Bilo je vraški teško ponovo se suočiti sa životom. Napetost iz poslednjih nedelja učinila je da s uma smetnem činjenicu da ću ponovo morati da se bacim u borbu za život. Bio je to dupli imperativ; valjalo je zaboraviti. Naš pokret je za mene izgubio svoju nekadašnju privlačnost; mnogi od njegovih pobornika postali su mi mrski. Oni su anarhizmom mahali kao crvenim zastorom pred bikom, ali su već s prvim napadom bežali u sklonište. Nisam više mogla da sarađujem sa njima. Još tegobnija je bila izjedajuća sumnja u vrednosti koje sam svojevremeno strasno negovala. Ne, ne mogu više biti u pokretu. Moram najpre da se pobrinem za sebe. Intenzivan rad u struci, računala sam, jeste jedino utočište. On će popuniti prazninu i doneti mi zaborav.
Ostala sam bez svog identiteta; uzela sam lažno ime, jer nijedan gazda nije hteo da me primi na stan, a većina mojih nekadašnjih saboraca i prijatelja ispostavili su se jednako hrabrim. Ovakva situacija je oživela sećanja iz 1892, sećanja na noći provedene na trgu Tompkins, vožnje kočijama do Harlema i natrag do Baterija, a kasnije i život u kući sa curama u Četvrtoj ulici. Draže mi je bilo da živim tako nego da popustim i menjam svoje ime. Tada sam to smatrala za znak slabosti i nedoslednosti pred opštim predrasudama. Neki od onih što su sada osuđivali Čolgoša hvalili su moju rešenost da se pre pridružim armiji beskućnika nego da pravim kompromise. Sve mi to više uopšte nije bilo važno. Borba i razočarenja iz proteklih dvanaest godina naučili su me da je doslednost većine ljude jako plitka. Kao da je važno kako se zoveš, dokle god čuvaš svoj integritet. Stvarno ću uzeti drugo ime, najobičnije i najnedužnije koje mi padne na pamet. Postala sam gđica E.G. Smit.
Više nisam nailazila na protivljenje stanodavaca. Iznajmila sam stan u Prvoj ulici; pridružili su mi se Jegor i njegov kolega Den, a nameštaj smo kupili na rate. Zatim sam obišla svoje doktore, koje sam obavestila da ubuduće mogu da me preporuče kao E.G. Smit.
Nakon celodnevne skitnje, dobila sam još jedan dokaz da sam postala parija[1]. Nekolicina doktora koje sam posetila, ljudi koji me poznaju godinama i koji su uvek bili vrlo zadovoljni mojim zalaganjem na mestu medicinske sestre, bili su ogorčeni što se usuđujem da im dolazim na vrata. Da li ja to želim da im se ime nađe u novinama ili da im donesem neprilike sa policijom? Vlasti me prate na svakom koraku; kako mogu da očekujem preporuku od njih? Doktor Vajt je bio humaniji. Nikada nije mario za priče koje su me dovodile u vezu sa Čolgošem, uveravao me je; bio je siguran da nisam kadra za ubistvo. Ipak, nije me mogao zaposliti kod sebe.
- Smit jeste dovoljno obično prezime – reče on – ali šta misliš, koliko će im trebati da te otkriju? Ne smem da rizikujem; to bi mi bio kraj.
Ipak, rado će mi pomoći na neki drugi način, recimo u novcu. Zahvalila sam mu se i otišla svojim putem.
Posetila sam dr Julijusa Hofmana i dr Solotarova. Oni barem nisu promenili stav prema meni i bili su radi da me preporuče mušterijama. Nažalost, moj dobar prijatelj Solotarov je zbog problema sa srcem morao da ostavi lečenje po kućama. Pacijentima koji mu dolaze u ordinaciju je retko kad potrebna sestra, no obećao je da će popričati sa drugim lekarima sa Ist Sajda. Dragi, verni prijatelj, još od dana kada sam se uspentrala stepeništem na peti sprat prilikom svog prvog dolaska u Njujork, pre dvanaest godina, niti jednom me nije izneverio.
Budućnost mi očito nije bila bogzna koliko svetla. Znala sam da me čeka očajnička borba za novi teren, ali bila sam rešena da sve počnem iznova. Neću se mirno predati silama koje se upiru da me slome. „Moram i hoću nastaviti, zarad Saše i svog brata, kojima sam potrebna“, rekla sam sebi.
Saša! Nisam dobila vesti od njega bezmalo dva meseca, a nisam mogla ni da mu pišem. Iz pritvora se nisam smela slobodno izražavati, a poslednji mesec je bio i suviše turoban i depresivan. Bila sam ubeđena da će barem moj dragi Saša razumeti društveni značaj atentata u Bufalu i da će umeti da ceni integritet onog momka. Dragi Saša! Nakon neočekivanog umanjenja zatvorske kazne, raspoloženje mu se drastično popravilo. „Još svega pet godina“, pisao je u svom najnovijem pismu. „Zamisli samo, draga prijateljice, svega pet godina!“ Videti ga napokon na slobodi, vaskrslog; šta su sve moje nedaće u poređenju sa tim trenutkom? Sa tom nadom u srcu, probijala sam se kroz život. S vremena na vreme, pozvali bi me da se staram o nekom pacijentu; u drugim prilikama, stizale su narudžbine za šivenje haljina.
Retko sam izlazila van. Nismo mogli da sebi priuštimo odlaske na koncerte ili u pozorište, a grozila sam se pomisli da se pojavim na nekom javnom mitingu. Onaj poslednji, ubrzo po mom povratku iz Čikaga, umalo se nije završio neredima. Otišla sam da ispratim nastup svog starog prijatelja Ernesta Krozbija u klubu Menhetn Liberal. Na ovim nedeljnim okupljanjima sam bila redovni gost od 1894, često sam učestvovala u raspravama i svi su me znali. Ipak, kada sam sada ušla u salu, osetila sam neprijateljstvo u vazduhu. Ako izuzmem Krozbija i par drugih, publiku kao da je vređalo moje prisustvo. Na kraju predavanja, dok su ljudi izlazili iz sale, neki čovek povika:
- Emo Goldman, ti si ubica i to zna pedeset miliona ljudi!
