Već nekoliko godina, američka grupa Društvo prijatelja ruske slobode obavljala je impresivan zadatak upoznavanja zemlje sa prirodom ruskog apsolutizma. Sada, kada nam je društvo bilo neaktivno i kada su se sjajni pokušaji radikalne štampe koja je izlazila na jidišu u potpunosti sveli na Ist Sajd, zlokobna propaganda koju su po Americi širili carski predstavnici putem ruske crkve, konzulata i njujorškog „Heralda“, u vlasništvu Džejmsa Gordona Beneta, bila je sveprisutna. Ove su se sile udružile ne bi li samodršca prikazale kao dobrodušnog sanjara koji nije odgovoran za zla koja se čine u njegovoj zemlji, dok su ruske revolucionare žigosale kao najgore zločince. Pošto sam sada imala bolji pristup američkom javnom mnjenju, odlučila sam da se maksimalno angažujem u odbranu junačkog dela Ruske revolucije.
Moji pokušaji, zajedno sa drugim delatnostima u korist Rusije, dobili su prilično veliku podršku dolaskom dvojice Rusa u Njujork; u pitanju su bili članovi Socijalrevolucionarne partije Rozenbaum i Nikolajev. Iako su se pojavili anonimno i bez najave, posao koji su obavili imao je dalekosežne posledice i utro je put gostovanju nekoliko istaknutih vođa ruske slobodarske borbe. Par nedelja po svom dolasku, Rozenbaumu je pošlo za rukom da militantne elemente sa Ist Sajda privoli sekciji Socijalrevolucionarne partije. Iako sam znala da ova partija ne deli naše ideje o društvu bez vlasti, učlanila sam se. Njihova borba u Rusiji je bilo ono što me je privuklo i nagnalo me da im pomognem da prebrode porođajne muke novoformiranog društva. Raspoloženje su nam umnogome popravile najave o poseti Katarine Breškovske, iz milošte zvane Babuška, staramajke revolucionarne Rusije.
Oni koji su upoznati sa situacijom u Rusiji znaju da je Breškovskaja jedna od najhrabrijih ličnosti u toj zemlji. Njena je poseta stoga bila događaj od izuzetne važnosti. Nismo uopšte brinuli oko toga hoće li imati prođu kod jevrejske populacije – njena slava je to garantovala. Ipak, američka publika nije uopšte znala za nju, pa ćemo je možda teže moći zainteresovati. Nikolajev, koji je bio u jako prisnim odnosima sa Babuškom, obavestio nas je da u SAD ne dolazi samo po novčanu podršku, već i da pridobije javnost. Često bi svratio na razgovor o načinima saradnje sa Prijateljima ruske slobode. Džordž Kenan je možda bio jedini Amerikanac koji je poznavao Babušku i pisao o njoj; i Lajman Abot iz „Autluka“ (Outlook) je iskazivao zanimanje. Nikolajev je predložio da se vidim sa njima. Smejala sam se ovom naivnom verovanju da bi Ema Goldman mogla da priđe takvim zvezdama.
- Odem li pod svojim imenom – rekoh mu – ništa od posete Breškovske, a ako odem kao Smitova, neće me ni prepoznati.
Na pamet mi je pala Alis Stoun Blekvel.
Godine 1902, nabasala sam na neke prevode ruske poezije koje je uradila gđica Blekvel, a kasnije sam čitala i njene članke u prilog ruskoj borbi. Poslala sam joj pismo u znak zahvalnosti, a ona me je u odgovoru zamolila da joj preporučim nekoga ko bi mogao da prevede jevrejsku poeziju na engleski prozni jezik. Kako sam to uradila lično, nastavile smo našu prepisku. Sada sam gđici Blekvel pisala o našim pokušajima da stupimo u kontakt sa Amerikancima povodom ruskog pitanja, pomenuvši Nikolajeva, koji bi joj mogao dati podrobne informacije o trenutnom stanju u svojoj zemlji. Gđica Blekvel je odmah odgovorila. Uskoro dolazi u Njujork, pisala je; posetiće me i sa sobom povesti sudiju Vilijama Dadlija Folka, predsednika nedavno obnovljenog Društva prijatelja ruske slobode.
Folk je bio vatreni Ruzveltov obožavalac.
- Sirotan, sigurno će ga strefiti šlog kad sazna ko je gđica Smit – rekoh Nikolajevu.
Za gđicu Blekvel nisam brinula; ta je potomak stare novoengleske loze i energični pobornik slobode. Znala je ko sam. Međutim, ovaj ruzveltovac – šta li će biti kada on dođe? Nikolajev odmah odbaci moje zebnje, rekavši kako u Rusiji upravo najveći revolucionari rade pod lažnim imenima.
