Naoružana svežnjem pažljivo pripremljenih predavanja, kao i probnim modelom našeg izuma, pošla sam na put, puna nade da ću pridobiti preobraćenike za naš ideal, ali i porudžbine za novi album. Rabat od prodaje će mi pomoći da izmirim putne troškove, oslobađajući me neprijatne obaveze da mi turneje plaćaju prijatelji.
Čarls Šiling, anarhista iz Filadelfije koga sam upoznala prilikom ranijih poseta tom gradu, preuzeo je na sebe sve poslove oko ugovaranja predavanja, istovremeno me pozvavši do odsednem kod njega. I on i gđa Šiling su bili divni domaćini, a Čarls je bio i jako dobar organizator. Na šest velikih mitinga govorila sam na sledeće teme: Nova žena, Besmislenost mirenja sa zlom, Osnove morala, Sloboda, Milosrđe i Patriotizam. Predavanja na engleskom su i dalje predstavljala problem, ali čim bi počeli sa pitanjima bilo mi je lakše. Što je bilo više protivnika, bila sam raspoloženija i zajedljivija prema neprijatelju. Nakon deset dana žive aktivnosti i toplog camaraderie sa Šilingovima i ostalim novim prijateljima otputovala sam u Pitsburg.
Karl, Henri, Hari Gordon i Ema Li su ugovorili četrnaest nastupa u Gradu čelika i okolini, svuda osim tamo gde sam imala najveću želju da odem, u Houmstedu. Nijedna tamošnja sala nije se mogla iznajmiti. Moje prvo hodočašće, kao i uvek, bilo je do Zapadnog zatvora. Izašla sam sa Emom Li. Šetale smo blizu zida, a ona je primetila da povremeno rukom prelazim po njegovoj hrapavoj površini. Kada bi se samo misli i osećanja mogli preneti, jačina mojih bi probila ovaj sivi bedem i stigla do Saše. Prošlo je gotovo pet godina otkako je u zatvoru. Upravnik i stražari su dali sve od sebe da mu slome duh, ali nisu računali na Sašinu moć otpora. Ostao je neustrašiv, celim svojim bićem rešen da se vrati u život i na slobodu. U tome je imao podršku brojnih prijatelja, a najverniji među njima bili su Hari Keli, Gordonovi, Nold i Bauer. Mesecima su radili na novoj molbi za pomilovanje. Njihov angažman, započet još novembra 1897, našao je podršku među raznim elementima. Zahvaljujući Hariju Keliju, koji je ubeđivao radničke organizacije da podrže Sašu, čvrste rezolucije u prilog njegovom puštanju iz zatvora usvojene su od strane Lige ujedinjenih radnika Zapadne Pensilvanije. Američka radnička federacija, na svojoj konvenciji u Sinsinatiju, Međunarodno udruženje pekara, Centralni bostonski sindikat i brojna druga radnička tela iz cele Amerike preduzeli su odgovarajuće akcije. Unajmljena su dva najbolja advokata iz Pitsburga i prikupljena su neophodna sredstva. Vlada ogromno zanimanje za Sašu i njegov slučaj, a naši prijatelji su uvereni u uspeh. Ja sam bila prilično skeptična, no dok sam šetala pored zatvorskog zida koji me deli od našeg hrabrog momčića, uprkos beizglednosti situacije, nadala sam se da grešim.
Stalna predavanja i susreti sa mnogim ljudima bili su naporan posao koji je doveo do nekoliko nervnih napada, nakon kojih sam bila izmoždena i potrošena. Međutim, nije se imalo vremena za odmor. Žalila sam za svakim trenom koji bi me odvajao od posla, pogotovo zato što je zanimanje javnosti za naše ideje izgledalo tako veliko. Neke novine, uprkos svom običaju, pisale su pošteno o mojim mitinzima; pitsburški „Lider“ (Leader) je čak objavio reportažu na celoj strani, zapravo se izražavajući pohvalno o meni. „Gđica Goldman uopšte ne liči na rđavo stvorenje kakvom je prikazuju“, pisalo je između ostalog. „Na osnovu njene pojave ne biste mogli reći da u džepovima krije bombe ili da je kadra za zapaljive govorancije koje su joj obeležile predavačku karijeru. Ne, ona je pre privlačna nego odbojna. Dok priča, lice joj je ozareno intelektualnim žarom. Štaviše, šanse su devedeset devet posto da vam, ukoliko zamolimo nekog neznanca da pogodi šta je i ko je ona, taj kaže da je u pitanju kakva učiteljica ili žena koja um usmerava u progresivne kanale.“
Autor je nesumnjivo mislio da mi daje kompliment kada me je uporedio sa učiteljicom. Svakako je imao najbolje namere, no moja je sujeta svejedno bila povređena. Da li stvarno izgledam tako glupo, pitala sam se.