Za tren oka, nađoh se okružena gomilom besnih ljudi, koji su se drali:
- Ubico!
Začuli su se i pojedini glasovi u moju odbranu, no oni bi se brzo utapali u opštu graju. Sukob je bio neizbežan. Popela sam se na stolicu i povikala:
- Kažete da pedeset miliona ljudi zna da je Ema Goldman ubica. SAD broje mnogo više stanovnika od toga, pa mora biti da postoji i veliki broj onih koji su radi da se informišu pre nego što počnu da iznose neosnovane optužbe. Tragedija je imati budalu u porodicu, ali imati pedeset miliona manijaka u jednom narodu je prava katastrofa. Kao vrli Amerikanci, trebalo bi da odbijete da uvećavate taj broj.
Neko se nasmejao, ostali su ispratili njegov primer, pa su se prisutni ponovo odobrovoljili. Ja sam, ipak, otišla zgrožena i čvrsto rešena da se klonim mitinga, pa čak i ljudi. Viđala sam se samo sa par prijatelja koji bi mi došli kući, i povremeno sa Justusom.
Justus se protivio mom dolasku u Njujork. Čak se i sada plašio za moju bezbednost; postoji opasnost da me kidnapuju i prebace u Bufalo, smatrao je, pa je navaljivao da mi nađe telohranitelja. Bilo je lepo videti ga da toliko brine, pa sam htela da ga razveselim. Njegovi stari prijatelji, među njima i Ed i Klaus, okupljali su se kod njega kako bi ga oraspoložili. Svi smo bili svesni činjenice da je smrt svakim danom sve bliža i da neće mnogo proći pre nego što dođe po svoje.
Jednog dana rano ujutru, Ed mi javlja da je došao kraj. Zamolili su me da budem jedan od govornika na Justusovoj sahrani, ali morala sam da odbijem. Znala sam da rečima ne bih mogla da izrazim koliko mi je taj čovek značio u životu. Prvoborac slobode, pokrovitelj radničke borbe, zagovornik uživanja u životu, Justus je imao nenadmašan kapacitet za prijateljstvo i pravi dar za bogate i divne donacije. Uvek je bio ćutljiv na temu svog velikog života i dela. Za mene je pijačno nadmetanje u hvalospevima bilo izdaja. Ogromna masa ljudi iz svih društvenih slojeva koja je pratila ostatke do krematorijuma bila je dokaz duboke ljubavi i velikog poštovanja koje je Justus izazivao kod onih koji su ga poznavali.
Justusova smrt je samo pojačala sumornost mog života. Uski krug prijatelja koji su imali običaj da se skupljaju kod njega sada je rasturen; sve više sam se povlačila u četiri zida. Borba za život postala je surovija. Solotarov, koji se ponovo razboleo, nije mogao da mi pomogne oko posla; dr Hofman nije bio u gradu. Ponovo sam bila primorana da se latim rada koji se plaća po komadu. Napredovala sam u svom zanatu; sada sam šila kitnjaste šlafrokove od svile. Brojni karneri, mašne i trake iziskivali su mukotrpan rad, koji mi je tanjio ionako već dobrano istrošene živce, dovodeći me do tačke pucanja. Jedina svetla tačka u sivilu koje mi se sada uselilo u život bili su moj dragi brat i njegov kolega Den.
Jegor ga je doveo kod mene još dok sam živela u sobičku u Klintonovoj. Odmah mi je zapao za oko, a znala sam da se i ja njemu jako dopadam. Imala sam trideset dve, dok je on bio naivni i neiskvareni devetnaestogodišnjak. Smejao se mojoj zabrinutosti zbog razlike u godinama; ne haje za mlade cure, kazao bi; mahom su glupe i ne bi mogle ništa da mu pruže. Ja sam mlađa od njih, smatrao je, i znatno mudrija. Želeo me je više nego ijednu drugu.
Njegov umilni glas za mene je bio kao pesma; opet, borila sam se protiv njega. Jedan od razloga odlaska na majsku turneju bila je i nada da ću umaći sve jačim simpatijama prema tom momku. U julu, kada smo se svi našli u Ročesteru, oluja koju sam toliko dugo potiskivala nadvila se nada mnom i oboje nas progutala. Onda se dogodila tragedija u Bufalu i užasi koji su je pratili. Ugušeni su glavni majdani mog bića. U svetu mržnje, ljubav je delovala smešno. Otkad smo se uselili u svoj stančić, jako smo se zbližili, a ljubav je ponovo počela uporno da zove. Odgovorila sam. To je učinilo da zaboravim na ostale pozive – pozive mog ideala, vere, posla. Pomisao na predavanje ili miting postala mi je mrska. Čak su i koncerti i pozorišne predstave izgubili privlačnost usled straha koji se gotovo pretvarao u opsesiju, straha da se srećem sa ljudima koji će me prepoznati. Stigla me je utučenost, osećaj da mi je život izgubio smisao i postao prazan.
Život se vukao dalje, sa svojim svakodnevnim obavezama i brigama. Ubedljivo najveća od njih bilo je Sašino navodno stanje. Prijatelji iz Pitsburga su javili kako je opet postao meta zatvorskih vlasti, te da mu se zdravstveno stanje pogoršava. Najzad, 31. decembra stiglo je pismo od njega. Nisam mogla da dobijem bolji novogodišnji poklon. Jegor je znao da u takvim prilikama želim da budem sama, pa se na prstima išunjao iz moje sobe.
Pritisla sam usne uz dragocenu kovertu, otvarajući je drhtavim prstima. Bilo je to dugo tajno pismo datirano na 20. decembar, ispisano na nekoliko listova jako sitnim rukopisom koji je Saša usavršio, gde se svaka reč jasno vidi i razaznaje.
