Engleska je, kako su me obavestili pojedini prijatelji, upala u takvo ratno ludilo da će biti maltene nemoguće održati planirana predavanja. Hari Keli se složio.
- Zašto ne organizujemo masovni antiratni miting? – predložih.
Pomenula sam sjajna okupljanja u Americi koja smo organizovali tokom Španskog rata. Tu i tamo je bilo pokušaja ometanja, pa smo par predavanja morali i da otkažemo, ali u celini uzev, uspeli smo da isteramo svoju kampanju do kraja. Hari je, pak, smatrao da je to nemoguće u Engleskoj. Njegov opis nasilnih napada na govornike (s obzirom na kulminaciju šovinističkog raspoloženja) i prekidanja mitinga od strane patriotske rulje zvučao je obeshrabrujuće. Bio je ubeđen da bi za mene, strankinju koja govori o ratu, to bilo još opasnije. Ja sam, međutim, bila za to da pokušamo. Jednostavno, nisam htela da sebi dozvolim da budem u Engleskoj, a da prećutim tu temu. Zar Britanija ne veruje u slobodu govora?
- Imaj na umu – upozorio me je – da ovde mitinge ne prekida vlast, kao u Americi, već sama rulja – što siromašni, što bogati.
Svejedno, insistirala sam da probam. Hari je obećao da će se posavetovati sa ostalim prijateljima na tu temu.
Na poziv porodice Kropotkin, sa Meri Ajzak smo otišle u Bromli. Ovog puta su gđa Kropotkin i njena ćerkica Saša bile kod kuće. I Petar i Sofija Grigorevna su nas srdačno primili. Pričali smo o Americi, našem pokretu, te o situaciji u Engleskoj. Petar je posetio SAD 1898, ali ja sam u to vreme bila na Obali i nisam mogla da pohađam njegova predavanja. Ipak, znala sam da je imao jako uspešnu turneju i da je ostavio jako prijatan utisak. Prihodi sa njegovih predavanja pomogli su da se obnovi rad lista „Solidariti“ i udahne novi život našem pokretu. Petar se naročito zanimao za moju turneju po Srednjem zapadu i Kaliforniji.
- To mora da je sjajan kraj – primeti on – kad isto područje možeš da obiđeš tri puta zaredom.
Uverila sam ga da stvarno jeste tako, te da velike zasluge za moj uspeh u Kaliforniji pripadaju časopisu „Fri sosajeti“.
- Taj list je sjajan – toplo se složio – ali bio bi još bolji kada ne bi posvećivao toliku pažnju raspravama o polovima.
Nisam se složila, pa smo upali u žučnu raspravu o mestu koje pitanje polova zauzima u anarhističkoj propagandi. Petar je smatrao da ženska jednakost sa muškarcem nema veze sa polom i da je to pitanje uma.
- Kada mu bude jednaka u intelektualnom smislu i kada počne da deli njegove socijalne ideje – reče – biće slobodna koliko i on.
Oboje smo se malo zaneli, pa je verovatno zvučalo kao da se svađamo. Sofija, koja je tiho šila haljinicu za svoju ćerku, u nekoliko navrata je pokušala da naš razgovor uvede u malo mirnije vode, no uzalud. Petar i ja smo špartali sobom sve uzbuđeniji, a svako je tvrdoglavo držao svoju stranu. Najzad, prekinula sam raspravu, uz opasku:
- U redu, dragi druže, kad dospem u tvoje godine, pitanje polova mi možda više neće značiti. Ali sada je tako, i ono ima ogroman značaj za hiljade, ako ne i milione mladih ljudi.
Petar na tren zastade, a prijatan osmeh ozari njegovo dobroćudno lice.
- Vidiš, to mi nije palo na pamet – odgovori on. – Možda si ipak u pravu.
Pogledao me je nežno, sa šaljivim svetlucanjem u očima.
Za večerom sam načela priču o planovima za antiratni miting. Petar je bio izričitiji i od Harija. Ne dolazi u obzir, smatrao je; život bi mi bio doveden u opasnost; štaviše, pošto imam rusko poreklo, moj stav o ratu bi negativno uticao na položaj izbeglica iz Rusije.
- Ja ovde nisam kao Ruskinja, već kao Amerikanka – pobunih se. – Osim toga, zašto je to bitno kada govorimo o tako važnom pitanju kao što je rat?
Petar se skrenuo pažnju na to da ljudima koji su se u Sibiru našli oči u oči sa smrću to jeste izuzetno važno. U svakom slučaju, bio je uporan u tvrdnji da je Engleska i dalje jedino evropsko sklonište za političke izbeglice, te da ne bi valjalo da zbog mitinga ostanemo uskraćeni za njenu gostoprimljivost.
Moj prvi javni nastup u Londonu, u sali Ateneum, bio je potpuni fijasko. Imala sam tešku prehladu od koje mi je stradalo grlo, pa moja govorancija nije bila bolna samo za mene, već i za publiku. Jedva sam se čula. Ništa manje nervozna nisam bila ni kada sam saznala da su najistaknutiji ruski izgnanici i pojedini Englezi na glasu došli da me čuju. Imena tih Rusa za mene su oduvek simbolizovala ono silno junaštvo u borbi protiv careva. Pomisao na njihovo prisustvo ispunila me je strahopoštovanjem. Šta bih ja mogla da kažem njima i kako da to učinim?
Hari Keli, koji je bio u ulozi predsedavajućeg, odmah je obavestio publiku da mu se prijateljica Ema Goldman, koja se u Americi suočava sa odredima policije, upravo poverila kako ima tremu pred nastup. Prisutni su smatrali da je to sjajan štos, pa su prsnuli u smeh. U sebi sam bila besna kao ris na Harija, ali dobro raspoloženje publike i njena očigledna želja da me opusti donekle je ublažila moju nervnu napetost. Nekako sam se probijala kroz predavanje, uz stalnu svest o rđavosti svog govora. Opet, pitanja koja su usledila nakon njega ulila su mi samopouzdanje. Bila sam raspoloženija i više me nije bilo briga ko je prisutan. Povratila sam svoju odlučnost i agresivnost u nastupu.
