ili pendreči ljude.
Miting na otvorenom u parku za mase predstavlja društveni centar. Nedeljom se ljudi tamo tiskaju kao što to rade radnim danima po koncertnim dvoranama. Pošto su besplatna, ova okupljanja su mnogo zabavnija. Svetina koja često broji na hiljade ljudi luta od jedne do druge bine kao na seoskom vašaru, ne toliko da sluša i nauči, koliko da se razonodi. Glavni zabavljači na ovim dešavanjima su ispitivači, koji silno uživaju da govornike zasipaju pitanjima. Teško onom koga ovi mučitelji ubace u svoju mašinu i ko nije spreman da im brzo odgovara. Brzo postaje zbunjen i bespomoćan predmet teške sprdnje. Sve sam to naučila nakon što sam gotovo zažalila zbog svog prvog mitinga u Hajd parku.
Govoriti na otvorenom je bilo novo iskustvo, uz samo jednog policajca koji mirno posmatra skup. Avaj! I masa je bila mirna. Imala sam osećaj da se penjem uz strminu dok govorim protiv takve inercije. Brzo sam se umorila i počelo je da me boli grlo, ali nisam odustajala. A onda – publika poče da daje znakove života. Bujica pitanja, poput kiše metaka, zasu me sa svih strana. Ovaj neočekivani napad me je poprilično zatekao i iznervirao. Imala sam osećaj da gubim tok misli, što me je još više razbesnelo. Onda neki čovek iz prvih redova povika:
- Ne obraćaj pažnju, stara curo, teraj dalje. Propitivanje je dobar stari britanski običaj.
- Dobar, veliš? – odgovorih. – Mislim da je neumesno tako prekidati govornika. No, nema veze, pucajte vi i dalje, ali nemojte mene da krivite ako izvučete deblji kraj.
- Tako je, luče – vikala je publika – samo napred, pokaži šta umeš.
Upravo sam govorila o beskorisnosti politike i njenom štetnom uticaju kada je ispaljen prvi hitac.
- A pošteni političari – zar ne veruješ da ima i takvih?
- Ako ih uopšte ima, ja za njih nikad nisam čula – skresala sam mu. – Političari vam pre izbora obećavaju raj, a nakon njih vam donesu pakao.
- Pažnja, pažnja! – vikali su u znak odobravanja.
Jedva da sam se vratila na svoj govor kada me je zadesio sledeći udarac.
- Nego, stara curo, zašto pominješ raj? Zar veruješ u takvo mesto?
- Naravno da ne – odgovorih. – Samo sam pomenula raj u koji vi naivno verujete.
- Ali gde bi sirotinja drugde dobila svoju nagradu da nema raja? – javljao se drugi radoznalac.
- Nigde, osim ukoliko ne insistira na svom pravu ovde i svoju nagradu uzme tako što će zaposednuti zemlju.
Nastavila sam, govoreći kako sve i da raj uopšte postoji, za obične ljude tamo ne bi bilo mesta.
- Vidite – objasnila sam – mase toliko dugo žive u paklu da ne bi znale da se snađu u raju. Anđeo na kapiji bi ih najurio zbog nedoličnog ponašanja.
Ove su reči propraćene još jednim polučasovnim verbalnim mačevanjem, tokom kojeg je rulja bila kao na žeravici. Na kraju su, kako god, pozvali ispitivače da prestanu, priznaju poraz i puste me da nastavim.
Brzo sam se proslavila; publike je sa svakim mitingom bilo sve više. Naša literatura se prodavala u velikim količinama, što je oduševljavalo moje prijatelje. Hteli su da ostanem u Londonu zato što tamo mogu biti od velike koristi. Ipak, znala sam da držanje govora na otvorenom nije za mene. Moj glas neće izdržati toliko naprezanje, a ja nisam mogla da podnesem užasnu buku uličnog saobraćaja u tolikoj blizini. Osim toga, zaključila sam da ljudi koji satima stoje postaju i suviše nervozni i umorni da bi mogli da se usredsrede ili slušaju ozbiljan govor. Moj rad mi je previše značio da bih ga pretvorila u cirkus za razonodu britanske publike.
Više od svojih podviga iz parka volela sam da upoznajem ljude i iznova se uveravam u vitalnost koja prožima anarhistički pokret. Aktivizam se u SAD gotovo isključivo svodio na strane elemente. Bilo je jako malo domaćih anarhista u Americi, dok je pokret u Engleskoj podržavao nekoliko nedeljnih i mesečnih publikacija. Jedna od njih bio je i časopis „Fridom“ (Freedom), među čijim su se dopisnicima i saradnicima našli neki od najistaknutijih i najtalentovanijih ljudi, uključujući Petra Kropotkina, Džona Tarnera, Alfreda Marša, Vilijama Vesa i druge. Drugi je bio „Liberti“ (Liberty), anarhistički list koji je u Londonu izdavao Džejms Tokati, pristalica pesnika Vilijama Morisa. „Torč“ (The Torch) je bio mali glasnik koji su izdavale dve sestre, Olivija i Helen Roseti. Imale su svega četrnaest i sedamnaest godina, ali za taj uzrast bile su itekako zrele umom i telom. Sve tekstove su pisale same, a čak su same radile i slovoslaganje i štampu. Kancelarija „Torča“, nekadašnje jaslice za devojčice, postala je stecište anarhista iz inostranstva, pogotovo onih iz Italije, gde su ih surovo proganjali. Izbeglice su se prirodno okupljale oko Rosetijevih, koje su i same italijanskog porekla. Njihov deda, italijanski pesnik i patriota Gabrijel Roseti, osuđen je na smrt 1824. od strane Austrije, pod čijim je jarmom bila tadašnja Italija. Gabrijel je pobegao u Englesku, nastanivši se u Londonu, gde se zaposlio kao profesor italijanskog na Kraljevskom koledžu. Olivija i Helen su bile ćerke drugog sina Gabrijela Rozetija, čuvenog kritičara Vilijama Majkla. Cure su očigledno nasledile njihova revolucionarna naginjanja, baš kao i talenat za književnost. Za vreme boravka u Londonu sa njima sam provodila puno vremena, silno uživajući u nesvakidašnjem gostoprimstvu i inspirativnoj atmosferi njihovog kružoka.