U Klivlendu sam održala tri predavanja. Novinske reportaže bile su krajnje zabavne. U jednoj je jednostavno stajalo „Ema Goldman je luda“, a „njene doktrine predstavljaju vražja buncanja“. U drugom je akcenat bio na mom „lepom vaspitanju, koje više priliči jednoj dami nego bombašu“.
U Detroit sam se vratila kao što se čovek vraća starom prijatelju, a odmah sa stanice pohitala sam Robertu Rajcelu. Stanje mu je bilo sve gore, no to mu nije moglo uzeti volju za životom. Svog viteza sam zatekla bleđim i mršavijim nego što je to bio pre. Muke kroz koje je prošao od zadnje posete očitavale su mu se na licu, iako nije bio izgubio svoju prepoznatljivu domišljatost i humor. Bilo je i bolno i lepo videti ga. Pa opet, nije dozvolio da se rastužim. Pripovedao je priče koje su, zahvaljujući njegovom velikom daru za humoristično kazivanje, zvučale urnebesno. Posebno su bile smešne njegove dogodovštine iz vremena dok je radio kao sveštenik neke reformisane nemačke crkve, što mu je bio prvi posao po dolasku u Ameriku. Jednom prilikom su ga pozvali da održi propoved u Baltimoru. Prethodno veče je proveo u krugu svojih prijatelja veseljaka, sa kojima se molio na oltaru vina i pesme do rano ujutru. U vazduhu se osećalo proleće; drveće je bilo živo od ptica koje strasno pevaju svojim prijateljima. Cela priroda je pulsirala od čiste požude. Roberta je spopao avanturistički duh dok je izlazio na svetlo dana. Nekoliko sati kasnije našli su ga kako s boka jaše bačvu piva, go ko od majke rođen, dok na sav glas peva serenade svojoj voljenoj. Avaj, ispostavilo se da je ta lepotica kćer jednog istaknutog pripadnika kongregacije koja je pozvala mladog pastora. Baltimor tog dana nije dočekao propoved na nemačkom.
Sati provedeni kod mog viteza bili su nezaboravni. Vedrina njegovog duha uvukla me je u svoju orbitu i načinila neodlučnom u nameri da se otrgnem. Žalila sam što ne mogu da u njegovo bolesno telo sipam lek iz svoje mladosti i snage.
Sinsinati je, nakon Detroita, bio suvoparan i razočaravajući. Pismo od razjarenog Eda je situaciju načinilo dvostruko težom. Ne može da podnese što me nema, pisao je; hiljadu je puta bolje da mi naglo raskine, nego da me ima samo na mahove. U odgovoru sam ga uveravala u svoju ljubav i želju da budem kući sa njim; opet, ponovila sam kako ne dozvoljam da me iko vezuje i drži u kavezu. U tom slučaju, morala bih da se odreknem našeg suživota. Ono do čega najviše držim jeste sloboda, sloboda da radim svoj posao i sebe dajem spontano, a ne iz osećaja dužnosti ili po naređenju. Nisam se mogla potčiniti takvim zahtevima; pre ću izabrati put lutalice bez doma; da, makar to značilo da se odričem ljubavi.
Sent Luis nije bio ništa zanimljiviji, ali poslednjeg dana je u spas priskočila policija. Rasturili su miting usred mog govora i sve izjurili napolje. Bilo je neke utehe u pomisli da će detaljno citiranje mog govora u štampi dosegnuti do više ljudi nego što bi sala mogla da ih eventualno primi. Štaviše, ovaj potez vlasti doneo mi je brojne prijatelje među onim Amerikancima koji još uvek veruju u slobodu govora.
Čikago, grad Crnog petka, uzrok mog preporoda! Ako izuzmemo Pitsburg, bio je to najzlokobnije i najdepresivnije mesto za mene. Ipak, nisam se više osećala tako usamljeno tamo kao ranije, iako je srdžba iz 1887. još uvek bila živa, a otpor Mostovih sledbenika prema meni slep i žestok. Boravak u zatvoru i potonje aktivnosti doneli su mi prijatelje i situaciju preokrenuli u moju korist. Sada sam uživala podršku raznih sindikata koju mi je obezbedio Pojkert. Od 1893. živi u Čikagu i tamo širi propagandu. Našla sam srdačno gostoprimstvo kod Komrejda Apela, istaknutog lokalnog anarhiste koji je uz pomoć živahne žene i dece od svog doma načinio prijatno mesto za goste. Grupa Slobodno društvo je imala intenzivan angažman u gradu, pa su mi ugovorili seriju od petnaest predavanja.