Predavanja u Ist Endu nisu predstavljala nikakav problem. Tamo sam bila među svojima; znala sam da narod svuda živi teško i u bedi, a pogotovo u Londonu. Mogla sam da pronađem prave reči kojima bih doprela do običnog sveta; bila sam među svojima. Moji bliži prijatelji bili su ljubazna i srdačna skupina. Duhovni pokretač aktivizma u Ist Endu bio je Rudolf Roker, mladi Nemac koji je predstavljao nesvakidašnji fenomen goje na mestu urednika jednog jevrejskog glasila. Nije imao mnogo veze sa Jevrejima dok nije došao u Englesku. Kako bi se bolje uklopio u aktivizam po getu, počeo je da živi sa Jevrejima i naučio je njihov jezik. Radom na uređivanju „Arbajter fronda” i svojim sjajnim predavanjima, Rudolf Roker je činio više na polju obrazovanja i revolucionarnog osvešćivanja Jevreja u Engleskoj od najvičnijih pripadnike same njihove rase.
Isto takvo staro dobro druženje koje je preovladavalo među mojim prijateljima Jevrejima bilo je očito i u engleskim anarhističkim kružocima, pogotovo u grupi koja je izdavala „Fridom”. Taj mesečnik je okupljao nekolicinu sposobnih novinara i radnika koji su sarađivali krajnje skladno. Bilo je pravo zadovoljstvo videti da stvari tako lepo funkcionišu, sresti drage stare i steći tolike nove prijatelje.
Na jednoj večernjoj sedeljci kod Kropotkinovih upoznala sam izvestan broj slavnih ljudi, između ostalih i Nikolaja Čajkovskog. On je bio autentični predstavnik revolucionarnog pokreta ruske omladine iz sedamdesetih, iz kojeg se izdvojio čuveni kružok koji je poneo njegovo ime. Bio je veliki događaj upoznati čoveka koji je za mene predstavljao oličenje sve one inspiracije iz ruskog oslobodilačkog pokreta. Imao je veličanstvenu telesnu građu i osobine pravog idealiste; bio je čovek koji se lako dao dopasti mladim i željnim dušama. Čajkovski je bio opkoljen prijateljima, no iza nekog vremena je prišao uglu u kojem sam sedela i zapodenuo razgovor sa mnom. Petar mu je kazao kako nameravam da studiram medicinu. Kako mislim da to izvedem i istovremeno nastavim sa svojim angažmanom, pitao se. Objasnila sam kako planiram da zbog predavanja dođem leti u Englesku, a možda čak odem i u Ameriku; u svakom slučaju, nemam nameru da istupim iz pokreta.
- Ne učiniš li to – reče on – bićeš loš doktor; ukoliko se, pak, posvetiš svom zanimanju, bićeš loš propagandista. Ne možeš postići i jedno i drugo.
Savetovao me je da dobro razmislim pre nego što se upustim u nešto što će sasvim izvesno uništiti moj doprinos pokretu. Njegove reči su me uznemirile. Bila sam sigurna da mogu da obavljam oba posla ukoliko budem dovoljno odlučna da održavam svoja društvena interesovanja. On je, međutim, nekako uspeo da me baci u nedoumicu. Počela sam da se preispitujem; da li zaista želim da odvojim pet godina svog života za doktorsku diplomu?
Ubrzo se pojavio Hari Keli i obavestio me kako su se neki prijatelji saglasili da organizuju antiratni miting, te kako će preduzeti neophodne korake da obezbede sigurnost. Plan im je bio da dovedu gomilu sveta iz Kening Tauna, predgrađa poznatog po borbenom duhu i snazi njegovih žitelja. On bi štitili binu i zaustavili potencijalni napad šovinista. Tom Man, radnik koji je imao vodeću ulogu u nedavnom štrajku lučkih radnika, biće pozvan da predsedava skupom. Na meni će biti da se nekako ušunjam u salu pre nego što patriote dobiju šansu da išta učine, objasnio je Hari. Doći će i Čajkovski.
Na zakazani dan, u društvu prijatelja stigla sam na Institut Saut Plejs, par sati pre nego što je masa počela da se okuplja. Uskoro se sala napuni. Kada se Tom Man popeo na podijum, začulo se glasno zviždanje, koje je ugušio aplauz naših prijatelja. Neko vreme situacija je bila beznadežna, ali Tom je bio iskusan govornik, vešt u ophođenju sa ruljom. Publika ubrzo utihnu.
Međutim, kada sam se pojavila ja, patriote ponovo podivljaše. Nekoliko njih pokušalo je da se popne na binu, ali zaustavili su ih meštani Kening Tauna. Ja sam par trenutaka stajala ćutke, ne znajući kako da se ponašam sa razjarenim Britancima. Bila sam sigurna da se ništa ne može postići direktnim i otvorenim obraćanjem, što mi je redovno polazilo za rukom sa američkom publikom. Bilo je potrebno nešto drugo, neko pozivanje na njihov ponos. Iskustvo iz posete 1895. godine naučilo me je da se Englezi ponose svojom tradicijom.
- Muškarci i žene Engleske! – povikah nad grajom. – Ovde sam došla sa čvrstim ubeđenjem da narod čija istorija vrvi od ustaničkog duha i čiji univerzalni genij predstavlja svetlu zvezdu na nebeskom svodu našeg sveta može jedino biti ljubitelj pravde i slobode. Štaviše, besmrtna dela Šekspira, Miltona, Bajrona, Šelija i Kitsa, da pomenem samo one najveće u sazvežđu pesnika i sanjara vaše zemlje, nesumnjivo su vam proširila vidike i nagnala vas da brže prepoznate najdragocenije nasleđe jednog istinski kultivisanog naroda; mislim na gostoprimljivost i darežljivost prema strancu koji se nađe u vašem društvu.