„Znam kakav su utisak tvoja poseta i moje čudno ponašanje neizbežno ostavili na tebe“, pisao je. „Prizor tvog lica, nakon svih ovih godina, u potpunosti me je paralizovao. Nisam bio u stanju da razmišljam, niti da govorim. Kao da su se svi moji snovi o slobodi, čitav živi svet skupili u tom sijavom privešćiću na lancu za sat. Nisam mogao da skinem pogled s njega, niti sam mogao da uzdržim ruke da se ne igraju sa njim. U potpunosti je zaokupio celo moje biće. Sve vreme sam osećao koliko te nervira moje ćutanje, iako nisam mogao da izustim ni reč.“
Užasni meseci koji su usledili nakon posete Saši bacili su bol od tadašnjeg razočarenja u drugi plan. Ovi redovi su ga opet oživeli. Ipak, njegovo pismo je pokazivalo koliko je dobro upućen u događaje. „Ukoliko štampa predstavlja odraz narodnog raspoloženja“, nastavljao je on, „onda je ovaj narod naprasno skliznuo u kanibalizam. U pojedinim trenucima bio sam smrtno uplašen za tvoj život, kao i za bezbednost ostalih uhapšenih drugova… Tvoj ponos, samopoštovanje i zadivljujuća samokontrola umnogome su uticali na povoljan ishod. Pogotovo me je dirnula tvoja izjava da bi brižljivo negovala ranjenika ukoliko bi ti tako nešto zatražili, ali da sirotan kojeg su svi osudili i napustili zaslužuje tvoje saosećanje i pomoć više od predsednika. Još više od tvojih pisama, ta izjava me je iznenadila i stavila mi do znanja veliku promenu koju su nam donele godine sazrevanja. Da, nama oboma, jer u mom srcu je tvoj zadivljujući stav našao odjek. Kako bi nam se nemogućom takva pomisao činila u danima od pre jedne decenije! Smatrali bismo je urotom protiv revolucionarnog duha; bila bi sramotna izdaja da makar priznamo da u nekom zvaničnom predstavniku kapitalizma ima ljudskosti. Zar nije zanimljivo da nas dvoje – ti, koja živiš u samom srcu anarhističke misli i dela, i ja, koji se nalazim u atmosferi potpunog ugnjetavanja i izolacije – dosegnemo jednaku tačku razvoja nakon deset godina lutanja po odvojenim putevima?“
Taj dragi, verni drug – kako je veliko i hrabro od njega što tako iskreno priznaje promenu! Što sam više odmicala sa čitanjem, sve više me je čudila količina znanja koje je Saša stekao u zatvoru. Dela iz nauke, filozofije, ekonomije, čak i metafizike – očigledno je pročitao gomilu njih, uz kritičko sagledavanje i klasifikaciju. Njegovo pismo je probudilo na stotine uspomena iz prošlosti na naš zajednički život, našu ljubav i angažman. Izgubila sam se u uspomenama; istopilo se i mesto i vreme; godine koje su nastupile u međuvremenu bile su izbrisane, a ja sam ponovo proživljavala prošlost. Rukama sam mazila pismo, dok su mi oči sneno lutale preko redova. Onda mi je za oko zapala reč „Leon“, pa sam nastavila da čitam:
„Čitao sam o krasnoj prirodi ovog momčića, o neuspešnom pokušaju da se prilagodi surovim uslovima, te o njegovoj pobunjenoj duši. To baca dosta svestlosti u pogledu ciljeva atentata. Zaista je istovremeno reč o najvećoj mučeničkoj tragediji i najstrašnijoj osudi društva kada najplemenitijim ljudima nema druge nego da prolivaju ljudsku krv, iako im se od toga duša grči. Još je važnije da se radikalnim metodama njihove prirode pribegava jedino kao poslednjem vidu ekstremizma. Da bi potvrdile svoju vrednost, one pre moraju biti inspirisane društvenom nego pojedinačnom potrebom, te ciljati u direktnog i neposrednog neprijatelja naroda. Važnost takvog jednog čina razumljiva je za javnost i u tome leži jedina propagandna, edukativni značaj jednog atentata, osim ukoliko nije u pitanju isključivo teroristički čin.“
Pismo mi ispade iz ruku. Šta Saša hoće da kaže? Podrazumeva li on to da Makinli nije bio „neposredan neprijatelj naroda“? Da nije žrtva atentata koji ima „propagandni, edukativni značaj“? Bila sam unezverena. Jesam li lepo pročitala? Postojao je još jedan pasus: „Verujem da Leonovo delo nije bilo teroristički čin, a sumnjam i da je imalo obrazovnu svrhu, pošto za njegovo izvođenje nije ispoljena društvena neophodnost. Da ne bi pogrešno shvatila, ponavljam: kao izraz ličnog nezadovoljstva, taj atentat je bio neizbežnost koja sama po sebi predstavlja osudu postojećeg stanja. Ipak, s obzirom da nedostaje pozadinska društvena neophodnost, značaj ovog čina je u velikoj meri umanjen.“
Pismo je palo na pod, a ja sam ostala ošamućena. Neki stran, suv glas povika:
- Jegore! Jegore!
Moj brat utrča u sobu.
- Šta je bilo, draga? Sva drhtiš. Šta se desilo? – vikao je u panici.
- Pismo! – prošaptah promuklim glasom. – Pročitaj ga; kaži mi da sam pomerila pameću.
- Divno pisamce – čula sam ga kako kaže – i ljudsko svedočanstvo, iako Saša ne vidi društvenu neophodnost u Čolgoševom činu.
- Ali kako Saša – vikala sam u očajanju – baš on od svih ljudi na svetu, kog su krivo shvatili i odbacili upravo radnici kojima je hteo da pomogne – kako i on može to da čini?