Jedan od članova Grupe Torč bio je i Vilijam Benam, koga su prijatelji zvali „mlađani anarhista”. Zalepio se za mene i postao mi pratilac na mitinzima, ali i na šetnjama po celom gradu.
Anarhistički angažman u Londonu nije se ograničavao na tamošnje lokalce. Engleska je bila raj za izbeglice sa svih strana, koje su tu neometano radile. U poređenju sa SAD, politička sloboda u Velikoj Britaniji izgledala je kao da je nastupio novi milenijum. Međutim, ekonomski su puno zaostajali za Amerikom.
Lično sam imala priliku da iskusim nemaštinu i siromaštvo u velikim američkim industrijskim centrima. Međutim, nikad nisam videla tako veliku bedu i jad kao što je to bio slučaj u Londonu, Lidsu i Glazgovu. Njihove posledice su na mene ostavile utisak da nije reč o posledicama jučerašnjice ili bliske prošlosti. Bile su stare vekovima, prenošene s kolena na koleno, očigledno ukorenjene u samoj srži britanskih masa. Jedna od najgroznijih scena bio je prizor snažnih muškaraca koji blokovima trče ispred kočija ne bi li stigli da otvore vrata nekom „gospodinu”. Za tu uslugu bi dobili peni ili najviše dvoparac. Nakon jednomesečnog boravka u Engleskoj, shvatila sam otkud tolika politička sloboda. Bio je to sigurnosni ventil protiv strašnog siromaštva. Britanska je vlada nesumnjivo smatrala da, dokle god svojim podanicima dopušta da iz sebe izbace nezadovoljstvo kroz nesputane govore – nema opasnosti od pobune. Nisam mogla da nađem drugo objašnjenje za inerciju i ravnodušnost tog naroda prema vlastitom ropskom položaju.
Velikani anarhizma – Kropotkin, Malatesta, Luiz Mišel
Jedan od ciljeva moje posete Engleskoj bio je da upoznam istaknute ličnosti anarhističkog pokreta. Nažalost, Kropotkin trenunto nije boravio u gradu, mada je trebalo da se vrati pre nego da pođem. Enriko Malatesta je bio tu. Zatekla sam ga u stanu iza njegovog malog dućana, ali nije imao ko da mi prevodi, a sama nisam znala italijanski. Ipak, njegov ljubazni osmeh je odražavao simpatičnu ličnost i učinio da se osećam kao da ga poznajem ceo život. Luiz Mišel sam upoznala gotovo odmah po svom dolasku. Prijatelji iz Francuske su organizovali prijem povodom moje prve nedelje u Londonu. Još otkad sam čitala o Pariskoj komuni, o njenom slavnom početku i tragičnom kraju, Luiz Mišel se uzvišeno izdvajala u svojoj ljubavi prema čovečanstvu, velika u svojoj predanosti i odvažnosti. Bila je koščata i mršava, ostarela pre vremena (imala je svega šezdeset dve godine); ipak, iz očiju su joj zračili duh i mladost, a osmeh joj je bio tako nežan da mi je odmah prirastao za srce. To je, dakle, žena koja je preživela zverstvo ugledne pariske svetine. Njen bes je Komunu ugušio u krvi radnika, a pariske ulice zatrpao hiljadama mrtvih i ranjenih. Ne umirivši se time, ta rulja je gledala da se dočepa Luiz. Ona se iznova udvarala smrti; na barikadama Per Lašeza, poslednjem uporištu komunara, Luiz je za sebe izabrala najopasniji položaj. Na sudu je tražila istu kaznu koja je izrečena njenim saborcima, prezrivo odbacujući da je poštede na račun toga što je ženko. Svoj život bi dala za ideal. Da li iz straha, ili možda iz strahopoštovanja prema ovoj hrabroj ličnosti, krvožedna pariska buržoazija nije se usudila da je ubije. Bilo im je draže da je osude na sporu smrt u Novoj Kaledoniji. Kako god, nisu računali na moralnu snagu Luiz Mišel, na njenu posvećenost i kapacitet za saosećanje prema sapatnicima. U Novoj Kaledoniji je postala nada i inspiracija izgnanika. Bolesne je negovala; one klonula duha bi hrabrila. Pomilovanje komunara vratilo je Luiz i ostale u Francusku. Shvatila je da je postala cenjeni uzor francuskih masa. Obožavali su je kao svoju Mère Louise, bien aimée.