Čitava sala zataji.
- Večerašnje ponašanje teško da može potkrepiti moju veru u nadmoćnost vaše kulture i vaspitanja – nastavih. – Ili je može biti ratno besnilo tako lako uništilo ono što je stvarano vekovima? Ako je tako, trebalo bi da bude dovoljno odbaciti rat. Postoji li čovek koji može da sedi skrštenih ruku dok mu pred očima gaze ono najbolje i najplemenitije u narodu? To sigurno nije vaš Šeli, čija je pesma bila pesma slobode i revolta, niti vaš Bajron, čija duša nije imala mira kada se velika Grčka našla u opasnosti. Ne, nikako ne oni! A vi, zar ste toliko zaboravni po pitanju prošlosti, zar vašim dušama ne odzvanjaju pesme vaših pesnika, snovi vaših sanjara, pokliči vaših ustanika?
Sve je i dalje bilo tiho, a moji slušaoci su očigledno bili zabezeknuti neočekivanim preokretom u mom govoru, paralizovani zvučnim frazama i naglašenom gestikulacijom. Publika se udubi u moj govor, a onda se toliko zagrejala da je na kraju atmosfera eksplodirala u vidu gromoglasnog aplauza. Nakon toga, sve je išlo kao po loju. Održala sam predavanje o ratu i patriotizmu kao što to inače radim po celoj Americi, jedino zamenivši one delove koji se bave uzrocima špansko-američkog neprijateljstva temama koje stoje iza englesko-burskog sukoba. Nastup sam završila sažetkom Karlajlove definicije rata kao svađe između dva lopova koji su i suviše velike kukavice da se sami bore, već silom dečacima iz jednog i drugog sela oblače uniforme, stavljaju im oružje u ruke i onda ih puštaju jedne na druge poput razjarenih zveri.
Nastade opšte divljanje. Muškarci i žene stadoše mahati svojim šeširima i vikati na sav glas u znak odobravanja. Naša rezolucija, snažna izjava protesta protiv rata, pročitana je od strane predsedavajućeg i usvojena sa samo jednim glasom protiv. Poklonila sam se u pravcu ovog prigovarača i rekla:
- To je za mene hrabar čovek kome se treba diviti. Potrebna je velika hrabrost da istupite sami, pa makar bili u krivu. Hajdemo svi da se pridružimo u srdačnom aplauzu našem hrabrom protivniku.
Čak ni naša straža iz Kening Tauna više nije mogla da zauzda uzburkanu masu. Međutim, više nije bilo opasnosti. Publika je svoje žestoko neprijateljstvo pretvorila u jednako vatreno obožavanje, spremna da me čuva do poslednje kapi krvi. U sobi za zasedanje odbora me je dočekao i zagrlio Čajkovski, koji se priključio energičnoj reakciji publike, vitlajući svojim šeširom poput uzbuđenog deteta; hvalio je moje vladanje situacijom.
- Bojim se da sam bila pomalo licemerna – primetih.
- Sve diplomate su takve – odgovori on – ali diplomatija je katkad neophodna.
Moju prvu pošiljku iz Amerike činila su pisma od Jegora, Eda i Erika Mortona. Brat mi je pisao kako ga je Ed potražio dan nakon mog odlaska i zamolio ga da se vrati kući, jer ne može da podnese samoću. „Znaš i sama, draga moja Čejval, da mi se Ed oduvek dopadao“, stajalo je u pismu; „jednostavno nisam mogao da odbijem, pa sam se vratio. Nakon dve nedelje, Ed je u stan doveo neku ženu, a ona je još uvek tamo. Bilo mi je mučno da je gledam među tvojim stvarima, u okruženju koje si ti napravila. Zato sam se ponovo iselio.“ Ed ja zamolio Jegora da uzme nameštaj, knjige i ostale moje stvari, ali nije mu se dalo: bio je i suviše utučen zbog cele priče. Ed je brzo našao utehu, pomislih. Pa dobro, što da ne? Pitala sam se ko li je ta žena.
Ed u pismu nije pominjao nikakvu novu vezu. Samo je pitao šta da radi sa mojim stvarima. Planira da se preseli u gornji deo grada, pisao je, pa ne želi da uzima ono što je oduvek smatrao mojim stvarima. Telegrafom sam mu javila da ne želim ništa osim svojih knjiga, zamolivši ga da ih spakuje u kutiju i odnese kod Justusa.
Erik je pisao na svoj uobičajeni, razdragani način. Naši planovi fino napreduju. Zakupljena je kuća, a on namerava da se u nju useli sa svojom prijateljicom K. Očekuju teško iskušenje, jer se K. „priprema za predstojeći koncertni nastup“. Već su iznajmili klavir kako bi mogla da vežba, dok će se on zanimati svojim izumom. Novac koji sam mu ostavila će biti dovoljan da se pokriju putni troškovi za njega i K. do Pitsburga, ali i da se izvesno vreme izdržavaju. „Što se tiče našeg inženjera T., izgleda da pati od nadmenosti, ali može da prođe. O svemu ostalom kada se nađemo u Parizu, da proslavimo izum.“
Razonodio me je način na koji je Erik sročio svoje pismo, vodeći, naravno, računa o bezbednosti. Ipak, čak su i mene bunili pojedini njegovi delovi. K. je nesumnjivo Kinsela, njegova prijateljica koju sam upoznala u Čikagu. Međutim, šta pobogu treba da znače koncert i klavir? Znala sam da žena lepo peva i da je školovani pijanista, ali šta će ona s takvim talentima u kući iz koje treba početi kopanje tunela? „Inženjer“ je svakako „Toni“. Očigledno se napokon pojavio, ali bilo je jasno da ga Erik ne simpatiše. Nadala sam se da će se lepo slagati dok ne završe projekat. Moram poručiti dragom Eriku, odlučih, da bude izuzetno strpljiv.