Jegor je pokušao da me uteši i objasni šta Saša podrazumeva pod „pozadinskom društvenom neophodnošću“. Dohvatio je neki drugi list i počeo da mi čita:
„Plan političkog podjarmljivanja u Americi je suptilan. Iako je Makinli bio glavni predstavnik našeg modernog ropstva, nije se mogao smatrati direktnim i neposrednim neprijateljem naroda. U apsolutizmu je samodržac vidljiv i opipljiv. Pravi despotizam republikanskih institucija mnogo je dublji i podmukliji, jer počiva na narodnoj obmani o samoupravljanju i nezavisnosti. To je izvorište demokratske tiranije, a kao takva ona je imuna na metke. U savremenom kapitalizmu pravi narodni neprijatelj nije političko ugnjetavanje, već ekonomsko iskorišćavanje. Politika je tek njegova sluškinja. Otud borbu valja voditi na ekonomskom, a ne na političkom polju. Zato smatram da moj čin ima daleko veću važnost i edukativni značaj od Leonovog. Bio je uperen protiv opipljivog, stvarnog ugnjetavača kojeg narod vidi.“
Odjednom mi sinu. Pa Saša protiv Leona koristi iste argumente koje je Johan Most zagovarao protiv Saše. Most je isticao uzaludnost pojedinačnih činova nasilja u zemlji bez proleterske svesti, naglašavajući kako američki radnik ne razume motive takvih poteza. Saša nije bio ništa blaži u osuđivanju Mosta kao izdajnika naših ideala, kao i sebe lično. Žestoko sam se sa Mostom prepirala oko toga – Mostom, koji mi je bio učitelj i velika inspiracija. A sada i Saša, koji još uvek veruje u nasilne akcije, poriče „društvenu neophodnost“ Leonovog čina.
Kakva lakrdija – surova, brutalna lakrdija! Osećala sam se kao da sam izgubila Sašu – počela sam nekontrolisano da ridam.
Uveče je svratio Ed. Nekoliko dana pre toga dogovorili smo se da zajedno proslavimo Novu godinu, ali bila sam i suviše skrhana da bih pošla. Jegor me je molio, govoreći kako će mi to pomoći da malo odvratim misli. Ipak, bila sam poljuljana iz temelja. Novu godinu sam dočela ležeći bolesna u krevetu.
Dr Hofman je ponovo lečio gđu Spenser, pa su me pozvali da se brinem o njoj. Ta me je obaveza naterala da ponovo živnem. Gotovo nesvesno, držala sam se svoje dnevne rutine, iz navike, iako sam u mislima bila sa Sašom. Velika je samoobmana s njegove strane, ponavljala sam sebi, što veruje da je njegov čin vredniji od Leonovog. Jesu li ga godine provedene u samici i patnja navele da misli kako je njegov atentat naišao na bolje razumevanje od Čolgoševog? Možda mu je to oslonac tokom užasnih godina koje provodi u zatvoru. Nema sumnje da ga to i održava u životu. Pa opet, delovalo je nemoguće da čovek njegove bistrine i stava bude toliko slep da ne uviđa vrednost Leonovog političkog ubistva.
U nekoliko navrata sam pisala Saši, naglašavajući kako anarhizam ne usmerava svoju snagu isključivo prema ekonomskim, već i prema političkim nepravdama. Njegovi su odgovori samo produbili veliku razliku u našim gledištima. Učinili su da budem još snuždenija i uvidim uzaludnost dalje rasprave. Sva očajna, obustavila sam prepisku.
Nakon Makinlijeve smrti, nastavljena je još otrovnija kampanja protiv anarhizma i njegovih pristalica. Štampa, govornice i drugi vidovi izražavanja javnog mnjenja mahnito su se utrkivali u lovu na zajedničkog neprijatelja. Najkrvoločniji je bio Teodor Ruzvelt, novoispileli predsednik SAD. Kao potpredsednik, on je nasledio Makinlija na predsedničkom tronu. Ironije sudbine je, Čolgoševom rukom, utrla put do vlasti junaku iz San Huana. U znak zahvalnosti za tu nehotičnu uslugu, Ruzvelt je podivljao. Njegovo obraćanje Kongresu, mahom zamišljeno kao napad na anarhizam, zapravo je bilo smrtonosni udarac za američku društvenu i političku slobodu.
Antianarhistički predlozi zakona stizali su jedan za drugim, dok su njihovi tvorci iz Kongresa bili zaokupljeni izmišljanjem novih metoda za istrebljivanje anarhista. Senator Holi je očigledno smatrao da njegova profesionalna mudrost nije dovoljna da ubije anarhističkog zmaja, pa je javno izjavio da nudi hiljadu dolara za priliku da upuca anarhistu. Bilo je to jeftina ponuda, imamo li u vidu cenu koju je Čolgoš platio za svoj hitac.
U svojoj ogorčenosti, smatrala sam da su američki radikali koji su podigli belu zastavu onda kada su nam hrabrost i usud bili najpotrebniji uglavnom najodgovorniji za ovakav razvoj događaja. Nije ni čudo što su reakcionari tako drsko prizivali preduzimanje despotskih mera. Sebe su smatrali potpunim gospodarima stanja u zemlji, bez ikakve organizovane opozicije. Zakon o kriminalnoj anarhiji, koji je protutnjao njujorškim pravosuđem, te njegov brat blizanac iz Nju Džersija, ojačali su moje ubeđenje da naš pokret u SAD skupo plaća svoju nedoslednost.
Vremenom su počeli da se javljaju znaci buđenja u našim redovima; čuli su se glasovi protiv nadolazeće opasnosti po američke slobode. Ja sam, međutim, imala osećaj da se zapostavlja psihološki trenutak; ništa se nije moglo učiniti kako bi se zaustavilo dalje širenje reakcije. Istovremeno, nisam mogla da se pomirim sa takvim strašnim stanjem. Iako sam bila ogorčena zbog razularenog čopora koji zavija i traži naše živote, ostala sam umrtvljena i nepokretna, nesposobna za išta drugo osim za mučenje same sebe večitim „Zašto?“ i „Zbog čega?“
Usred ove uznemirujuće situacije, naredili su nam se se iselimo iz stana, pošto je gazda nekako doznao ko sam. Uz velike poteškoće našli smo novi dom u samom centru geta, u ulici Market, na petom spratu prenatrpane zgrade. Stanodavci sa Ist Sajda su navikli da na stan primaju raznorazne radikale. Povrh toga, novi stan je bio jeftiniji i imao je sobe koje gledaju na sunčanu stranu ulice. Bilo je zamorno penjati se tolikim stepeništem po nekoliko puta na dan, ali bolje i to nego da u stanu na spratu iznad imamo trome komšije. Ortodoksni Jevreji Jehovu shvataju bukvalno, pogotovo njegovu zapovest da se razmnožavaju. U zgradi nismo imali porodicu sa manje od petoro dece, a negde ih je znalo biti i osmoro, pa i desetoro. Iako volim decu, nisam se mogla dugo zadržati u stanu u kojem se stalno čuje bat sitnih koraka nad glavom.