Sama okupljanja su bila uobičajene prirode, bez nekih posebnih detalja vrednih pomena. Ipak, nekoliko događaja koji su dali značaj mojoj poseti ovom gradu ispostavili su se kao odlučujući u mom životu. Između ostalog, upoznala sam Moziza Harmana i Judžina V. Debsa, i ponovo otkrila Maksa Baginskog, mladog prijatelja iz Nemačke.
Uzbudljivih avgustovskih dana koje sam 1893. provela u Filadelfiji, dok me je jurila policija, u goste su mi svratila dvojica mladića. Jedan je bio moj stari prijatelj Džon Kasel, a drugi Maks Baginski. Pogotovo mi je bilo drago što vidim Maksa, koji je bio jedan od mladih buntovnika koji imaju jako važnu ulogu u nemačkom revolucionarnom pokretu. Bio je srednjeg rasta, produhovljenog izgleda i mršav, kao da je tek preležao kakvu dugu bolest. Njegova plava kosa prkosno se opirala naletima češlja, dok su njegove inteligentne oči delovale sitno kroz glomazne naočare koje je nosio. Imao je markantne crte kao što su nesvakidašnje visoko čelo i slovenski izgled lica, kako mu je i ime zvučalo. Pokušala sam da ga navedem na razgovor, ali delovao je utučeno i neraspoloženo za priču. Pitala sam se da li je ogroman ožiljak na vratu posledica njegove samosvesti. Posle ga nisam videla sve do svog ponovnog izlaska iz zatvora, a otad samo povremeno. Kasnije sam čula da je otišao u Čikago da preuzme „Arbajter cajtung“ (Arbeiter Zeitung), lista koji je nekada uređivao August Spis.
Prilikom prethodne posete Čikagu suzdržavala sam se od namere da odem u prostorije časopisa i potražim Baginskog. Čula sam da je postao verni Mostov sledbenik, a doživela sam i previše progona od pristalica potonjeg da bi mi bilo stalo da se nađem sa još njih. Prijateljska najava mojih predavanja u „Arbajter cajtungu“, ali i neobjašnjiva potreba da se ponovo vidim sa Maksom, nagnali su me da ga potražim po dolasku u grad.
Kancelarija „Arbajter cajtunga“, koju su proslavili događaji u Čikagu, nalazila se u ulici Klark. Prostorija srednje veličine bila je podeljena rešetkom, iza koje sam videla jednog čoveka zaokupljenog pisanjem. Po ožiljku na vratu prepoznala sam da je u pitanju Maks Baginski. Čuvši moj glas, naglo je ustao, otvorio vrata od žice i zagrlio me, uz veseli pozdrav:
- Draga Ema, pa gde si ti dosad?
Ova dobrodošlica je bila tako neočekivano srdačna da je istog trena istopila moj stav o njemu kao slepom Mostovom pokloniku. Zamolio me je da sačekam na tren dok završi poslednji pasus članka na kojem radi.
- Gotovo! – ubrzo veselo povika. – Hajdemo iz ovog zatvora. Idemo na ručak u „Plavu vrpcu“.
Kada smo stigli tamo, podne je bilo prošlo; otkucao je peti sat, a mi smo i dalje sedeli na istom mestu. Ćutljivi i utučeni mladi poznanik koga sam upoznala tokom kratke posete Filadelfiji postao je jako živ i zanimljiv sagovornik, krajnje ozbiljan, a opet dečački veseo.
Razgovarali smo o pokretu, Mostu i Saši. Nimalo fanatičan i ograničen, Maks je pokazao veću širinu, saosećanje i razumevanje nego što bi ih nalazila čak i među vrhunskim nemačkim anarhistima. Izuzetno se divi Mostu, kazao je, zbog junačke borbe koju vodi i progona koje izdržava. Opet, Mostov stav prema Saši ostavio je jako bolan utisak na Maksa i njegove kolege iz grupe „Jungen“ u Nemačkoj. Svi su bili na Sašinoj strani, i još uvek je tako, uveravao me je Maks; međutim, po dolasku u Ameriku, počeo je da ima više razumevanja za Mostovu tragediju u tuđini, u kojoj mu se nikako nije dalo da pusti korenje. Most je u SAD ostao izolovan, bez inspiracije i podstreka koji potiču iz života i borbe masa. Razume se, Most uživa značajnu podršku Nemaca u SAD, ali jedino domaći element može doneti temeljne promene u nekoj zemlji. Mora biti da su beznadežnost njegovog položaja u Americi i nepostojanje domaćeg anarhističkog pokreta primorali Mosta da se okrene protiv propagande delom, a time i protiv Saše.