Za vreme boravka u Londonu govorila sam i na jednom nemačkom mitingu koji su organizovali prijatelji iz Kluba Autonomi. Tokom rasprave me je napao neki mladi Nemac.
- Šta uopšte Ema Goldman zna o radničkom životu? – zanimalo je mog protivnika. – Nikada nije radila u fabrici i ista je kao i ostali agitatori koji se provode, putuju i uživaju. Mi, proleteri, mi u plavim bluzama jedini imamo pravo da govorimo o patnjama naroda.
Bilo je očigledno da ovaj momak ne zna ništa o meni, ali ni ja nisam smatrala nužnim da mu govorim o svom iskustvu po fabrikama i upućenosti u život običnog čoveka. Međutim, zaintrigiralo me je što je pomenuo plave bluze. Šta li to znači, pitala sam se.
Nakon mitinga, pojavila su se dvojica muškarca otprilike mojih godina koji su želeli da me vide. Zamolili su me da ne držim sve prijatelje odgovornim za glupi napad onog mladića. Dobro im je poznat; nema nikakvu ulogu u pokretu, osim što se hvali svojim proleterskim zaštitnim znakom, plavom bluzom. Ubrzo po samom osnivanju pokreta, objasnili su mi, nemačka inteligencija je nosila plave radničke bluze, delom iz protesta protiv tradicionalne i formalne odeće, ali prvenstveno zbog lakšeg pristupa masama. Još otad pojedini šarlatani iz društvenog pokreta koriste takav stil oblačenja kao znak privrženosti strogim revolucionarnim principima.
- A i zato što nemaju bele košulje – dodade crnpurasti čovek – ili zato što ne moraju da peru vratove tako često.
Od srca se nasmejah, pa ga upitah zašto je tako osvetoljubiv.
- Zato što ne podnosim laž! – odgovori ovaj, gotovo osorno.
Predstavili su se kao Hipolit Havel i X, prvi Čeh, a drugi Nemac. X je ubrzo otišao, a Havel me je pozvao na večeru.
Moj pratilac je bio niskog rasta i izrazito crn, sa krupnim očima koje su sijale na njegovom bledom licu. Nosio se svečano, do te mere da je imao čak i rukavice, koje nijedan muškarac iz naših redova nije koristio. To mi je delovalo dendijevski, pogotovo za jednog revolucionara. U restoranu sam primetila kako je Havel skinuo samo jednu rukavicu, dok je drugu nosio sve vreme dok smo obedovali. Samo što ga nisam pitala koji je razlog za to, no bio je tako pun sebe da nisam želela da ga posramim. Nakon par čaša vina malo je živnuo, izražavajući se kroz nervozne i nepovezane rečenice. U London je došao iz Ciriha, kazao mi je, i uprkos kratkom boravku, dobro poznaje grad, pa bi mu bilo drago da me povede u šetnju. To će morati da bude neko nedeljno popodne ili kasno veče, pošto je jedino tad slobodan.
Hipolit Havel se ispostavio kao prava enciklopedija od čoveka. Poznavao je svakoga i sve u pokretu iz raznih evropskih zemalja. Primetila sam gorčinu u njegovom glasu kada bi govorio o pojedinim drugovima iz Kluba Autonomi. To mi je bilo neprijatno za čuti, ali u celini uzev bio je jako zabavan. Već je bilo i suviše kasno da uhvatimo prevoz, pa je Havel pozvao taksi da me odveze kući. Kada sam se ponudila da platim vozaču, ovaj se nakostreši.
- Razbacuješ se novcem kao pravi Amerikanac! Radim i mogu sebi da priuštim da platim – bunio se.
Usudila sam se da primetim kako je za jednog anarhistu neobično konvencionalan, čim ženi poriče pravo da plaća. Havel se po prvi put za celo veče nasmeja, a ja nisam mogla a da ne primetim kako ima predivne bele zube. Kada sam mu stisla šaku, koja je još uvek bila u rukavici, ispustio je prigušen jauk.
- Šta bi? – upitah.
- Ma ništa – odgovori on. – Za jednu malu damu, imaš jak stisak.
Bilo je nečeg nesvakidašnjeg i egzotičnog u vezi ovog čoveka. Očigledno je jako nervozan i škrt u pogledu procene ljudi. Opet, bio je fascinantan, ako ne i uzbudljiv.
Moj prijatelj Čeh je svraćao često, ponekad sa prijateljem, ali obično sam. Važio je za sve, samo ne za veselo društvo; štaviše, prilično me je deprimirao. Osim ako malo ne popije, bilo je teško zainteresovati ga za razgovor; u drugim prilikama, jezik kao da mu je bio svezan. Vremenom sam saznala da se pokretu priključio sa svega osamnaest godina, te da je u nekoliko navrata boravio u zatvoru, jednom i na osamnaest meseci. Zadnji put su ga poslali na psihijatriju, gde bi verovatno i ostao da se za njega nije zainteresovao profesor Kraft-Ebing, koja ga je proglasio zdravim i pomogao mu da izađe na slobodu. Bio je aktivan u Beču, odakle su ga proterali, nakon čega je lutao po Nemačkoj, gde je držao predavanja i pisao tekstove za anarhističke listove. Bio je i u Parizu, ali mu tamo nisu dozvolili da se zadrži duže, već su ga isterali. Najzad, domogao se Ciriha, a odatle je prešao u London. Kako nije znao nijedan zanat, bio je primoran da prihvati bilo kakav posao. U to vreme se zaposlio kao pomoćni radnik u nekom engleskom pansionu. Posao mu je počinjao u pet ujutru i podrazumevao je loženje vatre, čišćenje obuće gostiju, pranje sudova i svakojake druge „degradirajuće i ponižavajuće rabote“.
