Moja prva stanica na turneji bila je varošica Beri u Vermontu. Tamošnja grupa sastojala se od Italijana mahom zaposlenih u kamenolomu koji je sirovinom snabdevao glavnu gradsku fabriku. Bilo je jako malo vremena za preispitivanje intimnog života; imali smo gomilu sastanaka, rasprava, privatnih okupljanja i diskusija. Uživala sam u velikodušnom gostoprimstvu svog domaćina Palavićinija, prijatelja sa kojim sam sarađivala prilikom štrajka tekstilaca u Samitu. Bio je kultivisan čovek, ne samo izuzetno upućen u međunarodni radnički pokret, već i u nove tendencije u italijanskom slikarstvu i književnosti. U isto vreme, upoznala sam Luiđija Galeanija, intelektualnog vođu angažovanih Italijana u novoengleskim zemljama.
Vermont je bio pod blagoslovom prohibicije, pa me je zanimalo da vidim njene posledice. Sa svojim domaćinom sam obišla nekoliko privatnih domova. Na moje čuđenje, otkrila sam da su gotovo svi od reda pretvoreni u birtije. Na jednom takvom mestu smo zatekli desetak ljudi u očevidno alkoholisanom stanju – mahom gradskih zvaničnika, kako me je obavestio moj pratilac. Zagušljiva kuhinja, u kojoj deca iz porodice udišu vonj viskija i duvana, postala je krčma. Brojna su bila mesta koja su tako cvetala pod zaštitom policije, za koju se redovno izdvajao deo prihoda.
- Nije to najgore zlo prohibicije – primeti moj prijatelj. – Njena najrđavija strana je što uništava gostoprimstvo i drugarstvo. Ranije ste mogli ponuditi piće gostima ili bi neko ponudio vas. Danas, kada su ljudi većinom postali krčmari, prijatelji od vas očekuju da kupite ili im prodate piće.
Još jedna posledica prohibicije bio je porast prostitucije. Pronašli smo nekoliko javnih kuća na rubu grada, a sve su sjajno poslovale. Većina „gostiju“ bili su putujući trgovci, uz po kojeg farmera. Po zatvaranju birtija, bordel je bio jedino mesto gde ljudi koji dođu u grad mogu da nađu neku zanimaciju.
Nakon dvonedeljnih aktivnosti u Beriju, policija je naprasno odlučila da zabrani moj poslednji miting. Zvanično objašnjenje za to navodno je bilo moje predavanje o ratu. Kako vlasti navode, kazala sam: „Bog blagoslovio ruku koja je raznela Majnu.“ Razume se, bilo je očigledno smešno pripisivati mi takvu jednu izjavu. Nezvanična verzija je mnogo verovatnija.
- U kuhinji gđe Koleti si zatekla gradonačelnika i šefa policije mrtve pijane – objasnio je moj prijatelj Italijan – pa si zavirila i u njihove uloge po bordelima. Ne treba onda da čudi što te smatraju opasnom i što žele da te se reše.
Tek po dolasku u Čikago dočekala sam da trud počne da mi se isplati. Kao i prilikom moje prethodne turneje, dobila sam poziv brojnih radničkih organizacija, uključujući i konzervativno Udruženje drvodelja, koje nikada pre nije dozvoljavalo anarhistima da uđu kroz njihova sveta vrata. Jedan broj predavanja su mi ugovorili i američki anarhisti. Bio je to težak posao i verovatno ne bih sve mogla da izguram da nisam bila u društvu veselog Maksa Baginskog.
Kao i ranije, opet sam se smestila kod Apelovih. Istovremeno, Maks i ja smo iznajmili stančić nedaleko od parka Linkoln, naš Zauberschloss (dvorac iz bajke), kako ga je zvao, gde smo mogli da se sklonimo u slobodno vreme. Tamo smo se često gostili punom korpom voća, vina i drugih poslastica koje bi doneo ekstravagantni i velikodušni Maks. Zatim bismo čitali Romeo und Juliet auf dem Lande („Seoski Romeo i Julija”), krasnu priču Gotfrida Kelera, kao i dela naših miljenika: Strindberga, Vedekinda, Gabrijela Rojtera, Knuta Hamsuna i, najboljeg od svih – Ničea. Maks je poznavao i razumeo Ničea i jako ga je voleo. Tek sam uz pomoć njegove sjajne interpretacije u potpunosti postala svesna značaja ovog velikog pesnika i filozofa. Nakon čitanja sledile su duge šetnje po parku, te razgovori o zanimljivim ljudima u nemačkom pokretu, slikarstvu i književnosti. Meseci provedeni u Čikagu bili su ispunjeni zanimljivim aktivnostima, prijatnim druženjem sa novim prijateljima i izuzetnim časovima uživanja i skladnog života sa Maksom.