Ubrzo po povratku iz izgnanstva, Luiz staje na čelo marša nezaposlenih do Esplanade kod Palate invalida. Na hiljade ljudi je već dugo tavorilo bez posla i gladovalo. Luiz predvodi povorku do pekara, zbog čega je hapse i osuđuju na pet godina zatvora. Pred sudom ona brani pravo gladnog naroda na hleb, makar ljudi morali da ga „ukradu“. Kao najveći udarac za Luiz tokom suđenja, pak, ispostavila se smrt njene voljene majke, a ne presuda. Majku je strasno volela i zato izjavljuje kako više nema ni zbog čega drugog da živi osim zbog revolucije. Iako dobija pomilovanje 1886, odbila je da prima bilo kakve ustupke države. Morali su na silu da je isteraju iz zatvora kako bi se našla na slobodi.
Za vreme jednog masovnog mitinga u Avru, neko je opalio dva hica na Luiz, koja je bila na pozornici i držala govor. Jedan joj je probušio šešir; drugi je pogodio iza uveta. Operacija, iako jako bolna, nije naterala Luiz na tužbu. Naprotiv, jadikovala je nad svojim sirotim ljubimcima koji su ostali sami u njenom stanu i nevoljama koje će ovaj zastoj stvoriti njenoj prijateljici koja je čeka u sledećem gradu. Čovek koji ju je bezmalo ubio jeste to učinio na nagovor nekog sveštenika, ali Luiz je dala sve od sebe da isposluje njegovo puštanje. Našla je poznatog advokata da brani njenog napadača, a i lično je došla da se kod sudije založi za njega. Njeno saosećanje je prvenstveno pobudila ćerkica ovog čoveka, koju nije mogla ostaviti bez oca time što bi ga poslali u zatvor. Luizino držanje je oduševilo čak i njenog fanatičnog napadača.
Kasnije je Luiz trebalo da učestvuje u velikom štrajku u Beču, ali su je uhapsili na lionskoj železničkoj stanici taman dok se spremala da uđe u voz. Ministar odgovoran za masakr radnika u Furmijeu video je u Luiz strašnu silu koju je stalno pokušavao da slomi. Sada je tražio da je iz zatvora prebace u ludnicu, pod izgovorom da je poremećena i opasna. Upravo je ovaj vražji plan da se ratosiljaju Luiz nagnao njene saborce da je ubede da pređe u Englesku.
Prostačka francuska štampa je nastavila da je prikazuje kao divlju zver, La Vierge Rouge, bez ikakvih ženstvenih osobina ili draži. Oni časniji listovi su o njoj pisali umerenije. Bojali su je se, ali su takođe na nju gledali kao na nešto što je daleko iznad njihovih praznih duša i srca. Dok sam sedala kraj nje prilikom našeg prvog susreta, čudila sam se kako je moguće ne primetiti njenu dražesnost. Istina, slabo je marila za svoj izgled. Štaviše, nikad nisam videla ženu koja je toliko nemarna u vezi svega što je se tiče lično. Haljina joj je bila otrcana, a šešir prastar. Ništa od onoga što je nosila nije joj pristajalo. Ipak, celo njeno biće je sijalo od nekog unutrašnjeg svetla. Lako ste potpadali pod uticaj njene opčinjujuće ličnosti, toliko neodoljive u njenoj snazi, a toliko dirljive u dečijoj jednostavnosti. Popodne koje sam provela sa Luiz bilo je nešto što dotad nikad nisam iskusila u životu. Ruka koja leži u mojoj ruci i nežno mi pritiska glavu, te njena umiljatost i prisnost, učinile su da mi duša naraste i posegne ka visinama lepote na kojima ona obitava.
Po povratku iz Lidsa i Glazgova, gde sam nastupala pred velikim brojem prisutnih i upoznala mnoge aktivne i posvećene radnike, zatekla sam pismo od Kropotkina, koji me poziva u posetu. Napokon sam na pragu da ostvarim davni san i upoznam svog velikog učitelja.
Petar Kropotkin je potomak loze Rurik i direktni naslednik ruskog prestola, ali se odrekao svoje titule i bogatstva zarad ljudskog roda. Otišao je i dalje: prešao je u anarhiste i ostavio blistavu naučničku karijeru kako bi se bolje posvetio razradi i tumačenju anarhističke filozofije. Postao je najistaknutiji zastupnik anarhokomunizma i njegov najjasniji mislilac i teoretičar. I prijatelji i neprijatelji su ga priznavali kao jednog od najvećih umova i najoriginalnijih ličnosti XIX veka. Na putu do Bromlija, gde je Kropotkin živeo, uhvatila me je nervoza. Strahovala sam da će Petar biti nepristupačan i previše zaokupljen svojim poslom da bismo uspostavili normalan društveni odnos.
Međutim, pet minuta u njegovom prisustvu i već mi je bilo lakše. Porodica mu je bila na putu, a Petar me je primio sa takvom elegancijom i ljubaznošću da sam se odmah osetila kao kod kuće. Smesta će pristaviti za čaj, rekao je. Da li u međuvremenu želim da razgledam njegovu stolarsku radionicu i predmete koje je napravio sopstvenim rukama? Poveo me je u svoju radnu sobu i sa velikim ponosom pokazao sto, klupu i par polica koje je sâm napravio. Bile su to krajnje jednostavne stvari, no on se ponosio njima; one predstavljaju plod rada, a on je uvek naglašavao potrebu za kombinovanjem umnog i fizičkog rada. Sada je mogao pokazati koliko se lepo te dve stvari mogu upariti. Nema tog majstora koji bi ikad sa takvom ljubavlju i poštovanjem gledao na predmete koji je napravio sa svojih deset prstiju kao Petar Kropotkin, naučnik i filozof. Njegovo zdravo uživanje u proizvodima vlastitog znoja bili su simbol žarke vere u mase i njihov kapacitet da stvaraju i oblikuju život.