- Kako degradirajuće? Rad nikada nije degradirajući – pobunila sam se.
- Ovakav rad kakav imamo sada uvek je degradirajući! – žestoko je navaljivao. – U jednom pansionu u Engleskoj, situacija je još gora; osim nezaobilaznog rintanja, ona podrazumeva i iživljavanje nad svakim ljudskim osećanjem. Pogledajte mi ruke!
Nervoznim trzajem, on strgnu rukavicu i zavoj ispod nje. Njegova šaka, crvena i otekla, bila je sva u plikovima.
- Kako je došlo do toga, kako uopšte možeš i dalje da radiš? – upitah ga.
- To mi je od čišćenja čizama po ranom jutarnjem mrazu i tegljenja uglja i drva da mi vatra ne bi ugasla. Šta bih inače mogao da radim bez zanata u jednoj stranoj zemlji? Da gladujem, potonem na dno ili završim u Temzi – dodade. – Ipak, nisam još spreman za to. Osim toga, ja sam samo jedan u ko zna koliko hiljada; zašto se uzrujavati oko toga? Hajde da razgovaramo o vedrijim temama.
Nastavio je priču, ali ja teško da sam slušala o čemu govori. Uzela sam njegovu sirotu, ispličenu šaku, svesna neodoljive želje da je prislonim na usne, u beskonačnom saosećanju i nežnosti.
Zajedno smo se prilično prosmucali, obišavši sirotinjske četvrti, Vajtčepel i slične delove grada. Radnim danima ulice su bile prekrivene hrpama razbacanog đubreta, dok vas je smrad pržene ribe terao na povraćanje. Subotnje noći su predstavljale još mučniji spektakl. Viđala sam pijane žene u Bauerijevoj, stari društveni talog raspuštenih suvih kosa i nepodesnih šešira nakrivljenih na stranu, dok im se haljine vuku po trotoaru. „Besposličarke“, nazivali su ih mali Jevreji. Razbesneo bi me prizor bezobzirne mladeži koja se ruga ovim sirotim skitnicama i juri ih. Ipak, bilo je to ništa u poređenju sa surovim i ponižavajućim prizorima koje sam viđala u londonskom Ist Endu: pijane žene koje teturajući izlaze iz krčmi, psujući na sav glas i mlateći se dok bukvalno ne raskomadaju odeću jedna drugoj; dečačići i devojčice koji drežde ispred kafančuga po susnežici i mrazu, bebe u raspadnutim kolicima ukočene od sisanja viskijem natopljenih dojki, starija deca koja čuvaju stražu i pohlepno piju pivo koje bi im roditelji doneli s vremena na vreme. I suviše sam često bila svedok takvih užasnih prizora, kakve ni Dante ne bi mogao da zamisli. Svaki put bih puna besa, gađenja i sramote dala sebi reč da više nikad neću doći u Ist End, pa opet – redovno sam se vraćala. Kada sam se zbog ovoga požalila nekim prijateljima, rekli su da se previše uzbuđujem. Tako je u svakom većem gradu, tvrdili su; to je kapitalizam i odvratnost koju on sa sobom nosi. Zašto bih se zbog Londona uzrujavala više nego zbog drugih gradova?
Vremenom sam postala svesna da zadovoljstvo koje pronalazim u Havelovom društvu nije posledica pukog prijateljstva. Ljubav je ponovo dolazila po svoje, svakim dana sve upornija. Strahovala sam od toga, od novog bola i novih razočarenja koja mi se spremaju. Pa ipak, moje potreba za njom u ovom sumornom okruženju bila je jača od razuma. I Havelu je bilo stalo do mene. Postao je stidljiviji, nespokojniji i uzvrpoljeniji. Iako mi je obično dolazio sam u goste, jedno veče se pojavio sa prijateljem, koji se zadržao satima, ne pokazujući pritom nikakvu nameru da ode. Sumnjala sam da ga je Havel doveo zato što nije sme da ostane nasamo sa mnom, a to je samo pojačalo moju čežnju. Najzad, daleko iza ponoći, njegov prijatelj je otišao. Nije čestito bio ni izašao, a mi smo se, i sami jedva svesni kako, našli jedno drugom u zagrljaju. London se izgubio u daljini, a plač Ist Enda bio je daleko iza nas. Jedino smo u srcu čuli zov ljubavi, kojem smo se posvetili i podali.
Osećala sam se kao preporođena ovom novom radošću u životu. Odlučili smo da zajedno odemo u Pariz, a onda i u Švajcarsku. Kako je i Hipolit želeo da se posveti studijama, planirali smo da živimo sa krajnje skromnih trideset dolara mesečno, pošto sam deset od svojih četrdeset odvajala za brata. Hipolit je smatrao da može da zaradi nešto novca od svojih članaka, no ne bismo imali ništa protiv ni da se odreknemo nekih ugodnosti. Imali smo jedno drugo i našu ljubav. Međutim, najpre mi je valjalo ubediti dragog da napusti svoj užasni posao. Želela sam da uzme mesec dana odmora od rintanja u pansionu. Bilo je potrebno prilično truda da ga pridobijem, ali dve nedelje bez čišćenja štrokavih čizama su ga toliko oraspoložile da je ličio na drugog čoveka.