Pariska izložba, koja je bila planirana za 1900. godinu, dala je našim evropskim prijateljima ideju da se negde u isto vreme održi anarhistički kongres. S obzirom na niže cene, mnogi naši prijatelji iz različitih zemalja mogli bi da dođu. Primila sam poziv; razgovarala sam sa Maksom o tome i zamolila ga da mi se pridruži. Zajednički put u Evropu – od same pomisli na to, padali smo u trans. Na turneji ću biti do avgusta; nakon toga možemo da se posvetimo novom planu. Možda bismo mogli da najpre otputujemo u Englesku; bila sam sigurna da bi tamošnji prijatelji voleli da održim koje predavanje. Zatim Pariz.
- Zamisli samo, najdraža – Pariz! Božanstveno, divno! – vikao je. – Ali, karte – jesi li mislila na to, romantična moja Ema?
- Nije to ništa. Opljačkaću crkvu ili sinagogu – negde ću već naći novac. Moramo poći po svaku cenu. Moramo poći u pohod na mesec!
- Dva deteta u šumi – komentarisao je Maks. – Dve zdrave romantične duše u bolesnom svetu!
Na putu do Denvera svratila sam do Kaplinger Milsa, zemljoradničke oblasti u jugozapadnom Misuriju. Jedini moj raniji kontakt sa farmerskim životom u SAD bio je godinama pre toga, kada sam obilazila seljake iz Masačusetsa i nudila im usluga uvećanja slika njihovih čestitih predaka. Toliko su bili dosadni i upetljani u stare društvene običaje da nisam ni marila da im govorim za šta se zalažem. Bila sam ubeđena da bi pomislili kako je u mene ušao đavo. Stoga me je jako začudilo kada sam primila poziv za predavanje u Kaplinger Milsu. Prijateljica koja se javila da je ugovorila nastupe bila je Kejt Osten, čije sam članke pratila u listu „Fri Sosajeti“ i drugim radikalnim časopisima. Njeni tekstovi su pokazali da se radi o razboritom misliocu koji je valjano informisan i ima štof za revolucionara, dok sam iz njenih pisama zaključila da je u pitanju jedno srdačno i osetljivo biće.
Na stanici me je sačekao Kejtin suprug Sem Osten, koji me je obavestio da je Kaplinger Mils udaljen dvadeset dve milje od pruge.
- Putevi su jako loši – reče – pa se bojim da ću morati da te vežem za sedište u kolima, inače možeš da ispadneš od truckanja.
Ubrzo sam se uverila da ne preuveličava. Jedva da smo bili prošli polovinu puta kada se dogodio nagli potres i začulo se pucanje točkova. Sem je sleteo u jarak, a kada sam pokušala da ustanem, osetila sam bol u celom telu. Izvukao me je iz kola i položio kraj puta. Čekala sam i masirala svoje ugruvane zglobove, pokušavajući da osmehom ohrabrim Sema.
Dok je majstorisao oko polomljenog točka, u mislima sam se vratila u Popelan, sećajući se dugih vožnji u ogromnim sankama koje je vukla plahovita trojka. Krv mi je ključala od tajnovitosti noći, iznad mene se prostiralo nebo posuto zvezdama, prostranstvo presvučeno u bele haljine, muzika raspevanih zvona i seljačke pesme u Petruškinoj izvedbi kraj mene. Opasnost od vukova, čije se zavijanje čulo u daljini, činilo je ovakve izlaske još uzbudljivijim i romantičnijim. Po povratku kući, čekala nas je gozba u vidu toplih krompirovih palačinki spremljenih u ukusnoj guščjoj masti, kipući čaj sa pekmezom koji bi majka spremila, te votka za poslugu. Petruška bi mi uvek dao da liznem malo alkohola iz njegove čaše. „Prava si pijandura“, čikao bi me. Takav me je glas zaista pratio još od dana kada su me našli kako spavam ispod bačve piva u podrumu. Otac nam je uvek branio da probamo alkohol, ali jednog dana – bilo mi je tada tri godine – odgegala sam se do podruma, prislonila usta na slavinu i cugnula neko čudno piće. Probudila sam se u krevetu, teško bolesna, a nema sumnje da bih zavredila silne batine da me naša draga stara dadilja nije sakrila od oca…
Najzad smo stigli u Kaplinger Mils, na farmu Ostenovih.
- Odmah je smesti u krevet i daj joj neki topli napitak – naredi Sem – inače će nas mrzeti do kraja života što smo je vozikali onim putem.
Nakon tople kupke i dobre masaže bila sam kao nova, iako me je svaki zglob boleo.
