Vlasti Bufala su insistirale na mom izručenju, ali Čikago je tražio detaljnu proveru slučaja. Već sam imala nekoliko saslušanja pred sudom, i svaki put je okružni tužilac iz Bufala iznosio gomilu dokaza ne bi li privoleo državu Ilinois da me preda. No, Ilinois je tražio direktne dokaze. Negde je postojala začkoljica koja je dovela do daljnjeg odlaganja. Verovala sam da iza ove ujdurme stoji šef policije O’Nil.
Šefov stav prema meni promenio je ponašanje svih službenika u policijskog stanici u Harisonovoj ulici. Nadzornica i dva policajca koji su postavljeni da čuvaju moju ćeliju počeli su da me obasipaju pažnjom. Službenik u noćnoj smeni sada se često pojavljivao ruku punih poklona, uključujući voće, kolače i pića kudikamo jača od soka od grožđa.
- Od prijatelja koji drži krčmu iza ćoška – kazao bi – vašeg obožavaoca.
Nadzornica mi je od istog neznanca donosila cveće. Jednog dana mi je prenela poruku kako ovaj namerava da pošalje bogatu gozbu za predstojeću nedelju.
- Ko je taj čovek i zašto bi me obožavao? – zanimalo me je.
- Vidiš, mi smo svi do jednog demokrate, a Makinli je republikanac – odgovori ona.
- Nećete mi valjda reći da vam je drago što je Makinli ubijen? – povikah.
- Nije da nam je baš drago, ali nije nam ni žao – reče ona. – Znaš, moramo da se pretvaramo, ali niko od nas se ne uzbuđuje zbog toga.
- Nisam želela da ubiju Makinlija – rekoh joj.
- Znamo – nasmeja se ona – ali vi se zauzimate za onog dečka.
Pitala sam se koliko još ljudi u Americi glumi istu vrstu saosećanja sa nastradalim predsednikom kao moji čuvari iz policijske stanice.
Čak i pojedini novinari nisu delovali previše zabrinuto zbog celog slučaja. Jedan od njih je bio potpuno zapanjen kada sam ga ubeđivala da bih se kao profesionalna medicinska sestra starala o Makinliju da me pozovu da to učinim, iako je moje saosećanje na strani Čolgoša.
- Zagonetna si, Emo Goldman – reče on. – Ne razumem te. Saosećaš sa Čolgošem, a starala bi se o čoveku kojeg je pokušao da ubije.
- S obzirom da si novinar, i nije za očekivati da razumeš svu složenost ljudskih bića – obavestih ga. – Slušaj sad, pa vidi da l’ možeš da shvatiš. Dečko iz Bufala je u gadnom sosu. Milioni ljudi su spremni da ga zaskoče i poderaju ga na komade. On taj čin nije izveo iz bilo kakvih ličnih razloga ili koristi. Učinio je to zbog svog ideala: dobrobiti naroda. Zato ja saosećam sa njim. S druge strane – nastavih – Vilijam Makinli, koji se muči i verovatno leži na samrti, za mene je sada običan čovek. Zato bih se starala o njemu.
- Ne razumem te, to mi je nepojmljivo – ponavljao je.
Sutradan se u jednom listu pojavio naslov: „EMA GOLDMAN BI DA SE STARA O PREDSEDNIKU; SAOSEĆANJE NA STRANI UBICE“. Bufalo nije uspeo da nađe dokaz koji bi opravdao moje izručenje. Čikago je već bio umoran od igranja žmurki. Vlasti nisu htele da me predaju Bufalu, ali istovremeno im nije bilo do toga da me puste na potpunu slobodu. Pronašli su kompromisno rešenje da mi odrede jemstvo od dvadeset hiljada dolara. Za Ajzakove je jemstvo bilo petnaest hiljada. Znala sam da će našima biti gotovo nemoguće da sakupe ukupno trideset pet hiljada dolara za samo par dana. Insistirala sam da se na uslovnu puste najpre drugi. Zatim su me prebacili u zatvor Kuk Kaunti.
Veče uoči mog prelaska padalo se u nedelju. Moj obožavalac krčmar je održao svoju reč; poslao je ogroman poslužavnik pun raznoraznih đakonija: veliku ćurku, sa svim prilozima, plus vino i cveće. Stigla mi je i poruka kojom mi stavlja do znanja da je voljan da uplati pet hiljada dolara za moje jemstvo.
- Čudnog li krčmara! – kazah nadzornici.