Nisam mogla prihvatiti Maksovo opravdanje Mostove izdaje nečega što je godinama propagirao. Ipak, njegov iskreni pokušaj da objektivno sagleda uzroke koji su promenili Mosta dao mi je uvid u Maksov karakter. U njemu nije bilo ni traga od sitničarenja, ogorčenja ili želje da kritikuje, ni trunke pristrasnosti. Na mene je ostavio utisak velikog čoveka; u njegovom društvu, osećali ste se kao da udišete čist vazduh sa zelenih poljana.
Moje oduševljenje Maksom bilo je pojačano otkrićem da se i sâm divi Ničeu, Ibzenu i Hauptmanu, te da zna za još mnoge za koje ja nisam čak ni čula. Lično je poznavao Gerharta Hauptmana i pravio mu društvo prilikom njegovih obilazaka tkalačkih krajeva u Šleziji. Maks je u to vreme uređivao lokalni radnički list „Proletarijer os dem Olengebirge“ (Der Proletarier aus dem Eulengebirge), koji je ovom dramaturgu dao materijal za dva snažna društvena portreta, „Veber“ i „Hanel“. Teško siromaštvo i beda ogorčilo je tkače i nagnalo ih da budu sumnjičavi. Nisu bili radi da razgovaraju sa mladićem asketskog lica nalik na sveštenika koji je došao da se raspituje kako žive. Međutim, poznavali su Maksa. On je bio čovek iz naroda i uz njih, pa su mu verovali.
Maks mi je prepričao neke dogodovštine iz vremena skitanja sa Gerhartom Hauptmanom. Svuda su zaticali jezivu bedu. Jednom su naišli na nekog starog tkača u jadnoj kolibi. Na klupi je ležala žena sa bebom, pokrivena dronjcima. Mršavo telo deteta bilo je celo u ranama. U kući nije bilo ni hrane, ni ogreva. Potpuno siromaštvo cerilo se iz svakog ćoška. Na jednom drugom mestu, živela je jedna udovica sa trinaestogodišnjom unukom, devojčicom nesvakidašnje lepote. Sobu su delile sa jednim tkačem i njegovom ženom. Sve vreme razgovora sa njima, Hauptman je mazio devojčicu po glavi.
- Nema sumnje da mu je ona dala inspiraciju za Hanel – prokomentarisao je Maks.- Znam kakav je utisak na njega ostavio taj nežni cvet u tako jezivom okruženju.
Dugo vremena nakon toga Hauptman je nastavio da maleckoj šalje poklone. Saosećao je sa ljudima sa društvenog dna, jer je iz prve ruke znao šta je siromaštvo; često je kao student gladovao u Cirihu.
Smatrala sam da sam u Maksu našla srodnu dušu, čoveka koji razume i ceni ono što mi je postalo tako važno. Bogatstvo njegovog uma i njegova osetljivost zračili su neodoljivom privlačnošću. Naše intelektualno srodstvo bilo je spontano i potpuno, pronašavši i svoj emotivni izraz. Postali smo nerazdvojni, a svakim danom sam otkrivala novu lepotu i dubinu njegovog bića. Njegova mentalna zrelost je uveliko premašivala njegove godine, dok je u fizičkom smislu pripadao svetu romanse, retke nežnosti i prefinjenosti.
Još jedan veliki događaj koji je obeležio moju posetu Čikagu bilo je upoznavanje Moziza Harmana, neustrašivog zagovornika slobodnog materinstva i ženske ekonomske i seksualne emancipacije. Za njegovo ime sam prvi put čula u nedeljniku „Lusifer“ (Lucifer), čiji je bio izdavač. Znala sam za progone i zatvaranja koje je doživeo od strane američkih moralnih evnuha, na čelu sa Entonijem Komstokom. Sa Maksom sam obišla prostorije „Lusifera“, koje su ujedno bile i njegov dom u kojem živi sa ćerkom Lilijan.
Čovekova predstava o velikim ljudima obično se ispostavi pogrešnom pri bližem kontaktu. U Harmanovom slučaju bilo je obrnuto: nisam bila dovoljno dobro zamislila šarm ovog čoveka. Njegovo uspravno držanje (uprkos šepavoj nozi koja mu je stradala od metka u Građanskom ratu), markantna glava sa bujnom sedom kosom i bradom, uz par mladalačkih očiju, činili su od ovog čoveka jednu krajnje impresivnu figuru. U njemu nije bilo ni traga od strogoće ili pretnje; štaviše, bio je duša od čoveka. Ta njegova osobina je objašnjavala i njegovu nepokolebljivu veru u zemlju koja mu je zadala toliko udaraca. Uveravao me je da mu nisam nepoznata. Bio je gnevan zbog postupanja policije sa mnom i protestovao je protiv toga.