Za čajem koji je lično napravio, Kropotkin se raspitivao za situaciju u Americi, pokret i Sašu. Pratio je njegov slučaj i znao svaku njegovu fazu, izrazivši veliko poštovanje i brigu za našeg zatvorenika. Ja sam mu prenela svoje utiske o Engleskoj i o kontrastu između njenog siromaštva i preteranog bogatstva, koji idu zajedno sa političkom slobodom. Nije li to obična koska koja je bačena da umiri mase, pitala sam. Petar se složio sa mojim stanovištem. Kazao je da su Englezi nacija trgovaca koji se bave kupoprodajom, umesto da se posvete proizvodnji stvari koje su nužne kako bi im narod bio pošteđen gladovanja.
- Britanska buržoazija ima jak razlog da strahuje od širenja nezadovoljstva, a političke slobode su najbezbednije oružje protiv toga. Engleski državnici su prepredeni – nastavio je – i uvek su se starali da političke uzde ne budu prenapregnute. Prosečan Britanac rado veruje kako je slobodan; to mu pomaže da ne misli na svoju bedu. U tome i jeste ironija i patos engleskog radništva. Opet, Engleska bi mogla da nahrani svakog muškarca, ženu i dete koji u njoj žive kada bi samo oslobodila nepregledna polja nad kojima drži monopol stara, propala aristokratija.
Moja poseta Petru Kropotkinu ubedila me je da istinska veličina uvek ide u paru sa jednostavnošću. On je bio oličenje i jednog i drugog. Lucidnost i veličanstvenost njegovog uma u kombinaciji sa srdačnošću činile su skladnu celinu jedne fascinantne i elegantne ličnosti.
Bilo mi je žao što napuštam Englesku; tokom svoje kratke posete upoznala sam mnoge ljude, sklopila brojna prijateljstva i bila bogatija za lični kontakt sa svojim velikim učiteljima. Ti dani su zaista bili slavni. Nikad nisam videla tako sveže zelenilo drveća i trave, takvo obilje vrtova, parkova i cveća. Istovremeno, nikad nisam videla takvo teško i sumorno siromaštvo. Kao da sama priroda pravi razliku između siromašnih i bogatih. Vedro, plavo nebo iznad Hampsteda postalo bi prljavosivo u Ist Endu, a sunce je bilo mrljavožuta tačka. Ove oštre razlike između različitih društvenih slojeva u Engleskoj bile su jezive. Pojačale su moju mržnju prema nepravdi i moju rešenost da radim za svoj ideal. Bilo mi je krivo što gubim vreme na planirano školovanje za medicinsku sestru. Ipak, tešila sam se nadom da ću time biti od veće koristi kada se budem vratila u Ameriku. Ne smem se zadržavati u Londonu; kurs je trebalo da mi počne prvog oktobra. Moram poći u Beč.
Dolazak u Beč i prvi utisci
Beč se ispostavio fascinantnijim nego što ga je Ed opisivao. Glavna ulica, Ringštrase, sa nizom velelepnih starih kuća i krasnih kafea, široka promenada oivičena gorostasnim drvećem i pogotovo Prater, koji više liči na šumu nego na park, činili su taj grad jednim od najlepših koje sam ikad videla. Tu su celinu dodatno ulepšavali vedrina i bezbrižnost stanovnika Beča. U poređenju sa njim, London je ličio na grobnicu. Ovde imate boje, život i radost. Žudela sam da postanem njegov deo, da se bacim u njegove darežljive ruke, da sedim po kafeima ili u Prateru i posmatram ljude. Kako god, ovde sam drugim poslom; ne smem da dopustim da me bilo šta ometa.
Studije u bečkoj Opštoj bolnici
Moje studije su, osim glavnog kursa za babicu, uključivale i obuku u lečenju dečjih bolesti. U svojoj kratkoj bolničarskoj karijeri imala sam priliku da vidim kako se nesposobne svršene sestre staraju o deci. Bile su stroge i nadmene, bez trunke razumevanja. Moje lično detinjstvo je upropašćeno ovakvim odnosom prema poslu, mada me je on takođe ispunjavao saosećanjem prema deci. Bila sam mnogo strpljivija sa njima od odraslih. Njihova nesamostalnost, otežana bolešću, uvek bi me duboko ganula. Nisam samo htela da im pružim ljubav, već i da budem obučena da se staram o njima.
Opšta bolnica, koja je organizovala kurseve i lečila svaku bolest, nudila je sjajne mogućnosti za vredne i voljne studente. Shvatila sam da je to mesto izuzetna institucija, grad sam za sebe, sa hiljadama pacijenata, medicinskih sestara, lekara i negovatelja. Načelnici odeljenja su bili svetski poznati profesionalci, svako u svojoj struci. Imali su tu sreću da akušerske kurseve vodi čuveni ginekolog profesor Braun. On ne samo da je bio vrstan pedagog, već i divan čovek. Njegova predavanja nikad nisu bila suvoparna ili dosadna. Usred nekog objašnjavanja ili čak za vreme operacije, Herr Professor bi oživeo atmosferu kakvom smešnom anegdotom ili opaskama od kojih bi nemačke studentkinje crvenele. Recimo, objašnjavajući relativno veliku stopu nataliteta tokom novembra i decembra, kazao bi:
- Dame, vreme je karnevala. Tokom tog najveselijeg bečkog festivala, čak i najčednije cure se upecaju. Ne kažem da se olako prepuštaju ovom prirodnom porivu. Sama ih je priroda i načinila tako plodnim. Dovoljno je da čovek takoreći samo baci pogled na njih i one zatrudne. Zato sve moramo svaliti na prirodu, a mlađariju poštedeti kritike.