- Nipošto – odgovori ona. – On je lokalni politikant, a republikance mrzi više no vraga crnoga.
Pozvala sam nju, moja dva policajca i nekoliko drugih službenika koji su se tu zadesili da mi se pridruže u proslavi. Uverili su me da im se nikad nije desilo ništa slično – da zatvorenik ugošćava svoje čuvare.
- Mislite, da opasni anarhista bude domaćin čuvarima reda i zakona? – ispravih ih.
Kada su se svi razišli, primetila sam da se moj dnevni čuvar muva tamo-amo. Pitala sam ga da li je prebačen u noćnu smenu.
- Ne – odgovori on. – Samo sam hteo da vam kažem da niste prvi anarhista koji mi je dodeljen na čuvanje. Bio sam na dužnosti kada su Parsons i družina bili ovde.
Čudni su i neobjašnjivi putevi životni, zamršen je lanac događaja! Evo mene, duhovne naslednice ovih ljudi, zatočene u gradu koji im je uzeo živote, u istom zatvoru, čak i pod istim nadzorom upravo onih ljudi koji su stražarili u njihovo gluvo doba. Sutra će me premestiti u Kuk Kaunti, među zidove istog onog zatvora gde su Parsons, Spis, Engel i Fišer vešani. Zbilja su čudne te složene sile koje me vezuju za naše mučenike svih ovih godina otkad sam društveno svesna osoba! A sada me okolnosti vode sve bliže i bliže – možda ka istom kraju?
Novine su širile glasine o rulji koja se sprema da napadne stanicu u Harisonovoj i napadne Emu Goldman pre nego što stignu da je odvedu u Kuk Kaunti. U ponedeljak ujutru su me izveli iz stanice, u pratnji straže naoružane do zuba. Na ulici jedva da je bilo desetak ljudi, mahom radoznalaca. Štampa je po običaju pokušavala da isprovocira nerede.
Ispred mene su išla dva zatvorenika vezana lisicama koje su grubo požurivali policajci. Kada smo stigli do patrolnih kola, okruženi još brojnijim policijskim snagama, sa puškama na gotovs, našla sam se blizu ove dvojice. Nisu se dali razaznati; glave su im bile umotane u zavoje, a samo su im se videle oči. Čim su pošli ka patrolnim kolima, neki policajac opali jednog od njih po glavi pendrekom, istovremeno gurajući drugog zatvorenika na silu u kola. Stropoštali su se jedan preko drugog, a jedan od njih poče da vrišti od bola. Zatim sam ušla ja, a onda sam se okrenula ka policajcu.
- Divljaku – rekoh – kako možeš da biješ to bespomoćno stvorenje?
Sledećeg trena sam se sručila na pod. Zviznuo me je pesnicom u bradu, izbivši mi zub i oblivši mi lice krvlju. Onda me je uspravio, posadio na sedište i izderao se:
- Samo zucni, prokleta anarhistkinjo, i slomiću ti svaku kost u telu!
U kancelariju okružnog zatvora sam stigla krvavog pojasa i suknje, dok me je lice peklo od bola. Niko nije pokazao ni najmanje zanimanje, niti se potrudio da me pita zašto sam tako izubijana. Nisu mi dali čak ni vodu da se umijem. Dva sata su me držali u nekoj prostoriji na sred koje je stajao dugačak sto. Najzad, došla je neka žena koja me je obavestila da će morati da me pretresu.
- Samo napred – rekoh.
- Skini se i lezi na sto – naredila je.
Iako su me u životu stalno pretresali, nikada ranije me niko nije tako uvredio.
- Moraćete najpre da me ubijete ili naterate čuvare da me na silu metnu na taj sto – rekoh – inače me nikad nećete ubediti da postupim drugačije.
Izjurila je napolje, pa sam ostala sama. Nakon podužeg čekanja, ušla je neka druga i odvela me na sprat, gde me je preuzela tamošnja nadzornica. Bila je to prva osoba koju je zanimalo šta mi se desilo. Nakon što me je odvela u ćeliju, donela je bocu tople vode i predložila mi da prilegnem i malo se odmorim.
Sutra ujutru me je posetila Ketrin Leki. Uveli su me u sobu u kojoj je stajao paravan sa duplim rešetkama. Iako je bilo polumrak, čim me je spazila, Ketrin povika:
- Šta ti se, pobogu, dogodilo? Lice ti je skroz uništeno!