- Mi smo saborci u više pogleda – prokomentarisao je, uz ljubazan osmeh.
Veče smo proveli u razmatranju pitanja žene i njene emancipacije. U razgovoru sam izrazila sumnju u ideju da pristup seksu, koji je u Americi tako grub i vulgaran, ima šanse da se promeni u bliskoj budućnosti, a da puritanizam bude najuren iz zemlje. Harman je, s druge strane, bio ubeđen u to.
- Svedok sam takvih velikih promena od trena kada sam počeo da radim – kazao je – I uveren sam da nismo daleko od prave revolucije u ekonomskom i seksualnom statusu žene u SAD. Čist i oplemenjujući stav prema seksu i njegovoj suštinskoj ulozi u ljudskom životu svakako će doći do izražaja.
Skrenula sam mu pažnju na rastuću snagu komstokizma.
- Gde su veliki muškarci i žene koji mogu da zaustave tu zagušljivu silu? – upitah. – Izuzmemo li vas i šačicu drugih, Amerikanci su najpuritanskiji narod na svetu.
- Ne baš – odgovori on. – Nemojte da zaboravite Englesku, koja je baš nedavno zabranila veliko delo Haveloka Elisa na temu seksa.
Verovao je u Ameriku, u muškarce i žene koji se godinama bore, uprkos tome što je trpeo klevete i zatvor zbog zagovaranja ideje slobodnog materinstva.
Tokom boravka u Čikagu, posetila sam jednu radničku konvenciju koja se održavala u gradu. Tamo sam upoznala izvestan broj ljudi koji su imali važnu ulogu u sindikalnim i revolucionarnim redovima, između ostalog gđu Lusi Parsons, udovicu našeg mučenika Alberta Parsonsa, koja je aktivno učestvovala u ovom dešavanju. Najupečatljivija osoba na konvenciji bio je Judžin V. Debs. Nesvakidašnje visok i suvonjav, od svojih prijatelja se nije izdvajao samo u fizičkom smislu; ipak, najviše me je impresionirala njegova naivna nesvesnost u pogledu spletki koje ga okružuju. Neki od delegata, vanpolitički socijalisti, zamolili su me da se obratim skupu, pa me je predsedavajući uvrstio na spisak. Očiglednom nameštaljkom, socijaldemokrate su uspele da me spreče da izađem na pozornicu. Po završetku zasedanja prišao mi je Debs, rekavši kako je došlo do nesrećnog nesporazuma, te kako će on i njegovi prijatelji urediti da se delegatima obratim uveče.
Niti se Debs pojavio uveče, niti je tamo bio komitet. Publiku su činili delegati koji su me bili pozvali i sami naši prijatelji. Debs se, sav zadihan, pojavio gotovo na završetku. Pokušao je da se izvuče sa raznih zasedanja kako bi me čuo, kazao je, ali zadržao se. Hoću li mu oprostiti i prihvatiti poziv za ručak sutradan? Imala sam osećaj da je možda i sâm deo sitne zavere da mi se zabrani nastup. Istovremeno, nikako nisam mogla da spojim njegov iskren i otvoren nastup sa zlim namerama. Prihvatila sam poziv za ručak. Nakon što sam sa njim provela izvesno vreme, uverila sam se da Debsa nikako ne bih smela da krivim. Kakvi god da su političari iz njegove stranke, bila sam sigurna da je on častan i plemenit. Njegova vera u ljude je krajnje iskrena, dok se njegova vizija socijalizma potpuno razlikuje od državne mašinerije prikazane u Marksovom komunističkom manifestu. Saslušavši njegove stavove, nisam mogla da se suzdržim, a da ne povikam:
- Gospodine Debs, pa vi ste anarhista!
- Ne gospodine, nego druže – ispravi me. – Hoćeš li tako da me oslovljavaš?
Nežno mi stegnuvši ruku, uveravao me je da su mu anarhisti jako bliski, da je anarhizam cilj kojem valja težiti, te da svi socijalisti treba da budu i anarhisti. Za njega je socijalizam običan pregazni kamen ka krajnjem idealu – anarhizmu.
- Poznajem i volim Kropotkina i njegov rad – reče. – Divim mu se i duboko poštujem naše pogubljene drugove koji leže u Valdhajmu, kao i sve druge blistave ličnosti iz vašeg pokreta. Vidite, dakle, da smo saborci. Uz vas sam u vašoj borbi.