Moj dobar prijatelj Solotarov je uspeo da nagovori nekoliko doktora sa Ist Sajda da me zaposle. Njihovi pacijenti, Jevreji i Italijani, mahom su poticali iz najsiromašnijih porodica, a uglavnom je njih šestoro ili više živelo u dve ili tri sobe. U proseku su zarađivali petnaestak dolara nedeljno, dok je plata školovane sestre iznosila četiri dolara dnevno. Medicinske sestre su za njih bile luksuz za kojim se poseže samo u slučaju krajnje ozbiljnih bolesti. Briga o pacijentu u takvim uslovima ne samo da je teška, već i ekstremno bolna. Dala sam reč da neću menjati utvrđenu tarifu za usluge. Nisam mogla da radim za manje od toga, pa sam zato morala da iznađem druge načine da pomognem ovim ubogim ljudima, a ne samo da se staram o bolesnicima iz njihovih porodica.
Većinom sam radila u noćnoj smeni, zato što je bilo malo sestara koje su bile voljne da rade noću, dok je meni to više odgovaralo. Prisustvo rodbine i njihova večita ravnodušnost, puno priče i plača i, iznad svega, njihov strah od svežeg vazduha činili su mi rad po danu krajnje napornim. „Poganijo jedna!“, prekori me jednom prilikom neka starica zato što otvaram prozor u bolesničkoj sobi; „hoćeš dete da mi ubiješ?“ Noću sam imala slobodu da pacijente obasipam neophodnom pažnjom. Uz pomoć knjige i velike šolje kafe, koju bih sama skuvala, noćni sati brzo su prolazili.
Iako nikada nisam odbila nijednog pacijenta, ma kakva priroda bolesti bila, više sam volela da se staram o deci; ona su tako patetično bespomoćna kada su bolesna i tako zahvalno odgovaraju na strpljenje i ljubaznost.
Rad pod lažnim imenom doneo mi je brojne anegdote. Jednom me je jedan mladi poznanik socijalista pozvao da se staram o njegovoj majci. Obavestio me je da ima dvostruku upalu pluća; bila je krupna žena i jako nezahvalna za saradnju. Spremajući se da pođem sa njim, primetila sam da se uzvrpoljio, kao da ima nešto da mi kaže, ali ne zna kako.
- Šta je bilo? – upitah.
Njegova majka je bila moj zakleti protivnik tokom ludnice prouzrokovane Makinlijevim ubistvom, kazao mi je u poverenju; stalno je govorila: „Da mi je da se dočepam te ženetine, umočila bih je u kerozin i živu spalila!“ Želeo je da to znam pre nego što preuzmem slučaj.
- Jako velikodušno od vaše majke – rekoh – ali u ovakvom stanju teško da će moći da ostvari svoje pretnje.
Moj mladi socijalista je bio potpuno zadivljen.
Nakon tronedeljne borbe, naša pacijentkinja je uspela da prevari gospodina sa crnom kapuljačom. Dovoljno se dobro osećala da može i bez sestre u noćnoj smeni, pa sam se spremala za odlazak. Na moje čuđenje, mladi socijalista je izjavio kako njegova majka želi da otpusti dnevnu sestru i da na njeno mesto prebaci mene.
- Gđa Smit je divna sestra – kazala je svome sinu.
- Znaš li ko je ona zapravo? – pitao je. – To je zla Ema Goldman!
- Bože – povika njegova majka – nadam se da joj nisi preneo šta sam ranije govorila o njoj.
Mladić je priznao da jeste.
- A ipak me je tako lepo pazila? O, divne li sestre!
Sa dolaskom toplog vremena broj mojih pacijenata se smanjio. Nije mi bilo krivo; bila sam jako umorna i bio mi je potreban odmor. Htela sam da imam više vremena za čitanje i druženje sa Denom, Jegorom i Edom. Dražesno i skladno druženje sa potonjim zamenilo je burna osećanja iz prošlosti. Naš raskid je ostavio dubok trag na Eda, načinivši ga tolerantnijim i blažim, saosećajnijim. Utehu je pronalazio u svojoj ćerki, kao i u brojnim knjigama. Nikad ranije naša intelektualna družba nije bila tako inspirativna i prijatna.
Imala sam sve što čovek može poželeti, pa opet – u glavi mi je vladao haos, a srce mi je ispunjavala sve veća čežnja. Žudela sam za tim da se bacim u staru borbu, da mi se život ne svodi na niz ličnih interesa. Ali kako se vratiti – gde početi iznova? Imala sam utisak da sam spalila mostove iza sebe, da nikad više neću moći da premostim jaz koji se toliko proširio nakon užasnih događaja iz Bufala.
Jednog jutra, u goste mi je došao mladi engleski anarhista Vilijam Makvin. Upoznala sam ga na svojoj prvoj turneji po Engleskoj 1895. godine; ugovorio mi je gostovanje u Lidsu i bio moj domaćin. Sreli smo se i par puta po njegovom dolasku u Ameriku. Sada je došao da me pozove da nastupam u Patersonu, u znak podrške tamošnjim tkačima svile u štrajku. Makvin i austrijski anarhista Rudolf Grosman su planirali da organizuju masovno okupljanje, a štrajkači su me zamolili da dođem.
Bio je to prvi put nakon Čolgoševe tragedije da me zovu radnici, pa i moji vlastiti prijatelji. Zgrabila sam ovu priliku kao što bi se zalutali u pustinji okomio na bunar.
Veče uoči mitinga imala sam košmare, iz kojih sam se budila uz vrisak koje je Jegora bacao na noge. Oblivena hladnim znojem i drhtava do poslednjeg živca, prepričavala sam bratu sve čega sam mogla da se setim iz svog mučnog sna.