Opet, profesor Braun bi zapanjio one moralnije studente pričom o izvesnoj pacijentkinji. Pozvao je nekoliko studenata da je ispitaju i postave dijagnozu. Jedan za drugim oni su izvršili naređenje, ali niko da se usudi da progovori. Čekali su da profesor iznese svoje mišljenje. Nakon što je pregledao pacijentkinju, ovaj veliki čovek izjavi:
- Gospodo, u pitanju je slučaj koji je većina vas imala, ima ga ili će ga tek imati. Jako je malo onih koji mogu odoleti privlačnosti njegovog porekla, njegovom bolnom razvoju ili ceni njegovog izlečenja. Po svoj prilici, reč je o sifilisu.
Među onima koje su pohađale akušerske kurseve našao se i izvestan broj Jevrejki iz Kijeva i Odese. Jedna je došla čak iz daleke Palestine. Nijedna od njih nije znala nemački dovoljno dobro da bi razumela predavanja. Ruskinje su bile jako siromašne, primorane da žive sa deset rubalja mesečno. Bilo je inspirativno videti takvu hrabrost i istrajnost zarad profesije. Međutim, kada sam izrazila svoje divljenje, odgovorile su da je to sasvim uobičajeno: hiljade Ruskinja, što Jevrejki što hrišćanki, čine isto to. Svi studenti u inostranstvu žive krajnje skromno; zašto ne i one?
- A to što ne znate nemački? – pitala sam. – Kako ćete pratiti predavanja ili čitati udžbenike? Kako mislite da položite ispite?
Nemaju pojma, ali nekako će se već snaći. Na kraju krajeva, svaki Jevrejin pomalo razume nemački, kazale bi. Dve devojke su mi naročito zapale za oko. Živele su u nekoj poganoj rupi, dok sam ja imala divnu prostranu sobu. Pozvala sam ih da mi se pridruže. Znala sam da ćemo imati noćna dežurstva u bolnici, ali po svoj prilici ne u isto vreme. Ako zajedno živimo, smanjićemo troškove, a ja bih im mogla pomoći i oko nemačkog. Uskoro je naš stan postao središte ruskih studenata i studentkinja.
U Beču su me znali kao gđu E.G. Brejdi. U inostranstvo sam morala da pođem pod tim, jer me inače ne bi pustili pod pravim imenom. Ratosiljala sam se ideje da čovek ne treba da se služi izmišljenim imenima. Mogla sam, dabome, nabaviti pasoš na osnovu Keršnerovog državljanstva, ali to prezime nisam koristila otkad sam ostavila Jakova. Štaviše, nakon toga sam ga videla samo jednom, 1893. godine, dok sam bolovala u Ročesteru. Za to ime su me vezivale samo mučne uspomene. Iako je Brejdi irsko prezime, znala sam da niko neće posumnjati u moj identitet. Pasoši su u to vreme mogli da se nabave na zahtev.
U Beču sam morala da budem izuzetno obazriva. Habzburgovci su bili teški despoti, a socijaliste i anarhiste su oštro progonili. Nisam se, dakle, mogla otvoreno družiti sa svojim saborcima, jer nisam želela da me izbace. Ipak, to me nije sprečilo da upoznajem zanimljive ljude angažovane u raznoraznim društvenim pokretima.
Bečki kulturni život
Studije i česta noćna dežurstva u bolnici nisu umanjila moje zanimanje za kulturna dešavanja u Beču, za njegovu muziku i pozorišta. Upoznala sam mladog anarhistu Stefana Grosmana, nesvakidašnje dobro upućenog u gradski život. Imao je mnoge osobine koje mi se nisu dopadale: njegovi pokušaji da svoje poreklo prikrije kameleonskim prihvatanjem svake glupe hrišćanske navike išlo mi je na živce. Kada sam ga prvi put srela, Grosman mi je kazao kako se njegov učitelj mačevanja divi njegovim germanische Beine (germanskim nogama).
- Smatram da to nije bogzna kakav kompliment – odgovorih. – Da se divio tvom jevrejskom nosu, e time bi se već valjalo hvaliti.
On je, kako god, svraćao često, pa sam ga vremenom zavolela. Bio je čitalački svaštojed i veliki poklonik nove književnosti – Fridriha Ničea, Ibzena, Hauptmana, Fon Hofmanstala i ostalih njenih predstavnika koji su napadali stare vrednosti. Već sam bila upoznata sa nekim od ovakvih dela kroz odlomke iz „Armer Tofela” (Armer Teufel), detroitskog nedeljnika koji je izdavao sjajni pisac Robert Rajcel. Bio je to jedini nemački list u SAD koji je svoje čitaoce izveštavao o novom književnom duhu u Evropi. Ono što sam čitala po njegovim kolumnama, gde je citirao dela ovih velikih umova koji drmaju Evropom, samo mi je otvorilo apetit.