Pošto u zatvoru nisu dozvoljena ni najmanja ogledala, nisam bila svesna svog izgleda, iako su me oči i usta bolele i na najmanji dodir. Ispričala sam Ketrin za bliski susret sa policijskom pesnicom. Otišla je glasno zapretivši osvetom, uz obećanje da će se vratiti sa šefom O’Nilom. Predveče je ponovo došla i obavestila me da je šef obećao da će kazniti policajca, ukoliko uspem da ga prepoznam među ljudima koji su obezbeđivali prevoz. Odbila sam. Jedva da sam i bila obratila pažnju na njegovo lice i nisam bila sigurna da bih ga mogla prepoznati. Povrh toga, Ketrin sam, na njeno veliko razočarenje, poručila kako mi otpuštanje ovog policajca neće nadoknaditi zub, niti će staviti tačku na policijsku surovost.
- Ja se borim protiv sistema, draga moja Ketrin, a ne protiv pojedinačnih vinovnika – rekoh.
Ipak, nije se dala ubediti; želela je da učini nešto kako bi pobunila narod protiv takvih zverstava.
- Otkaz neće biti dovoljan – bila je uporna – treba mu suditi za napad.
Sirota Ketrin nije bila svesna da znam kako su joj ruke vezane. Nije čak bila ni u situaciji da se obrati putem sopstvenog lista: njena priča o iznuđenim priznanjima je potisnuta. Odmah je odgovorila otkazom; ne želi više da ima veze sa tim kukavičkim časopisom, kazala je uredniku. Pa opet, niti jednu reč o njenoj nevolji nisam čula od nje same. Za ovu priču sam čula od novinara jednog drugog čikaškog dnevnika.
Jedno veče, dok sam zadubljeno sedela nad knjigom, iznenada mi u posetu stigoše nekoliko detektiva i novinara.
- Predsednik je upravo preminuo – kazali su. – Kako se osećate povodom toga? Nije li vam žao?
- Zar je moguće – upitah – da je u celoj Americi samo predsednik preminuo na današnji dan? Mora biti da su i mnogi drugi umrli u isti čas, možda u siromaštvu i bedi, ostavivši bespomoćnu nejač za sobom. Zašto očekujete da za Makinlijem žalim više nego za drugima?
Novinarska pera počeše da sevaju.
- Moje saosećanje je uvek na strani živih – nastavih – pokojnicima ono više nije potrebno. Nema sumnje da je to razlog zašto ste svi vi toliko saosetljivi prema mrtvima. Znate da nikada nećete imati priliku da svoje proteste sprovedete u delo.
- Prokleto dobar materijal – povika jedan mladi novinar – ali mislim da ste vi ludi.
Bilo mi je drago kada su otišli. U mislima sam bila sa dečkom iz Bufala, čija je sudbina sada zapečaćena. Kakva ga sve fizička i psihička mučenja čekaju pre nego mu dopuste da po poslednji put udahne! Kako će se suočiti sa poslednjim trenutkom? Bilo je neke snage i rešenosti u njegovom pogledu, što je dodatno naglašavalo njegovo jako nežno lice. Njegove oči su mi ostale upečatljive još kada sam ga prvi put videla na predavanju u Klivlendu. Da li se još tada nosio mišlju da izvede atentat ili mu se u međuvremenu dogodilo nešto neobično što ga je nagnalo da taj čin? Šta bi to moglo biti? „Učinio sam to za narod“, kazao je. Špartala sam gore-dole po ćeliji u pokušaju da shvatim moguće motive koji su ovog mladića naveli na taj potez.
Odjednom mi kroz glavu prolete misao – ona Ajzakova poruka u „Fri sosajetiju“ – optužba da je Niman „špijun“ zato što „postavlja sumnjiva pitanja i pokušava da se ubaci u anarhističke redove“. U to vreme sam pisala Ajzaku, tražeći dokaze za tako teške optužbe. Kao rezultat uloženog prigovora, „Fri sosajeti“ je objavio demanti u kojem su objasnili da je došlo do greške. Malo mi je laknulo, pa više nisam razmišljala na ovu temu. Sada se cela ova situacija javila u novom svetlu, jasno i užasno. Čolgoš je mora biti pročitao Ajzakovu optužbu; sigurno ga je do srži zabolelo što ga tako surovo napadaju upravo ljudi kojima je prišao radi inspiracije. Setila sam se njegove želje da nađe pravu literaturu. Bilo je očigledno da u anarhizmu traži rešenje za nepravde koje gleda svuda oko sebe. Nema sumnje da ga je upravo to nagnalo da najpre kontaktira mene, a onda i Ajzakove. Umesto da dobije pomoć, siroti mladić je doživeo da sâm postane meta napada. Je li ga baš to iskustvo, koje je strašno naudilo njegovom duhu, navelo na ovaj korak? Sigurno su postojali i drugi uzroci, ali možda je imao neodložnu potrebu da dokaže kako je iskren, kako saoseća sa ugnjetavanima i kako nije špijun.