Sanjala sam da sam u Patersonu. Ogromna sala je dupke puna, a ja stojim na pozornici. Prilazim ivici i počinjem da govorim. Ljudsko more poda mnom kao da me nosi. Talasi se dižu i spuštaju u ritmu mog glasa. Zatim se udaljavaju od mene, sve brže i brže, noseći svetinu sa sobom. Ja ostajem na bini, sama samcita, a glas mi se gubi u tišini koja me okružuje. Sama, ali ne baš sasvim. Nešto se mrda, poprima oblik i raste pred mojim očima. Ja stojim u napetom iščekivanju, bez daha. Stvorenje mi se približava i dolazi do same ivice podijuma, uspravna držanja i zabačene glave, zureći svojim krupnim očima u mene. Glas u grlu mi se bori, da bih uz velike poteškoće najzad viknula: „Čolgoš! Leon Čolgoš!“
Obuzeo me je strah da neću biti u stanju da govorim na mitingu u Patersonu. Uzalud sam pokušavala da se ratosiljam osećanja da će se istog trenutka kad stupim na pozornicu u masi pojaviti Čolgoševo lice. Telegrafom sam javila Makvinu da ne dolazim.
Sutradan su novine prenele vest o hapšenju Makvina i Grosmana. Prepala sam se od pomisli da sam dopustila da me običan san odvrati od namere da odgovorim na poziv štrajkača. Dozvolila sam sebi da padnem pod uticaj sablasnih sila i ostanem kod kuće, na sigurnom, dok se moji mladi prijatelji izlažu opasnosti. „Hoće li me Čolgoševa tragedija proganjati do kraja života?“, stalno sam se pitala. Odgovor je stigao brže nego što sam očekivala.
„KRVAVI NEREDI – ŽRTVE MEĐU RADNICIMA I SELJACIMA – KOZACI ŠIBAJU STUDENTE…“ Novine su punile stupce vestima o dešavanjima u Rusiji. Borba protiv carističkog samodržavlja još jednom je privukla pažnju celog sveta. Stravišna surovost s jedne, a veličanstvena odvažnost i junaštvo s druge strane izvukli su me iz letargije koja me je obuzimala još od događaja u Bufalu. Uz optužujuću bistrinu, shvatila sam da sam pokret izdala u najkritičnijem trenutku, da sam mu okrenula leđa onda kada sam mu bila najpotrebnija, da sam čak počela da sumnjam u svoju životnu veru i ideale. A sve zbog šačice ljudi koji su ispali prizemni i slabi.
Pokušala sam da svoju malodušnost opravdam dubokom zabrinutošću za zaboravljenog mladića. Ogorčenje ovim slabićima, svađala sam se sama sa sobom, javilo se kao posledica mog saosećanja prema Čolgošu. To me je nesumnjivo nagnalo da zauzmem svoj stav – štaviše, toliko je to bio jak motiv da me je čak okrenuo protiv Saše, koji nije uspeo da u Čolgoševom činu vidi ono što je meni bilo jasno kao dan. Toliko sam bila ljuta na svog dragog prijatelja da sam s uma smetnula činjenicu da je u zatvoru i da sam mu još uvek potrebna.
Sada je, pak, u mojoj glavi pulsirala jedna druga ideja, pomisao da možda ima i drugih motiva, motiva koji nisu toliko nesebični kako sam ubedila sebe i druge. Vlastita nesposobnost da se suočim sa prvim velikim izazovom u životu sada mi je pomogla da shvatim da je samopouzdanje zbog kojeg sam uvek tvrdila da mogu da se borim sama iščilelo čim sam dobila poziv da se dokažem. Nisam mogla da izdržim da me neko isteruje i izbegava; nisam mogla da podnesem poraz. No, umesto da makar to priznam sebi, nastavila sam da mlataram krilima, slepa od besa. Postala sam ogorčena i povučena.
Osobine kojoj sam se najviše divila kod junaka iz prošlosti, ali i kod Čolgoša, snage da stojiš i umreš sam, u meni nije bilo. Možda je čoveku potrebno više hrabrosti da živi nego da umre. Smrt je stvar trenutka, ali lista životnih zahteva je beskonačna – hiljadu sitnica koje vas umaraju i ostavljaju bez snage za susret sa sudnjim časom.
Iskobeljala sam se iz ovog tegobnog samoispitivanja kao iz kakve duge bolesti, još uvek ne u pređašnjoj snazi, ali odlučna u nameri da još jednom pokušam da očeličim svoju volju i suočim se sa životnim izazovima, ma kakvi da su.
Prvi nesigurni korak nakon višemesečne duhovne smrti bilo je pismo Saši.
Vesti iz Rusije su uzburkale redove radikala sa Ist Sajda i bacile ih u živ angažman. Sindikalisti, socijalisti i anarhisti su stavili na stranu svoje političke nesuglasice kako bi pomogli žrtvama ruskog režima. Organizovana su masovna okupljanja i prikupljana su sredstva za pomoć napaćenim dušama u zatvoru i izgnanstvu. Ja sam prionula na posao svežom snagom. Prestala sam da radim kao medicinska sestra kako bih se u potpunosti posvetila Rusiji. Istovremeno, imali smo dovoljno dešavanja i u Americi da potrošimo i poslednji atom snage.
Rudari su bili u štrajku. U rudarskim oblastima su vladali jezivi uslovi, a pomoć je bila hitno potrebna. Političari iz radničkog pokreta bili su zaokupljeni davanjem izjava za štampu, dok su za radnike slabo marili. Ma koliko čvrst bio karakter koji su pokazali na početku štrajka, on je počeo da se kruni kada je na scenu izašao čovek sa Velikim štapom. Predsednik Ruzvelt se odjednom zainteresovao za rudare. Pomoći se štrajkačima, izjavio je, ukoliko njihovi predstavnici budu razumni i pruže mu priliku da pokuša da ubedi vlasnike rudnika. Bila je to duševna hrana za političare iz sindikata. Smesta su prebacili teret odgovornosti na Tedijeva predsednička pleća. Nema više razloga za brigu; njegova državnička mudrost iznaći će pravo rešenje za goruće probleme. U međuvremenu, rudari sa porodicama gladuju, dok se policija bavila zastrašivanjem onih koji bi došli u rudarske oblasti da podrže štrajkače.