U Beču ste mogli slušati zanimljiva predavanja o savremenoj nemačkoj prozi i poeziji. Mogli ste čitati dela mladih ikonoboraca na polju slikarstva ili književnosti, od kojih je najsmeliji bio Niče. Čarolija njegovog stila i lepota njegove vizije nosila me je do neslućenih visina. Žudno sam čekala da upijem svaki red iz njegovih knjiga, ali bila sam i suviše siromašna da bih mogla da ih kupim. Srećom, Grosman je imao kolekciju dela Ničea i ostalih modernista.
Morala sam da čitam nauštrb preko potrebnog sna; ipak, šta je fizički napor u poređenju sa mojim ushićenjem Ničeom? Vatra njegove duše i ritam njegove pesme činili su mi život bogatijim, ispunjenijim i lepšim. Htela sam da ova blaga podelim sa svojim voljenim, pa sam mu pisala dugačka pisma u kojima bih mu dočaravala novootkriveni svet. U odgovorima na njih, Ed je okolišao; očigledno nije delio moje oduševljenje novom umetnošću. Više su ga zanimale moje studije i moje zdravlje, pa me je nagovarao da ne bacam energiju na bespotrebno čitanje. Bila sam razočarana, ali tešila sam se idejom da će ceniti revolucionarni duh nove književnosti čim bude dobio priliku da je i sâm čita. Moram skupiti novac, odlučila sam, da Edu ponesem komplet knjiga.
Od jednog studenta sam čula za predavanja koja drži jedan istaknuti mladi profesor, Sigmund Frojd. Međutim, ispostavilo se da je gotovo nemoguće pohađati njegov kurs, pošto su primali samo lekare i vlasnike posebnih kartica. Prijatelji su predložili da se upišem kod profesora Brula, koji je takođe razmatrao seksualne probleme. Kao jedna od njegovih studentkinja trebalo bi da imam veće šanse da obezbedim ulazak kod Frojda.
Profesor Brul je bio starac slabašnog glasa. Teme koje je obrađivao bile su mi krajnje nepoznate. Govorio je o „muškobludnicima”, „lezbijkama” i drugim neobičnim pojmovima. I slušaoci su mu bili čudni: isfeminizirani muškarci koketnog ponašanja i izrazito muževne žene dubokog glasa. Bila je to svakako neobična družina. Ove su mi stvari kasnije postale mnogo jasnije, kada sam čula Sigmunda Frojda. Njegova jednostavnost, ozbiljnost i briljantan um udruženim snagama su stvarali utisak izlazite iz tamnog podruma na svetlo dana. Po prvi put sam uvidela pun značaj seksualne represije i njenih posledica po ljudski um i ponašanje. Pomogao mi je da spoznam sebe i svoje potrebe; takođe sam shvatila da samo ljudi izopačenog uma mogu napadati motive ili smatrati nečistim takvu jednu veliku i divnu ličnost kao što je Frojd.
Moja različita zanimanja po Beču ispunjavala su mi veći deo dana. Ipak, postizala sam da idem na predstave i slušam puno muzike. Po prvi put sam u celosti čula Nibelunški prsten i druga Vagnerova dela. Njegova muzika me je redovno oduševljavala; bečki koncerti – veličanstveni glasovi, sjajan orkestar i majstorsko vođstvo bili su fascinantni. Nakon takvog jednog iskustva bilo je bolno presedeti Vagnerov koncert koji vodi njegov sin. Jedno veče, Zigfrid Vagner je dirigovao izvođenjem svoje kompozicije Besposličar. Ionako je izvedba bila jako slaba, ali kada je na red došlo delo njegovog znamenitog oca, bio je potpuni promašaj. Ogorčeno sam otišla sa koncerta.
Beč mi je doneo brojna nova otkrića. Jedno od najvećih bila je Eleonora Duze u ulozi Magde u Sudermanovoj Domovini. Sam komad je inače predstavljao novi dramski događaj, ali ono što je Duze uložila u njega prevazilazilo je Sudermanov talenat, dajući njegovom delu pravu dramsku dubinu. Godinama pre toga, u Nju Hejvenu sam gledala Saru Bernhard u Fedori. Njen glas, pokreti i snaga bili su otkrovenje. Onda sam verovala da niko ne može da je nadmaši, ali Eleonora Duze je dosegla veće visine. Njen je talenat bio i suviše bogat i potpun za improvizaciju, dok je njeno tumačenje uloge bilo previše stvarno za pozorišne trikove. Nije bilo naglih i nepotrebnih pokreta, niti svesno pojačavanih tonova. Njen glas, raskošan i treperav, držao je ritam u svakom tonu, a izražajne crte lica su odražavale njeno lično bogatstvo osećanja. Eleonora Duze je svaku nijansu nemirne Magdine prirode tumačila uz dozu vlastitog duha. Bila je to umetnost koja seže ka nebu, ali je i sama zvezda na životnom nebeskom svodu.
Povratak u SAD/Kampanja za Berkmanovo oslobođenje
S obzirom da su se ispiti bližili, nisam više mogla da se prepuštam iskušenjima fascinantnog grada na Dunavu. Ubrzo sam postala ponosna vlasnica dveju diploma, jedne za akušerstvo i jedne za negu: mogu da se vratim kući. No, istovremeno mi je bilo krivo što moram da odem iz Beča; toliko toga mi je pružio. Odugovlačila sam još dve nedelje. Tih dana sam puno vremena provodila sa svojim prijateljima, i od njih sam mnogo naučila o anarhističkom pokretu u Austriji. Na nekoliko sitnijih okupljanja govorila sam o Americi i našoj borbi u toj zemlji.