No, zašto je izabrao predsednika, a ne nekog konkretnijeg predstavnika ovog sistema ekonomske tiranije i bede? Je li to zato što je u Makinliju video oruđe Vol Strita i novog američkog imperijalizma koji je doživljavao procvat pod njegovim mandatom? Jedan od njegovih prvih koraka bila je aneksija Filipina, čin izdaje naroda kojem je Amerika čvrsto obećala slobodu za vreme Španskog rata. Makinli je takođe bio oličenje neprijateljskog i reakcionarnog stava prema radnicima: stalno je stajao na stranu gazdi i slao vojsku u štrajkačka područja. Sve ove okolnosti, smatrala sam, svakako su ostavile jači utisak na Leonovo lepuškasto, ali naivno, bledo i sablasno lice nego ja.
Ponovo su me izveli pred sud, ali Bufalo opet nije mogao da iznese dokaze koji bi me doveli u vezu sa Čolgoševim činom. Predstavnik Bufala i čikaški sudija kojem je dodeljen ovaj slučaj vodili su verbalni duel cela dva sata, nakon čega je Bufalo ostao bez plena. Oslobodili su me.
Još od mog hapšenja, štampa u zemlji me je iznova optuživala da stojim iza Čolgoševog dela, ali nakon oslobođenja novine su objavile tek po koji redak u kakvom skrajnutom uglu o tome kako se „nakon mesec dana provedenih u pritvoru ispostavilo da Ema Goldman nije saučesnik u atentatu na predsednika Makinlija“.
Po izlasku iz zatvora sačekali su me Maks, Hipolit i ostali prijatelji, sa kojima sam otišla do Ajzakovih. Optužbe protiv uhapšenih u čikaškoj raciji takođe su odbačene. Svi su bili jako srećni zbog toga što sam uspela da se iskobeljam iz nečega što su uzimali za bezizlaznu situaciju.
- Emo, možemo biti zahvalni tvojim bogovima čuvarima, koji god da su – reče Ajzak – što si uhapšena ovde, a ne u Njujorku.
- U ovom slučaju, bog je svakako policijski šef O’Nil – rekoh, smejući se.
- Šef O’Nil? – povikaše moji prijatelji. – Kakve on ima veze s tim?
Rekla sam im da smo razgovarali i da je obećao da će pomoći. Džonatan Krejn, prijatelj i novinar koji se tu zadesio, prsnu od smeha.
- Naivnija su nego što sam to očekivao, Emo Goldman – reče. – Boli O’Nila briga za tebe! Taj je gledao sebe. Kao novinar „Tribjuna“, slučajno iz prve ruke znam priču o raskolu u policiji.
Krejn zatim ispripoveda priču o pokušajima šefa O’Nila da zbog lažnog svedočenja i mita u zatvor strpa nekoliko kapetana. Ti nitkovi nisu mogli dočekati bolju priliku od anarhističkog poziva za borbu, objasni on.
- Bacili su se na njega kao što je to policija učinila 1887; bila im je to šansa da glume spasioce zemlje i usput speru ljagu sa svog imena. Međutim, O’Nilu nije bilo u interesu da tim ptičicama dozvoli da glume junake i vrate se u službu. Zato je radio za tebe. Prepreden je to Irac. Isto tako, možemo da se radujemo što nam se blagodareći ovoj svađi vratila naša Ema.
Pitala sam svoje prijatelje odakle misle da potiče ideja koja je moje ime dovela u vezu sa Čolgošem.
- Odbijam da poverujem da je taj momak bilo šta priznao ili me na bilo koji način pominjao – rekoh. – Neshvatljivo mi je da je u stanju da izmisli nešto za šta sigurno zna da mi može doći glave. Ubeđena sam da niko sa takvim iskrenim licem ne može biti tolika kukavica. Mora da postoji neki drugi izvor.