Ubrzo je stigla i Alis Stoun Blekvel, a dok smo ispijale čaj, na vratima se začulo kucanje. Otvorila sam, a preda mnom se ukazao omanji i nabijeni muškarac, gotovo bez daha od penjanja stepeništem na četvrti sprat.
- Jeste li vi gđica Smit? – upita, sav zadihan.
- Jesam – odgovorih otvoreno – a vi ste g. Folk, zar ne? Uđite, molim vas.
Dobri ruzveltovski republikanac u stanu Eme Goldman u Istočnoj 13. ulici 210, gde pijucka čaj i raspravlja o načinima i sredstvima za rušenje ruskog samodržavlja, nesumnjivo je prava poslastica za novine. Ipak, ja sam dala sve od sebe da štampu držim podalje od toga, i zaverenički sastanci su se održavali bez ijedne zadrške. I gđica Blekvel i sudija Vilijam D. Folk bili su pod velikim uticajem Nikolajevljevog izveštaja o strahotama u Rusiji.
Koju nedelju kasnije, gđica Blekvel mi javlja da je osnovan njujorški ogranak Prijatelja ruske slobode, na čijem je čelu sveštenik Majnot Dž. Sevidž, a na mestu sekretara profesor Robert Erskin Ilaj. Organizacija planira da učini sve što je u njenoj moći ne bi li dovela gđicu Breškovsku pred američku javnost. Bio je to brz i ugodan rezultat naše male sedeljke. Ali Ilaj! Upoznala sam ga tokom Kropotkinovog gostovanja 1901; jedan izuzetno povučen čovek, reklo bi se, večito u strahu da će mu šurovanje sa anarhistima narušiti ugled kod sponzora Lige za političku ekonomiju, čiji je bio vođa. Doduše, i Kropotkin je anarhista, no on je takođe knez, naučni radnik i predavač na Institutu Louel. Imala sam utisak da je za Ilaja kneževska titula bila najvažnija stvar u vezi sa Kropotkinom. Britanci imaju kraljevsku lozu i poštuju je, ali pojedini Amerikanci je vole zato što maštaju o monarhiji. Nije njima bila važno što se Kropotkin odrekao svoje titule i što je prešao u revolucionarne redove. Dragi Kropotkin je bio prilično iznenađen kada je čuo za ovo. Sećam se njegove anegdote o gostovanju u Čikagu, kada su mu prijatelji organizovali odlazak na groblje Valdhajm i obilazak grobova Parsonsa, Spisa i ostalih žrtava sa Hejmarketa. Istog jutra, jedna grupa žena iz uglednih slojeva, na čelu sa gđom Poter Palmer, pozvala ga je na svečani ručak.
- Kneže, dolazite, zar ne? – molile su
- Žao mi je, dame, ali već sam nešto zagodio sa svojim prijateljima – pravdao se Petar.
- Ma kakvi, kneže, morate poći s nama – navaljivala je gđa Palmer.
- Madam – uzvrati Petar – vama ostavljam kneza, a ja odoh sa svojom družbom.
Na osnovu utiska koji sam stekla o profesoru Ilaju, smatrala sam da bi i za njegov miran san i za Babuškinu misiju bilo bolje da ne sazna ko je E.G. Smit. Opet sam morala da nađem posrednika, kao u Tarnerovom slučaju, i da se držim zaleđine. Ako sam i prevarila plašljive duše, ja za to nisam kriva; njihova je ograničenost načinila tu odluku nužnom.
Čim je Katarina Breškovskaja stigla, odmah ju je okružila gomila ljudi, od kojih su mnogi tu pre bili iz čiste radoznalosti nego iz istinskog zanimanja za prilike u Rusiji. Nisam htela da samo uvećavam gužvu, pa sam sačekala. Nikolajev joj je ispričao za mene, a ona je zatražila da se vidimo.
Žene iz ruske revolucionarne borbe – Vera Zasulič, Sofija Perovskaja, Gesja Geljfman, Vera Figner i Katarina Breškovskaja – bile su moja inspiracija još otkad sam prvi put pročitala njihove biografije, no nikada nisam upoznala nijednu od njih lično. Bila sam jako uzbuđena i puna strahopoštovanja kada sam stigla pred kuću u kojoj odseda Breškovskaja. Zatekla sam je u pustom, jedva osvetljenom i hladnom stanu. Sva u crnom, bila je umotana u ogroman šal, a na glavi je nosila crnu maramu, ostavivši pramenove svoje sede talasaste kose da vire. Ličila je na rusku seljanku, izuzmemo li njene krupne sive oči koje su zračile mudrošću i razumevanjem, oči koje su bile nesvakidašnje mladalačke za ženu od šezdeset dve godine. Deset minuta u njenom društvu učinilo je da se osećam kao da je poznajem ceo život; njena jednostavnost, nežan glas i pokreti za mene su bili pravi prolećni melem.