Radikalni elementi su odbili da nasednu na ovo predsednikovo iznenadno zanimanje, a ništa više nisu verovali ni u naglu promenu stava poslodavaca. Marljivo su radili na prikupljanju sredstava i ohrabrivanju ovih ljudi. Postalo je i suviše vrelo za javna okupljanja, što je značilo zatišje u pogledu našeg angažmana. Kako god, pošlo nam je za rukom da odradimo propagandu među sindikatima, organizujemo izlete i druge događaje kako bismo skupili novac. Povratak na javnu scenu me je podmladio i ponovo me zainteresovao za život.
Zamolili su me da organizujem predavačku turneju s ciljem prikupljanja sredstava za rudare i žrtve ruskog režima. Međutim, zaboravili smo da u obzir uzmemo vlasti iz štrajkačkih oblasti. Tamošnji aktivisti nisu mogli da pronađu nijednu salu; u retkim prilikama kada bi gazda i bio dovoljno hrabar da nam iznajmi prostor, policija bi rasturila okupljanje. U nekoliko varošica, gde između ostalih spadaju Vilks-Beri i Makizport, na stanici su me sačekali čuvari zakona i vratili me nazad. Na kraju sam odlučila da svoj trud usmerim na veće gradove u štrajkačkim regionima. Tu nije bilo problema sve dok nisam stigla u Čikago.
Moje prvo predavanje bavilo se Rusijom, a zbilo se u krcatoj sali Vest Sajd. Policija je kao i obično bila prisutna, ali nije se mešala. „Verujemo u slobodu govora“, kazao je jedan od zvaničnika našem komitetu, „dokle god Ema Goldman besedi o Rusiji.“ Srećom, moj posao oko podrške za rudare gotovo se isključivo vodio preko sindikata, gde policija nije mogla ništa da učini.
Poslednje predavanje je trebalo da održim u Čikaškom filozofskom društvu, organizaciji koja ima slobodnu binu. Njihova nedeljna okupljanja redovno su održavana u Handel Holu, koji je društvo uzelo pod zakup na duže. Vlasnici ovog mesta nikada se ranije nisu protivili ni izboru govornika, ni njihovim temama, ali u nedelju koja je bila zakazana za moj nastup, narodu je bio zabranjen ulaz u Handel. Domar, sav bled i uznemiren, kazao je kako ga je „posetila“ policija. Rekli su mu za Zakon o kriminalnoj anarhiji, na osnovu kojeg bi mogao da bude uhapšen, zatvoren i novčano kažnjen ukoliko Emi Goldman omogući da govori. Ispostavilo se da u Ilinoisu ne postoji nikakav sličan zakon, ali kakve to veze ima? Svejedno, održala sam zakazano predavanje. Jedan drugi vlasnik sale, čovek kojeg je bilo malo teže uplašiti i koji je bio kudikamo upućeniji u svoja zakonom garantovana prava, dozvolio mi je da govorim na opasnu temu „Filozofske strane anarhizma“.
Turneja je bila teška i iscrpljujuća, a situaciju je dodatno komplikovala činjenica da moram da govorim okružena psima čuvarima koji su u svakom trenutku spremni da me zaskoče, kao i da menjam salu u pet do dvanaest. Ja sam, kako god, pozdravila ove poteškoće. One su mi pomogle da ponovo rasplamsam svoj borbeni žar i ubedile su me da oni na vlasti nikada neće naučiti koliko progon podsticajno deluje na revolucionarni duh.
Jedva da sam se vratila kući kada su stigle vesti o smrti Kejt Osten. Kejt, taj najhrabriji ženski glas Amerike! Podigavši se iz ponora, dosegla je intelektualne visine koje su ostale nepristupačne mnogim obrazovanim ljudima. Volela je život, a duša joj je gorela od brige za potlačene, napaćene i siromašne. Kako se samo veličanstveno nosila tokom tragedije u Bufalu! Nije prošlo ni mesec dana otkako je napisala, već dobrano u senci vlastite smrti, strasnu posvetu Čolgošu. Sada je više nema, jedne od najsjajnijih figura iz naših redova. Njena smrt nije predstavljala gubitak običnog saborca, već i dragocenog prijatelja. Izuzmemo li Emu Li, bila je jedina osoba koja mi se približila i koja je složenost mog bića razumela bolje i od mene same. Njena nežna reč mi je pomogla da prebrodim mnoge teške trenutke. Sada je mrtva, a meni je srce teško kao tuč.
Kada živite grozničavim životom kao ja, tuga i radost toliko brzo smenjuju jedna drugu da vam ne ostaje mnogo vremena da se mnogo zadržavate ni na jednom od njih. Još uvek me je silno bolela Kejtina smrt kada je usledio još jedan šok. Volterin de Kler je upucana i teško ranjena od strane svog nekadašnjeg učenika. Telegramom iz Filadelfije javili su mi da se nalazi u bolnici u kritičnom stanju, uz molbu da skupim novac za njeno lečenje.
Retko sam se viđala sa Volterin od našeg nesrećnog nesporazuma iz 1894. Čula sam da je bolesna i da je otišla na oporavak u Evropu. Prilikom moje poslednje posete Filadelfiji, rečeno mi je da vodi žestoku borbu ne bi li zaradila za život. Držala je časove engleskog i muzike jevrejskim doseljenicima, dok je istovremeno radila u pokretu. Divila sam se njenoj energiji i marljivosti, ali me je bolelo i odvraćalo ono što sam smatrala nerazumnim i zadrtim stavom prema meni. Nije mi se dalo da je potražim, niti se ona javljala meni sve ove godine. Njeno neustrašivo držanje tokom histerije oko Makinlijevog ubistva učinilo je da još više počnem da je poštujem, dok me je njeno pismo u listu „Fri sosajeti“ namenjeno senatoru Holiju, koji je izjavio da daje hiljadu dolara za priliku da puca na anarhistu, potpuno kupilo. Poslala je poslanicu ovom senatorskom patrioti i napisala kako je spremna da mu pruži besplatno zadovoljstvo da puca na anarhistu, uz jedan uslov – da joj dopusti da mu izloži anarhističke principe pre nego što opali.