- Da znaš i da postoji! – viknu Hipolit. – Čitavu tu kvarnu priču zakuvao je novinar „Dejli njuza“ koji je imao običaj da visi ovde i pretvara se da prati naše ideje. Šestog septembra predveče, došao mi je u kuću. Želeo je da sazna sve o izvesnom Čolgošu ili Nimanu. „Jesmo li povezani s njim?“ „Je li on anarhista?“ itd. Mislim, znaš šta ja mislim o novinarima – nisam mu ni reč kaz’o. Nažalost, Ajzak jeste.
- Šta tu ima da se krije? – uskoči Ajzak. – Svi ovde znamo da smo tog čoveka upoznali preko Eme i da nam je dolazio u goste. Osim toga, otkud sam znao da će izmisliti takvu laž?
Terala sam prijatelje iz Čikaga da razmotrimo šta bi valjalo učiniti za momka koji je zatočen u Bufalu. Ne možemo mu spasiti život, ali makar se možemo potruditi da njegov atentat objasnimo svetu i pokušati da stupimo u kontakt s njim, da zna da ga nismo zaboravili. Maks je sumnjao da je uopšte moguće dopreti do Čolgoša. Dobio je poruku od prijatelja iz Bufala koji ga je obavestio kako nikome nije dozvoljeno da se vidi sa Leonom. Predložila sam da unajmimo advokata. Bez pravne pomoći, Čolgošu će podvaliti i nasankati ga, baš kao što su to uradili Saši. Ajzak je savetovao da angažujemo advokata iz države Njujork, a ja sam rešila da smesta pođem na istok. Prijateljji su govorili da je to glupost; ne gine mi hapšenje istog trena po dolasku u grad, a onda će me predati Bufalu i time mi zapečatiti sudbinu. Meni je, pak, bilo nezamislivo da Čolgoša prepustim njegovom prokletstvu, a da mu ne pomognem. Nikakav obzir prema ličnoj bezbednosti ne treba da utiče na nas u ovom slučaju, rekoh svojim prijateljima, dodavši kako ću ostati u Čikagu na javnom okupljanju koje moramo organizovati ne bismo li izneli svoj stav o Čolgošu i njegovom atentatu.
Na zakazano veče, bilo je nemoguće prići bloku u kojem se nalazio Brend Hol, gde je trebalo da se održi miting. Jaki odredi policije silom su rasterivali narod. Pokušali smo da iznajmimo drugu salu, ali policija je zapretila vlasnicima. Pošto su nas omeli u pokušajima da održimo miting, odlučila sam da svoj stav iznesem u listu „Fri sosajeti“. „Leon Čolgoš i njemu slični“, pisala sam u članku koji sam naslovila Tragedija u Bufalu, „nisu nikakva nakazna stvorenja niskih pobuda, već izuzetno osetljiva bića koja ne mogu da podnesu prevelik društveni pritisak. Primorani su na nasilne činove, makar i po cenu vlastitog života, zato što ne mogu ćutke da gledaju bedu i patnju svojih sunarodnika. Krivica za takve činove mora preći na one koji su odgovorni za nepravde i nehumanost koji vladaju u svetu.“ Nakon što sam istakla društvene uzroke poteza kao što je Čolgošev, zaključila sam: „Dok ovo pišem, misli mi lutaju ka tom mladiću devojačkog lica kojeg čeka smrt, dok šparta po ćeliji praćen surovim pogledima:
Što ga prate dok pokušava suzu da kane
Dok pokušava da se pomoli
Što paze da bez plena
Slučajno zatvor ne ostavi.
Svim srcem saosećam sa njim, kao i sa svim drugim žrtvama ugnjetavanja i bede, minulim i budućim mučenicima koji umiru, vesnicima boljeg i uzvišenijeg života.“ Članak sam dala Azjaku, koji je obećao da će ga odmah proslediti na slaganje.
Policija i štampa su i dalje bile u lovu na anarhiste širom zemlje. Mitinzi su prekidani, a ljudi hapšeni. Svuda su oni koje bi sumnjičili da su anarhisti bili žrtve nasilja. U Pitsburgu je naš dobar prijatelj Hari Gordon izvučen na ulicu i bezmalo linčovan. Sa konopcem koji mu već visi oko vrata, u poslednjem trenutku su ga spasili prolaznici koje je dirnula kuknjava gđe Gordon i njene dvoje dece. U Njujorku je prostorije lista „Fraj arbajter štime“ napala rulja, koja je demolirala pokućstvo i uništila štamparsku presu. Policija se ni u jednom slučaju nije mešala u posao patriotski nastrojenih siledžija. Johan Most je uhapšen zato što je u „Frajhajtu“ preneo esej o političkom nasilju autora Karla Hajnzena, čuvenog revolucionara iz 1848, već odavno počivšeg. Most je suđenje čekao na uslovnoj. Nemački prijatelji iz Čikaga organizovali su skup kako bi skupili novčana sredstva za njegovu odbranu, pa su me pozvali da održim govor. Naš spor iz 1892. godine za mene je bio stvar prošlosti. Most je ponovo u raljama policije i u opasnosti da ga pošalju na Blekvel, te sam drage volje pristala da učinim sve što mogu za njega.