Nedelja koju sam provela sa porodicom Osten mi je pokazala nove uglove života na jednoj maloj američkoj farmi. Nagnala me je da shvatim koliko grešimo što američkog farmera smatramo pripadnikom buržoazije. Kejt je kazala da to važi samo za one bogate zemljoposednike koji sve kulture gaje na veliko; velika većina američkih farmera su u podređenijem položaju čak i od gradskih radnika. Svi su prepušteni na milost i nemilost bankara i železnice, da ne pominjemo prirodne neprijatelje – oluju i sušu. Da bi se izborio sa potonjima i napojio krvopije za vratom, farmer mora da rinta kao rob po svakakvom vremenu, živeći gotovo na rubu siromaštva. Upravo ga ovakav isrcpljujući život čini teškim i stisnutim u pogledu novca, smatrala je Kejt. Naročito se žalila zbog jednoličnog života farmerove žene. „Žene nemaju ništa osim brige, dirinčenja i čestih porođaja.“
Kejt je u Kaplinger došla tek nakon što se udala. Pre toga je živela po varošicama i na selu. Kako je sa samo jedanaest godina, nakon majčine smrti, ostala da brine o osmoro svojih braće i sestara, nije imala vremena za nauku. Dve godine u okružnoj školi bile su jedino obrazovanje koje joj je mogao priuštiti otac. Pitala sam se kako je uspela da nakupi toliko znanja koje se videlo iz njenih brojnih članaka.
- Iz knjiga – kazala je.
Otac joj je bio strasni ljubitelj pisane reči, najpre Ingersolovih dela, a docnije „Lusifera“ i ostalih radikalnih listova. Čikaški događaji iz 1887. na nju su, kao i na mene, ostavili izuzetno jak utisak. Otad strogo prati društvenu borbu i proučava sve što joj padne pod ruku. Imala je bogat čitalački ukus, sudeći po naslovima koje sam našla u kući Ostenovih. Knjige iz filozofije, o društveno-ekonomskim pitanjima ili seksu stajale su rame uz rame sa najboljim delima iz sveta poezije i proze. To je sva njena škola. Bila je odlično obaveštena, a posedovala je i nesvakidašnji entuzijazam za ženu koja jedva da je stupila u kontakt sa životom.
- Kako žena tvoje pameti i sposobnosti može i dalje da živi na ovako dosadnom i skučenom mestu? – zanimalo me je.
- Pa, tu je Sem – odgovori ona – koji sve deli sa mnom i koga volim, kao i deca. Tu si i susedi kojima sam potrebna. Čak i ovde može puno toga da se postigne.
Odziv publike na moja tri mitinga potvrdio je snagu Kejtinog uticaja. Iz kruga od ko zna koliko milja pristizali su farmeri – što peške, što kolima ili na konju. Dva predavanja sam održala u malecnoj školskoj zgradi, a treće u ogromnoj šumi. Bilo je to krajnje živopisno okupljanje, na kojem su lica mojih slušalaca bila osvetljena bakljama koje su nosili sa sobom. Na osnovu pitanja koje su pojedinci postavljali, a koja su se mahom usredsređivala na problem prava na zemlju pod anarhizmom, uverila sam se da makar jedan broj njih nije došao iz puke znatiželje, te da je Kejt u njima pobudila shvatanje da su razlike između njih deo krupnijih problema u društvu.
Cela porodica Osten starala se o meni tokom moje posete. Sem me je vodio u polje na konju, dodelivši mi jednu mirnu staru kobilu da jašem. Dečica su mi ispunjavala želje gotovo pre nego što bih stigla da ih izgovorim, a Kejt je bila sva nežna i posvećena. Često bismo ostale samo nas dve, što joj je pružalo šansu da mi ispriča nešto o svom životu i okruženju. Najveće negodovanje pojedinih suseda izazivao je njen stav po pitanju seksa. „Šta bi učinila da ti muž zavoli drugu ženu?“, pitala ju je jednom prilikom žena jednog farmera. „Zar ga ne bi ostavila?“ „Ne bih, ukoliko bi me i dalje voleo“, odgovorila je Kejt brzo. „A zar ne bi mrzela tu ženu?“ „Ne ako je dobar čovek i ako stvarno voli Sema.“ Njena komšinica je rekla kako bi, da je ne poznaje tako dobro, računala da je nemoralna ili luda; sve i da je tako kao što Kejt tvrdi, bila je ubeđena da nikako ne bi mogla da voli takvog muža ili nikad ne bi pristala da ga deli sa drugom.
- Što je najzanimljivije – dodade Kejt – muž ove komšinice jurca za svakom suknjom, a da ona to ni ne sluti. Nisi ni svesna kakve su seksualne navike ovih farmera. Međutim, to je uglavnom posledica njihovog bednog života – požurila je da doda. – Nemaju nijedan drugi ispust, razonodu, niti jednu boju u svom životu. Drugačije je u gradu, gde čak i najsiromašniji radnici mogao ponekad da sebi priušte odlazak na predstavu ili predavanje, ili da nađu neku zanimaciju u sindikatu. Farmeru ostaju samo dugo i teško rintanje leti, te prazni dani zimi. Seks je jedino što imaju. Kako će ovi ljudi razumeti seks u njegovim finijim izrazima, ili ljubav koja se ne može prodati ili vezati? Situacija jeste nesnosna, ali moramo nastaviti da se borimo – zaključi moja draga prijateljica.
Vreme je letelo. Ubrzo sam morala poći kako bih stigla da ispoštujem ugovorena gostovanja na zapadu. Sem se ponudio da me odbaci do stanice kraćim putem, koji je dugačak „svega četrnaest milja“. Kejt i ostatak njene porodice su pošli sa nama.