Jedno popodne smo svratili kod Kropotkinovih. Hipolit je bio veliki poštovalac Genossenschafts-Bewegung-a, zadružnog pokreta za koji je verovao da je napredniji od britanskog. Ubrzo se našao u žestokoj raspravi sa Petrom, koji nije video neke naročite vajde od ovog nemačkog eksperimenta. U ranijim prilikama sam primetila da Hipolit ne ume da se vlada u raspravama. Postao bi nepodnošljiv, a često i ličan. Trudio se da to izbegne sa Petrom, ali kako mu se diskusija brzo otegla kontroli, on naglo zastade i postade nesnosno ćutljiv. To je na Kropotkina ostavilo neprijatan utisak, pa sam, pod izgovorom da imam hitne obaveze, insistirala da pođemo kući. Na ulici je počeo da psuje Petra, optužujući ga da glumi „papu anarhističkog pokreta“ koji ne trpi suprotan stav. To me je razjarilo, pa su pale i neke teške reči. Dok smo stigli do moje sobe shvatili smo koliko je bilo detinjasto što smo sebi dozvolili da zasenimo našu mladu ljubav.
Sa Hipolitom sam bila gost i na ruskoj novogodišnjoj večerinki, koja se za mene ispostavila kao veliki događaj. Tamo su bile i pojedine izvanredne ličnosti iz ruske kolonije, između ostalih I. Goldenberg, sa kojima sa sarađivala u njujorškoj kampanji protiv rusko-američkog sporazuma o izručenju; E. Serebrijakov, čuven po svojim revolucionarnim aktivnostima; V. Čerkezov, istaknuti anarhistički teoretičar, kao i Čajkovski i Kropotkin. Gotovo svi prisutni imali su po dosije junačkih pokušaja, staža u zatvoru i izgnanstvu. Među prisutnima je bio i Mihael Hamburg, sa sinovima Markom, Borisom i Janom, muzičkim nadama.
Ovaj događaj je bio mirniji od sličnih okupljanja u Njujorku. Razmatrali su se ozbiljni problemi, pa je samo mladež marila za ples. Nešto kasnije, Petar nam je svirao klavir, dok je Čerkezov vitlao dvanaestogodišnju Sašu po podu, što je prihvatilo i nekoliko drugih gostiju. Čajkovski, koji se izdizao visoko nada mnom, smešno se nagnuo i zamolio me za ples. Bilo je to veče za pamćenje.
U Glazgovu, mojoj prvoj stanici na turneji po Škotskoj, nastupe je organizovao naš dobar prijatelj Bler Smit, koji mi je bio i domaćin. Svi su bili krajnje ljubazni i gostoprimljivi, ali sâm grad je ispao prava noćna mora, u pojedinim aspektima gori čak i od Londona. Jedne subote noću, vraćajući se kući tramvajem, na ulici sam izbrojala sedam prljavih i neuhranjenih deteta, kako se gegaju sa svojim majkama, treštenim od alkohola.
Edinburg je nakon Glazgova bio melem za dušu, prostran, čist i lep, a i beda se nije toliko videla. Upravo sam tamo upoznala Toma Bela, o čijem smo propagandnom žaru i junaštvu puno slušali u Americi. U njegove podvige se ubrajao i eksperiment sa slobodom govora koji je izveo dok je bio u Parizu. Nagovarao je francuske anarhiste da naprave binu za mitinge na otvorenom, po ugledu na one u Engleskoj, ali njegovi prijatelji Parižani su uporno tvrdili kako je to nemoguće. Tom je odlučio da pokaže kako je izvodljivo govoriti na otvorenom uprkos policiji.
Podelio je letke koji najavljuju kako će iduće subote popodne, na sopstvenu odgovornost, održati miting pod vedrim nebom na Trgu republike, jednoj od najprometnijih lokacija u Parizu. Kada je u zakazano vreme stigao na trg, tamo je već čekala gomila naroda. Kako se on probijao do središta trga, tako mu je prišlo nekoliko policajaca. S obzirom da nisu bili sigurni da je on najavljeni govornik, na tren su oklevali.Tom je izabrao jednu banderu sa velikim ukrasnim postoljem koje je išlo do pola njene visine i sa poprečnom gredom pri vrhu. Taman je policija kročila ka njemu, a on je skočio na banderu. Nogama je čvrsto stao na postolje, a onda je, za tren oka, zglob svoje ruke lancem privezao za gredu. Katancem je zavezao jaki čelični lanac oko zgloba, da bi zatim hitro obmotao njegove krajeve oko grede i vezao ih još jednim katancem na automatsko zaključavanje. Policija je odmah pošla za njim, ali nisu mu mogli ništa: čovek je bio sigurno vezan. Poslali su po turpiju. U međuvremenu je pristizalo još ljudi, dok je Tom i dalje nonšalantno ćaskao sa njima. Policijaci su ludeli, no on je nastavio da govori sve dok ga glas nije izdao. Onda je izvadio ključ, otključao katanac i mirno sišao. Policija mu je pretila strašnim stvarima „zbog vređanja armije i zakona“, ali čitav Pariz joj se smejao i pravio sprdnju na njen račun. Vlasti su zaključile da je najbolje da čitavu stvar zataškaju, pa je Tom izbegao gonjenje. Nakon dve nedelje u zatvoru, proterali su ga kao „previše opasnog čoveka da bi mu dopustili da se slobodno šeta po Francuskoj“.
Jedan drugi Tomov poduhvat zbio se povodom posete cara Nikolaja II Engleskoj. Kraljica je u to vreme boravila u Balmoralu. Prema kraljevskom protokolu, bilo je planirano da se car iskrca u Litu, gde će ga sačekati princ od Velsa (kasnije kralj Edvard VII), a da onda poseti Vindzor i London.