Feđa mi je poslao novac za povratak drugom klasom, plus sto dolara da sebi kupim neku odeću. Bilo mi je draže da taj novac uložim u svoje voljene knjige, kupivši komplet knjiga pisaca koji su pravili književnu istoriju, pogotovo dramaturge. Nema te količine garderobe koja bi mogla da mi pruži toliko radosti kao moja dragocena mala biblioteka. Nisam se čak usuđivala da je šaljem u sanduku. Knjige sam ponela sa sobom u koferu.
Zauzevši mesto na palubi francuskog broda koji hita ka njujorškom pristaništu, Eda sam spazila daleko pre nego što je on video mene. Stajao je kraj mostića za iskrcavanje sa buketom ruža u rukama, ali kada sam sišla nije uspeo da me prepozna. Bilo je kišovito predveče i pitala sam se da li se to desilo zbog sumraka, mog ogromnog šešira ili činjenice da sam izmršavila. Na tren sam stala, posmatrajući ga kako zagleda putnike, ali kada sam videla da postaje sve nervozniji, prišunjala sam se s leđa i stavila mu ruke na oči. On se brzo okrenu, svom silinom me pritisnu uz srce i drhtavim glasom povika:
- Šta se desilo sa mojim schatz[1]? Jesi li bolesna?
- Ne lupaj! – odgovorih. – Samo sam postala duhovnija. Hajdemo kući, da ti sve ispričam.
Ed mi je pisao da je naš stan zamenio za jedan komforniji, koji mu je Feđa pomogao da sredi. Ono što sam zatekla itekako je prevazilazilo moja očekivanja. Naš novi dom je bio starinski namešten stan u delu 11. ulice koji naseljavaju Nemci. Prozori prostrane kuhinje gledali su na prelep vrt. Prednja soba je bila prostrana i imala visoku tavanicu, jednostavno ali sa ukusom nameštena divnim nameštajem od starog mahagonija. Na zidu su stajale raritetne grafike, dok su po policama bile naslagane moje knjige. Ovo mesto je imalo atmosferu i ukus.
Ed je glumio domaćina za bogatom večerom koju je pripremio, uz dobro vino iz podruma Justusa Švaba. Sada je bogat, kazao mi je; zarađuje petnaest dolara nedeljno! Onda mi je ispričao šta ima novo kod prijatelja: Feđe, Justusa, Klausa i najbitnije od svih, kod Saše. Tokom boravka u inostranstvu nisam mogla da održavam direktan kontakt sa Sašom, pa je Ed igrao posrednika, što je podrazumevalo mučne zastoje. Bila sam presrećna kada sam čula da me čeka pošta od mog hrabrog momčića. Pomislila sam kako je divno što je uspeo da mi pošalje pismo koje ću dobiti na sam dan dolaska. Sašino pismo je, kao i uvek, bilo prožeto njegovim divnim duhom. U njemu se nije žalio na sopstveni život, već je iskazivao veliko zanimanje za aktivnosti napolju, za moj rad i utiske o Beču. Evropa je tako daleko, pisao je; povratkom u Ameriku opet sam mu bliža, iako zna da me nikad više neće videti. Možda bih mogla da dođem u Pitsburg na predavačku turneju. Značilo bi mu da zna da smo bar u istom gradu.
Pre mog odlaska u Evropu, naš prijatelj Ajzak Aurvič je predložio da Saši pomognemo tako što ćemo uložiti žalbu Vrhovnom sudu na temelju nelegalnosti njegovog suđenja. Nakon popriličnih problema i troškova uspeli smo da dođemo do zapisnika sa suđenja. Tada smo shvatili da nema nikakvih pravnih osnova na kojima bi počivao bilo kakav postupak preispitivanja odluke suda. Zastupajući sam sebe, Saša je propustio da ulaže prigovore na odluke sudije, što znači da nikakva žalba ne dolazi u obzir.
Za vreme mog boravka u Beču, nekoliko naših prijatelja iz Amerike predložilo je da podnesemo molbu Odboru za pomilovanje. U sebi sam bila protiv da se tako pomaže jednom anarhisti. Bila sam sigurna da Saša ne bi pristao, pa mu zato nisam ni pisala u vezi ovog predloga. Tokom mog odsustva stalno su ga stavljali u tamnicu i slali u samicu, sve dok mu zdravlje nije popustilo. Počela sam da verujem kako doslednost, iako zaslužuje divljenje kada se primeti kod čoveka, predstavlja zločin ukoliko se ispreči na putu nekom drugom. To me je navelo da svaki obzir ostavim po strani ne bih li ubedila Sašu da nam dopusti da se žalimo Odboru za pomilovanje. Njegov odgovor je nagoveštavao da je ozlojeđen i povređen što od njega očekujem da moli za pomilovanje. Njegov čin je sam sebi opravdanje, pisao je; u pitanju je gest protesta protiv nepravde kapitalističkog sistema. Sudovi i žalbena veća predstavljaju branike tog sistema. Mora biti da sam se ohladila kao revolucionarka, ili me je možda jedino moja briga za njega nagnala da se odlučim na taj korak. U svakom slučaju, ne želi da gazim po sopstvenim principima zbog njega.