Po povratku u dom Azjakovih nakon mitinga, zatekla sam ispravljenu verziju svog članka. Dok sam je proučavala, iznenadio me je jedan pasus koji je u potpunosti menjao značenje moje izjave. Bila sam ubeđena da za tu promenu jedino može biti odgovoran urednik Ajzak. Suočila sam se s njim, zahtevajući objašnjenje. Odmah je priznao da je upravo on dopisao taj malecni pasus kako bi „spustio ton članka“, objasnio je, „s ciljem da spase Fri sosajeti“.
- A usput i sopstvenu kožu! – odgovorih ljutito. – Godinama te slušam kako ljude koji nisu kadar da se suoče sa opasnim situacijama optužuješ za kukavičluk. Sada, pak, kada si se i sâm našao oči u oči sa opasnošću, uvlačiš rogove. Mogao si barem da me pitaš za dozvolu da nešto menjaš.
Bilo je potrebno dosta ubeđivanja da promenimo Ajzakov stav. Shvatio je da moje gledište podržava ostatak grupe – njegov sin Ejb, Hipolit i nekoliko drugih ljudi – a onda je izjavio kako se odriče svake odgovornosti po ovom pitanju. Moj članak se napokon pojavio u svom prvobitnom obliku. „Fri sosajeti“ je ostao netaknut. No, moje poverenje u Ajzaka bilo je poljuljano.
Prilikom povratka u Njujork, svratila sam u Ročester. Kako sam stigla uveče, prošetala sam do Helene da me neko slučajno ne bi prepoznao. Pred kućom je stajao jedan policajac, ali me nije znao. Svi su zinuli u čudu kada sam se pojavila.
- Kako si uspela da prođeš? – povika Helena. – Zar nisi videla policajca na ulazu?
- Jesam ja videla njega, ali on očigledno nije video mene – zasmejah se. – Ne brinite vi, narode, zbog policije; bolje mi organizujte kupku – povikah veselo.
Moja bezbrižnost rasprši nervnu napetost u porodici. Svi su se smejali, a Helena se prilepi za mene s nepromenjenom ljubavlju.
Sve vreme boravka u pritvoru, porodica mi je bila jako privržena. Slali su mi pisma i telegrame, nudili novčanu i svaku drugu pomoć koja bi mi eventualno ustrebala za odbranu. Niti jednom rečju nisu nagoveštavali progon kojem su bili izloženi zbog mene. Novinari su im dosađivali, dok su ih vlasti držale na oku. Oca su komšije počele da izbegavaju, pa je izgubio brojne mušterije u svojoj radnji za proizvodnju nameštaja. Istovremeno, izopštili su ga i iz sinagoge. Mojoj sestri Leni, premda bolešljivoj, takođe nisu davali mira. Trpela je iživljavanje policije, koja je naredila da Stela dođe u stanicu, gde su je držali ceo dan, zasipajući je pitanjima o teti Emi Goldman. Stela je hrabro odbila da im odgovara, prkosno izjavivši kako je ponosna i puna vere u Tante Emu. Njena odvažnost, uparena sa njenom mladošću i lepotom, izazvala je opšte divljenje, rekla je Helena.
Još su suroviji bili nastavnici i učenici u školi. „Vaša tetka Ema Goldman je ubica“, korili su našu decu. Za njih je škola postala užasna noćna mora. Najviše su ispaštali sestrići Saks i Hari. Harijeva povređenost zbog nasilne smrti njegovog junaka bila je istinskija nego žalost većine odraslih u zemlji. Duboko ga je pogodila sramota što je sestra njegove majke optužena za taj čin. Što je još gore, školski drugovi su ga optužili da je anarhista i zločinac. Ovo proganjanje je samo otežalo njegovu snuždenost i potpuno ga udaljilo od mene. Saksova tuga, s druge strane, bila je posledica njegove velike lojalnosti prema meni. Njegova majka i teta Helena su volele Emu i kazala su mu da je ona nedužna. Sigurno znaju to bolje od školskih drugova. Njihova žestoka agresivnost oduvek mu je bila odbojna; sada ih je izbegavao više nego ikad. Moj neočekivani dolazak i nadmudrivanje policajca koji je čuvao stražu svakako su raspirili Saksovu maštu i učinili da mi se još više divi. Porumenelo lice i cakleće oči dovoljno su govorile o tome kako se oseća. To što se stalno vrzmao oko mene kazivalo je više nego što su to činile njegove drhtave usne.