Tom Bel se sa prijateljem dogovorio da učestvuju u dočeku. Makejb je imao smežuranu šaku i ruku, ali bio je hrabar kao Tom. Zajedno su skovali plan. Tih dana su boravili u Edinburgu, no po dolasku u Lit zatekli su neverovatan broj policajaca u pristaništu, uključujući britanske, ruske i francuske tajne agente. Ulice su bile zatvorene i celom dužinom pokrivene vojskom i bobijima, dok je sve vrvelo od detektiva. Iza barikade je stajao red škotskih brđana; iza njih su bili raspoređeni teritorijaci, koje je pak branila pešadija. Situacija je delovala beznadežno – nije bilo šanse za bilo kakvu akciju. Tom Bel i Makejb su odlučili da se razdvoje; „svako je znao da će onaj drugi dati najgore od sebe“, kako Tom docnije reče. Čuo je slabašne pokliče školaraca dok su defilovala lica u lepim uniformama. Zatim su se pojavile kočije. Cara je bilo lako prepoznati. Tom je razaznao da ruski samodržac sedi na zadnjem sedištu, a princ od Velsa nasuprot njega. Bilo je nemoguće išta učiniti sve do poslednjeg trena, a ako ne tada, onda nikada. Čuvari su bili na oprezu sve vreme – sve dok carske kočije nisu stigle u ravan s njima. Tom se za sekundu provukao između njih, zatim ispod barikade, a onda je dotrčao do kočija, vičući caru u lice: „Dole ruski tiranin! Dođavola sa svim carstvima!“ Baš u taj čas, prepoznao je svog prijatelja Maka, koji se takođe nekako probio i drao u blizini.
Britanske vlasti nisu smele da Bela i Makejba izvedu pred škotsku porotu. Najverovatnije su se plašili da suđenje ne privuče jači publicitet. Niti jedna reč nije se pojavila u štampi povodom ovog incidenta. „Car je bio bled“, pisalo je. Nema sumnje da jeste. Skratio je svoju posetu, ali kući nije pošao ni iz Lita ni iz bilo koje druge škotske luke, već iz nekog nepoznatog ribarskog seoceta, odakle su ga čamcem prebacili na jahtu.
Normalno, bilo mi je drago zbog susreta sa takvim prijateljem avanturističkog duha. Zatekla sam ga kako živi sa sestrom Džona Tarnera, Lizi, divnom curom koju sam upoznala u Londonu 1895. Tom je bio teško bolestan, mučila ga je astma, ali bio je živopisan – visok, riđe kose i brade, upravo čovek kadar za neobične izvedbe. Iz Engleske sam zajedno sa Hipolitom otišla u Pariz, stigavši tamo jednog kišovitog januarskog jutra, a onda smo se smestili u neki hotel na bulevaru Sen Mišel. Četiri godine pre toga, 1896, svratila sam u ovaj grad na putu iz Beča. Ta je poseta bila krajnje razočaravajuća. Ljudi kod kojih sam se tom prilikom zadržala, nemački anarhisti iz predgrađa, preko dana su mnogo radili i bili su previše umorni za večernje izlaske, dok sama još uvek nisam dovoljno dobro govorila francuski da mogu sama da izlazim. Jedine slobodne nedelje, prijatelji su me odveli u Bulonjsku šumu. Izuzmemo li taj izlet, gotovo da nisam videla ništa od Pariza, koji sam tako žudno htela da upoznam, pa sam sebi obećala kako ću se jednog dana vratiti da se nasladim ovim predivnim gradom.
Sada sam napokon dobila priliku za to, još i lepšu usled vaskrsnuća mog ljubavnog života. Hipolit je boravio u Parizu ranije i znao je njegove lepote; bio je savršeno društvo. Mesec dana smo bili potpuno obuzeti čarima ovog grada i jedno drugim. Svaka ulica, ako ne i svaki kamen, imao je svoju revolucionarnu priču, svaki okrug je imao svog legendarnog junaka. Lepota Pariza, njegova razuzdana mladež, žeđ za uživanjem i večito promenljiva ćud uzeli su nas pod svoje. Komunarski zid na groblju Per Lašez osvežio je sećanje na velika očekivanja i gorko razočaranje poslednjih dana Komune. Upravo su tu ustanici pružili poslednji junački otpor, da bi ih na kraju izmasakrirali po naređenju Tjera i Galifea. Trg Bastilje, nekadašnja jeziva grobnica živih mrtvaca, sravnjena sa zemljom usled nakupljene srdžbe pariskog naroda, ponovo nas je podsetila na neopisiv bol i patnju koja je zaiskrila u vidu regenerišuće nade iz dana ove velike revolucije, čija je istorija tako snažno oblikovala same naše živote.
Sve naše brige i problemi padali su u zaborav u ovom svetu lepote, u blagu arhitekture i umetnosti koje je stvorila čovekova genijalnost. Dani su prolazili kao u snu iz kojeg ste strahovali da se ne probudite. Ipak, ja sam u Pariz došla zbog nečeg drugog. Bilo je vreme da počnem sa pripremnim radovima za naš kongres.
Francuska je kolevka anarhizma, dugo vremena negovana od strane njenih najboljih sinova, od kojih je Prudon bio najveći.
Borba za njihov ideal je bila teška, a podrazumevala je progone, zatvor, često čak i ljudske žrtve. Kako god, to nije bilo uzalud. Zahvaljujući ovim ljudima, anarhizam i njegovi pobornici su u Francuskoj izašli na glas društvenog činioca s kojim treba računati. Svakako, francuska buržoazija se i dalje bojala anarhizma i proganjala ga je kroz državni mehanizam. Imala sam priliku da gledam brutalnost sa kojom se francuska policija odnosi prema radikalnim skupinama, kao i postupanje francuskih sudova u procesima protiv društvenih prestupnika. Pa ipak, postojala je ogromna razlika u pristupu i metodama po kojima se Francuzi upravljaju prema anarhistima u odnosu na situaciju u Americi. Bila je to razlika između naroda sa bogatom revolucionarnom tradicijom i naroda koji je tek zagrebao po površini borbe za nezavisnost. Ta je razlika bila svuda očita, a pogotovo je upadala u oči u samom anarhističkom pokretu. Ni u jednoj od raznoraznih grupa koje sam upoznala nisam srela nijednog prijatelja koji je koristio zvučni naziv „filozofski“ da prikrije svoj anarhizam, kao što su to činili mnogi u Americi, smatrajući ovaj izraz prikladnim.