Istakla sam kako se ne možemo nadati da ćemo slobodu ostvariti tako što ćemo uvećati moć države, što su inače težnje socijalista. Naglasila sam činjenicu da političko delovanje predstavlja posmrtno zvono ekonomske borbe. Debs se nije bunio, složivši se da revolucionarni duh treba održavati bez obzira na političke ciljeve, iako je smatrao da je potonje neophodno kao praktično sredstvo za prilaženje masama. Rastali smo se kao dobri prijatelji. Debs je bio toliko srdačno i šarmantno ljudsko biće da vam nije smetao nedostatak političke određenosti zbog koje je istovremeno sezao ka suprotnim polovima.
Sutradan sam posetila Majkla Švaba, jednog od čikaških mučenika koje je guverner Altgeld pomilovao. Šestogodišnji boravak u zatvoru Džolijet narušio mu je zdravlje, pa sam ga zatekla u bolnici, gde je ležao zbog tuberkuloze. Bilo je neverovatno gledati sa kakvom postojanošću i moralnom čvrstinom ideal može da prožme čoveka. Švabovo istrošeno telo, rumenilo od bolesti na obrazima i oči koje se cakle od smrtonosne groznice koja mu pali krv, upečatljivo su govorili o patnjama kojima je bio izložen tokom iscrpljujućeg suđenja, meseci čekanja na odlaganje izvršenja kazne, nakon čega je usledilo pogubljenje saboraca i sopstveni dugogodišnji boravak u zatvoru. Pa opet, Majkl jedva da je govorio o sebi, niti je dozvoljavao da mu se omakne kuknjava. Umom mu je dominirao ideal, a sve u vezi sa tim i dalje je bilo jedino što ga zanima. Obuzeo me je osećaj strahopoštovanja prema ovom čoveku čiji je snažan i ponosan duh odoleo surovim silama koje su se upirale da ga slome.
Boravak u Čikagu mi je pružio priliku da ispunim jednu dugogodišnju želju: da našim dragim pokojnicima odam poštu i položim venac na njihov grob na Valdhajmu. Pred spomenikom koji je podignut u znak sećanja na njih ćutke smo stajali Maks i ja, sklopljenih ruku. Nadahnuta vizija umetnika pretvorila je kamen u živo biće. Figura žene na visokom postolju, a onda i pali junak pred njenim nogama bili su izraz prkosa i revolta, pomešani sa osećajem sažaljenja i ljubavi. Licem koje je bilo prekrasno u svojoj velikoj humanosti ona je stajala okrenuta ka svetu bola i jada, jednom rukom pokazujući na buntovnika na umoru, a drugom mu štiteći čelo. U njenom je stavu bilo jakih emocija i beskonačne nežnosti. Na pločici sa zadnje strane postolja bio je uklesan jedan važan pasus iz obrazloženja guvernera Altgelda za pomilovanje trojice preživelih anarhista.
Već je gotovo bio pao mrak kada smo stigli na groblje. U mislima sam odlutala natrag u dane kada sam se protivila podizanju spomenika. Tvrdila sam kako našim pokojnim saborcima nije potreban spomenik da ih načini besmrtnim. Sada sam shvatala koliko sam bila ograničena i zadrta, ali i koliko sam malo razumevanja imala za moć umetnosti. Spomenik je predstavljao otelotvorenje ideala za koje su ti ljudi umrli, vidljiv simbol njihovih reči i dela.
Pre nego da pođem iz Čikaga, stigle su vesti o smrti Roberta Rajcela. Iako smo, kao njegovi prijatelji, znali da je kraj pitanje nedelje, bili smo zatečeni. Lični gubitak bio je utoliko bolniji zbog bliskosti sa mojim dragim „vitezom“. Njegov buntovni žar i umetnička duša su tako živo stajale preda mnom da nisam mogla da prihvatim da je mrtav. Pogotovo sam prilikom poslednje posete u potpunosti počela da cenim njegovu istinsku veličinu i visine do kojih je bio u stanju da se vine. Kao mislilac i pesnik, nije se zadovoljavao pukim oblikovanjem lepih reči, već je želeo da ih pretvori u živu stvarnost, da pomogne u buđenju masa ne bi li zemlja strgla okove u koje ju je bacila povlašćena manjina. Sanjao je o stvarima koje ozaruju, o ljubavi i slobodi, o životu i sreći. Živeo je i borio se za taj san svom strašću svoje duše.
Sada je Robert mrtav, a prah mu je posut po jezeru. Njegovo veliko srce više ne kuca, a nemirni duh mu miruje. Život teče dalje svojim tokom, prazniji bez mog viteza, lišen snage i lepote njegovog pera i poetske raskoši njegove pesme. Život teče dalje, a sa njim i čvršća rešenost da se više trudim.