Naći takvo utočište ljubavi i mira u krugu porodice je za moju ranjenu dušu bio pravi melem. Čak je i sestra Lena, koja je u prošlosti često kritikovala moj način života, sada zračila toplinom i ljubavlju. Brat Herman i njegova ženica su me obasipali pažnjom. Neposredna opasnost sa kojom sam se suočila, a koja mi još uvek preti, učinila je da se između mene i porodice uspostavi veza jača no ikad. Htela sam da produžim svoj bezbrižni boravak u Ročesteru ne bih li se oporavila od teškog čikaškog iskušenja. Ipak, razdirala me je pomisao na Čolgoša. Znala sam da mogu učiniti nešto za njega u Njujorku.
Na glavnoj stanici Grand su me sačekali Jegor i dvojica njegovih kolega koji su onomad sa nama proveli predivnih mesec dana u Ročesteru. Jegor je delovao rastrojeno; pokušao je da mi nađe stan, ali neuspešno. Niko nije hteo da Emi Goldman iznajmi makar namešteni sobičak. Prijatelji koji bi igrom slučaja imali slobodnu sobu nisu želeli da rizikuju i prime me u goste, strahujući da ih ne najure iz zgrade. Jedan od momaka mi je ponudio svoju sobu na par noći.
- Ne brini – tešila sam Jegora – zasad sam mirna, a u međuvremenu ću se već snaći.
Nakon duge potrage za stanom, uverila sam se da moj brat ne preteruje. Niko nije hteo da me primi. Otišla sam kod jedne mlade prostitutke koju sam svojevremeno lečila.
- Ma nema frkiš, dete, možeš da ostaneš ovde! – dočeka me ona. – Super što si došla. Ja ću s jednom curom malo deliti spavaću.
Nakon ohrabrujućeg telegrama koji sam u Čikagu primila od Eda, usledio je izvestan broj pisama u kojima me je uveravao da mogu da računam na njega za sve što mi ustreba: novac, savet i, iznad svega, prijateljstvo. Bilo je lepo znati da je Ed ostao tako veran. Kada smo se po mom povratku videli u Njujorku, ponudio mi je da živim kod njega, dok će on sa porodicom preći kod prijatelja.
- Videćeš da se malo toga promenilo – reče. – Sve tvoje stvari ostale su netaknute u sobi, koja je za mene svetinja i u kojoj se često prisećam našeg zajedničkog života.
Zahvalila sam mu se, ali nisam mogla da prihvatim ovu velikodušnu ponudu. Bio je i suviše uviđajan da bi navaljivao, ali mi jeste rekao kako mi njegova firma duguje nekoliko stotina dolara za rabat.
- Očajnički mi je potreban taj novac – poverila sam se Edu – kako bih nekog poslala u Bufalo da se vidi sa Čolgošem. Možda je moguće učiniti nešto za njega. Osim toga, smesta moramo organizovati masovni miting.
- Draga moja – reče on, vrteći glavom – očigledno nisi svesna kolika panika vlada u gradu. Niko ti neće iznajmiti salu, i niko osim tebe neće javno braniti Čolgoša.
- Ali niko i ne očekuje da se veliča njegov čin! – prepirala sam se. – Sigurno ima malo, ali dovoljno radikala koji su kadar da saosećaju sa ljudskim bićem osuđenim na propast.
- Kadrih ima – reče on sumnjičavo – ali ne i dovoljno hrabrih da sada nešto kažu.
- Možda si u pravu – priznadoh – ali imam nameru da to proverim.
U Bufalo smo poslali proverenog čoveka, ali on se brzo vratio sa vestima da nije mogao da poseti Čolgoša. Izvestio nas je da nikome nije dopušteno da se viđa s njim. Neki dobri čuvar je u poverenju otkrio našem izaslaniku da su Leona iznova tukli dok ne padne u nesvest. Bio je u takvom fizičkom stanju da nisu puštali nikog sa strane, a iz istog razloga nisu mogli da ga izvode pred sud. Moj prijatelj je još kazao kako, uprkos silnoj torture, Čolgoš ništa nije priznao, niti je ikog dovodio u vezu sa atentatom. Leonu smo poslali poruku preko ovog prijateljski nastrojenog čuvara.