Ubrzo nas je povukla plima raznih aktivnosti koje su se odigravale u anarhističkim redovima. Revolucionarno-sindikalistički pokret, podstaknut svežim i raskošnim idejama Pelutijera, prožimale su anarhističke tendencije. Bezmalo svi vodeći ljudi ove organizacije bili su otvoreni anarhisti. Novi pokušaji na polju obrazovanja, poznati kao Narodni univerzitet, imali su gotovo isključivu podršku anarhista. Uspeli su da obezbede pomoć i saradnju profesora iz svih struka, organizujući javna predavanja iz različitih naučnih grana pred velikim radničkim odeljenjima. Nije se zapostavljala ni umetnost. Knjige Zole, Rišpena, Mirboa i Brijea, kao i sjajne drame u produkciji pozorišta Antoan, predstavljale su deo anarhističke literature slično kao što je to bio slučaj sa Kropotkinovim pisanijima, dok su dela Menijea, Rodena, Štajlena i Grandžuana više tumačena i cenjena u revolucionarnim redovima nego među buržujskim elementima koji su se izdavali za mecene umetnosti. Bilo je inspirativno posećivati anarhističke grupe, gledati kako se trude i pratiti razvoj naših ideja na francuskom tlu.
Međutim, proučavanje pokreta nije umanjilo moje lično zanimanje za ljude, koje mi je uvek bilo bitnije od teoretisanja. Hipolit je bio sasvim druga priča; nije voleo da se druži i osećao se uplašeno u prisustvu ljudi. Ubrzo sam poznavala gotovo sve vodeće figure našeg pokreta u Francuskoj, kao i one koji su uzeli ostale društvene angažmane u Parizu. Među potonjima je bio i kružok „Imanite nuvel“ (L’Humanite Nouvelle), koji je izdavao istoimeni časopis. Njegov talentovani urednik Ogist Amon, autor knjige „Vojna psihologija“, kao i njegovi saradnici, pripadali su grupi mladih slikara i pisaca izuzetno svesnih svog vremena i njegovih potreba.
Od svih ljudi koje sam upoznala najjači utisak je ostavio Viktor Dav. Reč je o prijatelju koji već četrdeset godina učestvuje u anarhističkim aktivnostima po raznim evropskim zemljama. Bio je član Prve internacionale, saradnik Mihaila Bakunjina i učitelj Johana Mosta. Iako je započeo blistavu karijeru studenta istorije i filozofije, kasnije je odlučio da se posveti svom društvenom idealu. Puno toga o Davovoj prošlosti saznala sam od Johana Mosta, koji mu se jako divio. Takođe sam znala za njegovu ulogu u zbivanjima koja su dovela do optužbi na Pojkertov račun, a u vezi hapšenja i osude Džona Niva. Dav je i dalje bio ubeđen u Pojkertovu krivicu, ali u njemu nije bilo ni traga od ličnog neprijateljstva. Bio je ljubazan i veseo. Iako je imao šezdeset godina, bio je brz u glavi i duši kao tokom studentskih dana. Dopunjujući svoje skromne prihode kao saradnik anarhističkih i drugih časopisa, ipak mu je polazilo za rukom da očuva mladalačku vedrinu i humor. Puno sam vremena provodila sa njim i njegovom životnom pratiljom Mari, koja je godinama živela kao invalid, ali je i dalje iskazivala zanimanje za društvene teme. Viktor je bio veliki lingvista, i kao takav od neprocenjivog značaja za sređivanje materijala koji sam ponela za kongres, ali i prevod na različite jezike.
Najfascinantnija stvar u vezi Viktora Dava bio je njegov urođeni osećaj za život i spremnost za uživanje u šali. Bio je najslobodniji i najveseliji prijatelj koga sam upoznala u Parizu, pravo osveženje s obzirom da su moje lično dobro raspoloženje često znali da pokvare Hipolitovi naleti teške depresije. Od samog početka je jako zamrzeo Viktora. Odbijao bi da nam se pridruži u izlascima, iako ga je pogađalo što ga izostavljamo. Svoja je osećanja obično izražavao nemim prekorom, ali je i jedna kap alkohola bila dovoljna da počne da psuje Viktora. Isprva sam ove njegove ispade uzimala zdravo za gotovo, ali vremenom su počeli da me pogađaju, namećući mi osećaj krivice kada nisam sa njim. Volela sam tog čoveka; znala sam da mu je nesrećna prošlost ostavila rane na duši koje su ga načinile morbidno nadmenim i sumnjičavim. Želela sam da mu pomognem da bolje razume sebe i bude tolerantniji u ophođenju s drugima. Nadala sam se da ću svojom ljubavlju ublažiti njegovu zajedljivost. Kada bi se otreznio, kajao se zbog napada na Viktora, i tada je bio duša od čoveka, čvrsto se držeći naše ljubavi. To me je nagnalo da se ponadam kako će možda moći da prevaziđe svoju tešku ćud. Međutim, ovakve scene su se stalno ponavljale, a ja sam sve više strepela.
Vremenom sam shvatila da Hipolit ne mrzi samo Viktora, već sve muškarce sa kojima se družim. Na Parisku izložbu su pristigla dvojica Italijana sa kojima sam ranije sarađivala u kampanji za kubansku slobodu, kao i tokom štrajka u Samitu. Došli su da se vidimo, pa su me pozvali na večeru. Po povratku kući, Hipolita sam zatekla kako kipti od gneva i ogorčenja. Iza nekog vremena, u goste mi je došao dobar prijatelj Palavićini, sa ženom i detetom. Hipolit je odmah počeo da ispreda neverovatne priče o njemu. Život sa Hipolitom je postajao sve nesnosniji, no ipak nisam htela ni da pomišljam na rastanak.