- Iz ovih stopa moramo početi da skupljamo novac za Volterin – rekoh Edu.
Znala sam da bi je uvredio javni poziv za pomoć, pa smo se sa Edom složili da je neophodno da sa prijateljima razgovaramo u četiri oka na ovu temu. Odgovor Solotarova, prvog kome smo se obratili, bio je velikodušan, iako je i sam bio lošeg zdravstvenog stanja, a ordinacija mu i inače donosila skromne prihode. Predložio je da se obratimo Gordonu, bivšem Volterininom partneru; postao je uspešan doktor i finansijski je bio itekako kadar da pomogne Volterin, koja je učinila toliko toga za njega. Solotarov se dobrovoljno javio da razgovara sa Gordonom.
Plodovi naše agitacije bili su jako ohrabrujući, iako je bilo i neprijatnih iskustava. Jedan njen prijatelj sa Ist Sajda je rekao kako ne veruje u „dobrotvorni rad u privatnoj režiji“, a bilo je i drugih čiji su prilozi oslabljeni našim materijalnim uspehom. Kako god, darežljive duše su sve to nadomestile, pa smo ubrzo skupili petsto dolara. Ed je odneo novac u Filadelfiju. Po povratku nas je izvestio da su izvađena dva metka. Treći nisu smeli da diraju jer se zaglavio i suviše blizu srca. Volterin se najviše brine, kazao je Ed, za momka koji je pokušao da je ubije, a već je izjavila i kako ne namerava da ga tuži.
Maks i Mili su posetili Njujork o Božiću, a ta se zgoda ispostavila kao prijatno iznenađenje. Ed me je već neko vreme nagovarao da mu dozvolim da ispuni svoj davni san i obuče me u „pristojne krpice“. Kucnuo je čas da održi svoju reč, navaljivao je; moram da pođem sa njim u najbolje prodavnice i da pustim svojoj mašti na volju.
Čim smo kročili u popularni trgovački centar bilo mi je jasno da je nesputana mašta skupa stvar, a nisam želela da Ed bankrotira.
- Daj da bežimo odavde – prošaptah. – Nije ovo mesto za nas.
- Da bežimo? Ema Goldman da beži? – zadirkivao me je. – Ostaćeš onoliko koliko je potrebno da ti uzmu mere, a ostalo prepusti meni.
Za Badnje veče su u stan počele da mi stižu kutije; predivan kaput sa kragnom od pravog astragana, a sa njim u kompletu muf i turban. Bila je tu i jedna haljina, svileni donji veš, dokolenice i rukavice. Osećala sam se kao Pepeljuga. Ed je sijao od zadovoljstva kada je došao i video me tako nakinđurenu.
- Tako sam oduvek želeo da izgledaš – uzviknu on. – Jednog dana će svi moći da nose ovako lepe stvari.
U „Hofbrau hausu“ su nas već čekali Maks i Mili. Mili se takođe doterala za tu priliku, a Maks je bio lepo raspoložen. Pitao me je da li sam se udala za kakvog Rokfelera i iskopala rudnik zlata. I suviše sam otmeno obučena za proletera kao što je on, zadirkivao je.
- Takvo perje zaslužuje barem tri boce Trabašera – povika on, odmah ih naručivši. Bili smo najveselija družina u tom lokalu.
Mili je u Čikago otišla pre Maksa. On se zadržao još par dana, koje smo proveli u dugim šetnjama i obilasku galerija i koncerata. Na veče njegovog odlaska, ispratila sam ga do stanice. Dok smo stajali na peronu i ćaskali, prišla su nam dva muškarca za koje se ispostavilo da su detektivi. Uhapsili su nas i odveli u policijsku stanicu, gde su nas podvrgli unakrsnom ispitivanju, a onda su nas pustili.
- Po kom osnovu smo uhapšeni? – pitala sam.
- Opšti principi – ljubazno odgovori službenik na prijemnici.
- Ize’m ti takve principe – odgovorih iznervirano.
- De, de – zagrme on – ti si Crvena Ema, zar ne? Dosta.
Solotarov mi je pismom javio da je Gordon odbio da pomogne Volterin. Ona je godinama rintala kao konj kako bi mu pomogla da završi fakultet, a sada kada je bolesna, on ni toplu reč da joj uputi. Intuicija koju sam imala u vezi njega nije me izdala. Složili smo se da joj ne pominjemo surovu ravnodušnost čoveka koji joj je nekad toliko značio.
Volterin ne samo da je odbila da tuži mladića koji je pucao na nju, već je apelovala na naše listove da pomognemo njegovu odbranu. „Bolestan je, siromašan i sam“, pisala je. „Njemu je potreban prijatelj, a ne zatvor.“ U pismu koje je poslala vlastima istakla je kako je mladić duže vreme bez posla, te kako je od brige oboleo od paranoje. Međutim, zakon je morao da uzme svoju funtu mesa: mladić je proglašen krivim i osuđen na šest godina i devet meseci.
Ova presuda je kod Volterin prouzrokovala jako ozbiljan recidiv, koji nas je nedeljama držao u neizvesnosti. Najzad, potvrđeno je da više nije u opasnosti i da može da izađe iz bolnice.
Filadalfijske novine su ovom tragičnom događaju dodale i jednu anegdotu. Poput ostatka američke štampe, i one su godinama punile svoje stupce pogrdama na račun anarhizma i anarhista. „Đavoli u ljudskom obliku – prvaci ubistva i rušenja – kukavice“ bili su neki od najfinijih epiteta kojima su nas čašćevali. No, kada je Volterin odbila da tuži svog napadača i založila se za njega, isti urednici pisali su kako „anarhizam zapravo predstavlja učenje Nazarenca i jevanđelje praštanja“.
[1] Parija (fig.) – siromašan i bedan čovek iz najnižeg reda ljudi, prezreni rob (prim.prev.)