Ed mi je to pismo prosledio u Beč. Oneraspoložilo me je. Bila sam razočarana, ali to me nije zaustavilo. Prijatelji iz Pensilvanije su javili da u toj državi nije neophodan lični potpis kandidata za pomilovanje. Ponovo sam pisala Saši, naglašavajući kako njegov život i slobodu držim i suviše dragocenim za pokret da bih se odrekla prava na molbu. Neki od najvećih revolucionara, koji su na izdržavanju višegodišnjih kazni, žalili su se kako bi se ponovo našli na slobodi. Ipak, ako i dalje smatra nedoslednim da ovaj korak preduzme zbog sebe, zašto ne dozvoli našim prijateljima da to učine zbog mene? Ne mogu više da podnesem, objašnjavala sam, svest o tome da je u zatvoru zbog dela u kojem sam učestvovala gotovo koliko i on sâm. Moje moljakanje je izgleda ostavilo utisak na Sašu. U svom odgovoru neprestano je naglašavao kako ionako ne veruje u Odbor za pomilovanje; ipak, njegovi prijatelji na slobodi mogu bolje da procene korak koji nameravaju da preduzmu, i stoga više neće biti protivljenja s njegove strane. Dodao je da ima neke druge teme o kojima bi hteo da popriča; da li bi Ema Li mogla da pokuša da dođe do propusnice?
Ema je bila prešla u Pitsburg, gde se zaposlila u nekom hotelu, kao nadzornica u vešernici. Počela je da se dopisuje sa zatvorskim kapelanom, koga je vremenom zainteresovala za pokušaj da Saši bude vraćeno pravo na posete. Nakon meseci čekanja, kapelan je uspeo da isposluje propusnicu za Emi Li. Međutim, kada je došla u zatvor, upravnik joj nije dozvolio da se vidi sa Sašom.
- Kakav kapelan, ja sam ovde jedina vlast – kazao je Emi. – Dokle god sam na ovoj dužnosti, niko neće moći da se poseti zatvorenika A-7.
Ema Li je smatrala da bi oštar protest s njene strane samo umanjio Sašine šanse pred Odborom za pomilovanje. Ispoljila je veću kontrolu od mene onog kobnog dana u radnji inspektora Rida. Nastavili smo da se uzdamo da ćemo vlastitim zalaganjem iščupati Sašu iz neprijateljskih kandži.
Kontaktirala sam Volterin de Kler, podsetivši je na obećanje da će pomoći u našim pokušajima da spasemo Sašu. Odmah je odgovorila javnim pozivom koji je sročila u znak podrške, ali poslala ga je Edu, a ne meni. Na trenutak sam bila ljuta zbog onog što sam smatrala uvredom, ali kada sam pročitala taj spis moj bes je iščilio. Bila je to pesma u prozi, puna dirljive moći i lepote. Poslala sam joj pismo zahvalnosti, ne pomenuvši naš nesporazum. Nije odgovorila.
Pokrenuta je kampanja za žalbu, uz podršku celog radikalnog sveta. Jedan istaknuti pitsburški advokat se zainteresovao i pristao da prihvati slučaj pred pensilvanijskim Odborom za pomilovanje.
Svojski smo se bacili na posao, vođeni velikim očekivanjima. I Sašine nade su ponovo oživele; život, pulsirajući život kao da se ponovo otvarao pred njim. Ipak, naša radost je bila kratkog veka. Odbor je odbio da odlučuje o žalbi. Berkman će morati da odsluži svoju prvu sedmogodišnju kaznu pre nego što se „eventualna greška“ u njegovim ostalim kaznama uopšte može uzeti u obzir, glasilo je saoštenje Odbora. Bilo je očigledno da nema prostora da se učini bilo šta nepovoljno po Karnegija i Frika.
Mene je ovaj šok skrhao, a ježila sam se od pomisli kako će se sve to odraziti na Sašu. Kako da mu pišem, šta da mu kažem ne bih li mu pomogla da preboli ovaj surovi udarac? Edove reči ohrabrenja da je Saša dovoljno hrabar da izdrži do 1897. nisu bile od pomoći. Izgubila sam nadu da će uopšte dočekati preinačenje kazne. Pretnja inspektora Rida da neće dozvoliti da Saša izađe živ zvonila mi je u glavi. Pre nego što sam uspela da se nateram da mu pišem, stiglo je pismo od njega. Nije se mnogo nadao pozitivnom ishodu, stajalo je u pismu, pa nije previše ni razočaran. Ova odluka Odbora samo je još jedna potvrda čvrstog saveza između američke vlade i plutokratije[2], koji smo mi anarhisti oduvek i isticali. Obećanje Odbora da će žalbu ponovo uzeti u razmatranje 1897. godine je tek običan trik da se obmane javnost i izmore prijatelji koji rade za njega. Ubeđen je da lakeji čeličarskih interesa nikada neće postupiti njemu u korist. No, nije važno. Preživeo je prve četiri godine i namerava da nastavi da se bori. „Naši neprijatelji nikada neće dobiti šansu da kažu kako su me slomili“, pisao je. Zna da uvek može računati na mene i na podršku novostečenih prijatelja. Ne smem očajavati, niti se ohladiti u svojoj vatrenoj posvećenosti našem idealu. Moj Saša, moj divni Saša – ne samo da je hrabar, kao što je govorio Ed, već je i jak kao zemlja. Kao i toliko puta od onog dana kada ga je parno čudovište na stanici Baltimor-Ohajo otrglo iz mojih ruku, on je stajao kao svetli meteor na tamnom horizontu sitnih interesa, ličnih briga i mučne svakodnevnice. Bio je poput belog svetla koje čisti čovečju dušu, inspirativan, ako ne i vredan divljenja u svojoj otpornosti na ljudske slabosti.
[1] Blago (nem.) (prim.prev.)
[2] Vladavina bogatih (prim.prev.)