Saznala sam da su u Bufalu pokušali da nađu advokata, ali da niko nije hteo da brani Čolgoša. To mi je dalo još veći podstrek da podignem glas u ime sirotog nesrećnika koga se svi odriču. Brzo sam se, kako god, uverila da je Ed u pravu. Nikog iz radikalnih grupa koje govore engleski nisam mogla ubediti da uzme učešće na mitingu na kojem bismo raspravljali o Čolgoševom atentatu. Mnogi su bili voljni da protestuju protiv mog hapšenja, da osude iživljavanja u pritvoru i postupanje prema meni, ali nisu ništa hteli da imaju sa slučajem iz Bufala. Čolgoš nije anarhista, a njegov čin je pokretu naneo nenadoknadivu štetu, uporno su tvrdili američki prijatelji. Štaviše, većina jevrejskih anarhista izražavala je slične stavove. Janovski, urednik časopisa „Fraj arbajter štime“, otišao je i korak dalje. Poveo je kampanju protiv Čolgoša, osuđujući pritom i mene kao neodgovornu osobu. Izjavio je kako nikad više neće deliti pozornicu sa mnom. Jedini koji nisu gubili glavu bili su članovi latinskih grupa – italijanski, španski i francuski anarhisti. Njihovi su listovi ponovo štampali moj članak o Čolgošu iz časopisa „Fri sosajeti“. O Leonu su pisali dobronamerno, tumačeći njegov čin kao direktnu posledicu rastućeg imperijalizma i reakcije u zemlji. Latinski drugovi su bili nestrpljivi da pomognu oko svakog mog predloga, pa je bila velika uteha znati da su barem pojedini anarhisti sačuvali svoj stav i hrabrost u toj ludnici besa i kukavičluka. Nažalost, strane grupe nisu mogle da dopru do američke javnosti.
Očajnički sam se uzdala da ću upornim pozivima uspeti da pojedine društveno svesne Amerikance zainteresujem da iskažu obično ljudsko saosećanje prema Leonu Čolgošu, makar smatrali kako moraju da se ograde od njegovog čina. Svaki dan je donosio nova razočarenja i bol u srcu. Nije mi bilo druge nego da se pomirim sa činjenicom da se borim protiv epidemije najbednijeg straha, koji je bilo nemoguće pobediti.
Tragična drama iz Bufala se bližila svom kraju. Leona Čolgoša, još uvek u jezivom stanju od iživljavanja koje je preživeo, izobličena lica i glave umotane u zavoj, na sudu su pridržavala dvojica policajaca. U svojoj širokoj pravdi i milosti, sud u Bufalu mu je dodelio dva advokata za odbranu. Pa šta i ako su izjavili da žale zbog toga što moraju da zastupaju tako okorelog zločinca kao što je ubica „našeg voljenog“ predsednika! Svejedno će obaviti svoju dužnost! Postaraće se da prava optuženog budu zaštićena pred sudom.
Poslednji čin se odigrao u zatvoru Obern. U zoru 29. oktobra 1901. godine, osuđenik je seo na električnu stolicu, vezan kaiševima. Dželat je ruku držao na prekidaču, čekajući znak. Upravnik zatvora, ponukan hrišćanskom milošću, čini poslednji napor da izbavi dušu grešnika i ubedi ga da prizna. Nežnim glasom, on mu veli:
- Leone, momče moje, zašto štitiš tu rđavu ženu, Emu Goldman? Ona ti nije prijatelj. Optužila te je da si besposličar i da si lenj. Izjavila je kako si je stalno molio da ti pozajmi novac. Ema Goldman te je izdala, Leone. Zašto bi je branio?
Tišina bez daha, sekunde beskrajnog vremena. Ono ispunjava sobu smrti i ušunjava se u srca posmatrača. Najzad – mukli zvuk, gotovo nečujan glas koji se čuje ispod crne maske.
- Nije važno šta je Ema Goldman rekla za mene. Ona nema veze sa mojim činom. Uradio sam to sam. Uradio sam to za američki narod.
Tišina još strašnija od one pređašnje. Šištanje – miris sprženog mesa – poslednji očajnički trzaj života.
https://www.youtube.com/watch?v=t6E46pauUoM&t=92s