Središte našeg rada bilo je u Denveru, gde je aktivno delovao izvestan broj muškaraca i žena – što indivudualista, što pristalica tamošnje anarhokomunističke škole. Gotovo su svi bili domaćeg porekla; pojedinci su mogli da prate svoju porodičnu liniju sve do prvih doseljenika iz kolonijalnih dana. Lizi i Vilijam Holms, kolege Alberta Parsonsa i njegovi dobri prijatelji, kao i ostali članovi njihovog kružoka, bili su ljudi pronicljivog i bistrog uma, zaokupljeni ekonomskim aspektima socijalne borbe, mada i inače dobro upućeni. Lizi i Vilijam su bili u srcu borbe za osmočasovno radno vreme u Čikagu, a radili su i kao dopisnici „Alarma“ i drugih radikalnih listova. Smrt Alberta Parsonsa je njima pala teže nego većini njegovih saboraca, upravo zbog njihovog dugogodišnjeg prijateljstva. Iako su sada smešteni u Denveru, u bednom stanu i sa tek tolikim prihodima da prežive, ipak su i dalje posvećeni Cilju kao onomad, kada im je vera bila mlada, a očekivanja velika. Puno smo razgovarali o pokretu, pogotovo o periodu iz 1887. Njihovo sećanje na Alberta Parsonsa, buntovnika i čoveka, bilo je krajnje živo: za Parsonsa, anarhizam nije bio puka teorija budućnosti. On je od njega načinio živu silu u svom svakodnevnom životu, u svom kućnom životu i odnosu prema prijateljima. Iako potomak stare južnjačke familije koja se ponosila svojim poreklom, Albert Parsons je osećao srodstvo sa najponiženijim slojevima čovečanstva. Odrastao je u atmosferi koja se uporno držala ideje da je ropstvo božansko pravo, a da su državne počasti jedino što vredi na ovom svetu. On ne samo da se gnušao i jednog i drugog, već je oženio mladu mulatkinju. U Albertovom idealu bratstva među ljudima nije bilo mesta za razlike u boji kože, a ljubav je bila jača od barijera koje je napravio čovek. Ista ta velikodušnost nagnala ga je da se odrekne svog bezbednog skloništa i namerno upadne u ralje vlasti Ilinoisa. Potreba da podeli sudbinu svojih saboraca bila mu je važnija od svega. Opet, Albert je strasno voleo život. Njegov prefinjeni duh ogledao se čak i u poslednjim trenucima njegovog života. Ni na koji način se ne prepustivši zlobi ili kuknjavi, Parsons je zapevao svoju omiljenu pesmu, „Eni Lori“, čiji su tonovi odzvanjali zidovima njegove zatvorske ćelije na sam dan pogubljenja.
Put od Denvera do San Franciska preko Stenovitih planina bio mi je obogaćen novim iskustvima i osećanjima koje sam spoznavala ugledavši švajcarske planine, u onih par dana koliko sam boravila u Švajcarskoj na putu iz Beča. Opet, prizor oštrih i pretećih Stenovitih planina bio je neodoljiv. Nisam mogla da se okanem ideje o uzaludnosti čovečjeg truda. Ceo ljudski rod, uključujući i mene, podsećao je na običnu vlat trave, tako beznačajnu i patetično bespomoćnu u poređenju sa tim džinovskim planinama. Iako su me plašile, one su me istovremeno i osvajale svojom lepotom i raskoši. No, kada smo stigli do Kraljevskog klanca, a naš voz polako krenuo vijugavim putem koji su probile radničke ruke, nastupilo je olakšanje i povratila sam veru u sopstvenu snagu. Sile koje su probile te ogromne stene bile su upošljene svuda, svedočeći o kreativnosti i nepresušnim čovekovim resursima.
Ugledati Kaliforniju po prvi put u rano proleće, nakon dvadesetčetvoročasovne vožnje kroz jednoličnu Nevadu, bilo je kao da se iz noćne more probudite u bajci. Nikada pre toga nisam videla tako izdašnu i blistavu prirodu. I dalje sam bila opčinjena njome kada se pejzaž istopio u nešto skromniji prizor, a voz ušao u Okland.
Gostovanje u San Francisku bilo je krajnje zanimljivo i prijatno. Imala sam priliku da obavim najbolji posao dotad, a povezala sam se i sa brojnim slobodnim i retkim ljudima. Sedište anarhističkog delovanja na Zapadnoj obali bio je list „Fri Sosajeti“ (Free Society), koji je uređivala i izdavala porodica Ajzak. Bili su to neobični ljudi, Ejb Ajzak, njegova žena Meri i njihovo troje dece. Pripadali su menonitima, slobodarskoj ruskoj sekti poreklom iz Nemačke. U Americi su se Ajzakovi najpre nastanili u Portlandu, država Oregon, gde su potpali pod uticaj anarhističkih ideja. Zajedno sa par domaćih prijatelja, između ostalog Henrijem Adisom i H. Dž. Poupom, Ajzakovi su pokrenuli anarhistički nedeljnik „Fajerbrend“. Nakon što je u njemu objavljena Vitmanova pesma „Mene čeka jedna žena“ list je ugašen, urednici su uhapšeni, a H. Dž. Poup je završio u zatvoru zbog širenja razvrata. Porodica Ajzak je zatim osnovala „Fri sosajeti“, docnije prešavši u San Francisko. Čak su im i deca pomagala u poslu, često upošljena i po osamnaest sati na dan na zadacima pisanja, slaganja slova ili adresiranja paketa. Istovremeno, nisu zapostavljali ni svoje ostale propagandne aktivnosti.
Ono što mi je privuklo najviše pažnje kod Ajzakovih bila je njihova doslednost u životu, sklad između ideja koje zagovaraju i prakse. Prijateljstvo između roditelja i potpuna nezavisnost svakog člana domaćinstva bili su novina za mene. Ni u jednoj drugoj anarhističkoj porodici nisam videla da deca imaju takvu slobodu, niti da se tako samostalno izražavaju, bez i najmanjeg mešanja starijih. Bilo je zanimljivo čuti kako Ejb i Pit, prvi star šesnaest, a drugi osamnaest godina, prozivaju oca zbog navodnog kršenja principa ili kritikuju propagandnu vrednost njegovih članaka. Ajzak bi ih saslušao s pažnjom i poštovanjem, čak i kada je kritika bila dečački oštra i arogantna. Niti jednom nisam čula ove roditelje da se pozivaju na autoritet kao stariji ili mudriji. Deca su bila ravnopravna sa njima; njihovo pravo da se ne slože sa nečim, da žive po svome i da uče, nije se dovodilo u pitanje.
„Ako slobodu ne možeš da uspostaviš u vlastitoj kući“, govorio bi Ajzak često, „kako onda da očekuješ da ćeš to učiniti u svetu?“ Za njega i Meri je upravo u tome bila suština slobode: jednakost polova na svim nivoima potreba – fizičkih, intelektualnih i emocionalnih.
Ajzakovi su se pridržavali tog stava u „Fajerbrendu“, a sada i u listu „Fri sosajeti“. Zbog upornog zagovaranja polne jednakosti trpeli su strogu cenzuru brojnih anarhista sa Istočne obale i iz inostranstva. Pozdravila sam što u svom listu raspravljaju o ovim pitanjima, jer sam iz ličnog iskustva znala da je seksualni izraz u životu čoveka neophodan koliko i hrana i vazduh. Dakle, nije me samo teorija nagnala da rano počnem da o seksu govorim otvoreno kao i o drugim temama, i da svoj život živim bez obzira na mišljenje drugih. Među radikalima sa Istoka upoznala sam mnoge muškarce i žene koji su se slagali sa mnom po ovom pitanju i koji su imali hrabrost da svoje ideje primenjuju u seksualnom životu. Opet, u krugu najbližih saboraca bila sam sasvim sama. Zato za mene i jeste bilo otkriće što Ajzakovi razmišljaju i žive poput mene. To nam je pomoglo da, osim u pogledu našeg zajedničkog anarhističkog ideala, uspostavimo i jaku ličnu vezu.
I pored večernjih predavanja po San Francisku i susednim gradovima, masovnog okupljanja povodom Prvog maja i rasprave sa jednim socijalistom, nalazili smo vremena za česta druženja koja su bila dovoljno vesela da naljute puriste. No, ko je mario za to! Mladost i sloboda ismevaju pravila i ograničenja, a naš se kružok sastojao od ljudi koji su bili mladi po godinama i duhu. U društvu Ajzakovih sinova i ostalih mladića osećala sam se kao baba – imala sam dvadeset devet godina – no u duši sam bila najveselija, kao što su me moji mladi obožavaoci često i uveravali. U sebi smo nosili životnu radost, a kalifornijska vina su bila jeftina i jaka. Propagandisti jedne ozloglašene ideje potrebni su, čak i više nego drugim ljudima, povremeni bezazleni ispadi. Kako bi inače preživeo sve nedaće i agonije života? Moji prijatelji iz San Franciska umeli su da rade bez prestanka, svoje zadatke su shvatali krajnje ozbiljno, ali znali su i za ljubav, piće i pesmu.