Prvi njujorški nastup u „Kuper Junionu“ ispostavio se kao najinspirativnije iskustvo koje sam doživela poslednjih godina. Babuška, koja nikada ranije nije imala priliku da bude pred tolikim brojem ljudi, bila je nervozna na početku. Međutim, kada se malo pribrala, održala je takav govor da je sve prisutne oborila s nogu. Sutradan su novine gotovo jednoglasno pisale u superlativima o toj velikoj starici. Mogle su sebi priuštiti da budu darežljive prema onoj koja napada daleku Rusiju, a ne njihovu vlastitu domovinu. No, mi smo pozdravili stav štampe zato što smo znali da će to podići zanimanje javnosti za ideal koji je Babuška došla da zastupa. Kasnije je nastupala na francuskom, u klubu „Sanrajz“, pred najvećim auditorijumom od osnivanja društva. Ja sam imala ulogu prevoditeljke, kao što je bio slučaj i na većini privatnih okupljanja koja su priređivana u njenu čast. Jedno od njih se zbilo u Istočnoj 13. ulici br. 210, a došlo je daleko više ljudi nego što moj stan može da primi. Bili su tu Ernest Krozbi, Bolton Hol, Korijelovi, Gilbert E. Rou, te brojni gosti iz Univerzitetskog naselja, između ostalih Felps Stouks, Kelog Durland, Artur Balard i Vilijam Ingliš Voling, kao i uticajne žene iz radikalnih redova. Odgovor Lilijan D. Vold, iz Negovateljskog naselja, bio je srdačan; organizovala je prijeme za Babušku i uspela da za stanje u Rusiji zainteresuje na desetine ljudi.
Babuška je često imala običaj da nakon kakvog kasnog okupljanja pođe da prespava kod mene. Bilo je neverovatno gledati je kako jurca na četvrti sprat energijom i živahnošću od koje me je bilo sramota.
- Draga Babuška – rekoh joj jednom prilikom – kako ti je pošlo za rukom da sačuvaš svoju mladost nakon tolikih godina zatvora i izgnanstva?
- A kako je tebi to uspelo kada živiš u ovoj materijalističkoj zemlji od koje strada duša? – uzvrati ona.
Njeno dugogodišnje izgnanstvo nikada nije imalo priliku da se ustoji; uvek bi ga osvežila reka političkih zatvorenika koji su prolazili usput.
- Ja sam imala mnogo toga što me je inspirisalo i održavalo u životu – reče ona – a šta ti imaš u zemlji u kojoj se idealizam smatra zločinom, buntovnik izgnanikom, a novac jedinim bogom?
Nisam umela drugačije da odgovorim, osim da kažem kako su mi upravo primeri prethodnika, uključujući i nju, te ideal koji smo izabrali, ulili hrabrost da istrajem. Sati koje sam provela sa Babuškom spadaju u najbogatija i najdragocenija iskustva mog života kao propagandiste.
Naša teška misija je u ovo vreme dobila dodatno na značaju usled vesti o strašnoj tragediji koja se dogodila 22. januara u Petrogradu. Hiljade ljudi, na čelu sa ocem Gaponom, koji su se okupili ispred Zimskog dvorca kako bi predali peticiju, brutalno su pokošeni i hladnokrvno izmasakrirani od strane vernih slugu samodržavlja. Brojni napredni Amerikanci bojkotovali su Babuškina izlaganja. Bili su radi da odaju počast njenoj ličnosti, odvažnosti i moralnoj postojanosti; kako god, gajili su sumnje prema njenom prikazu situacije u Rusiji. Nemoguće da je baš toliko strašno, tvrdili su. Pokolj iz „Krvave nedelje“ dao je tragičan značaj i neoborivu potporu Babuškinoj poruci. Čak ni mlaki liberali više nisu mogli da žmure pred stanjem u Rusiji.
Na ruskom novogodišnjem balu pozdravili smo dolazak 1905. godine poređani u krug, dok je Babuška sa jednim od momaka igrala kazačok. Bila je prava poslastica za oči gledati kako se žena od šezdeset dve godine, mlada duhom, zarumljenih obraza i sijavih očiju giba u ritmu ruskog narodnog plesa.
U januaru je Babuška pošla na predavačku turneju, pa sam mogla da se posvetim drugim zanimanjima i aktivnostima. Moja draga Stela je krajem jeseni došla iz Ročestera da živi sa mnom. To joj je bio veliki san još od ranog detinjstva. Nakon što sam se za dlaku izvukla iz histerije izazvane Makinlijevim ubistvom, došlo je do promene u stavu moje sestre Lene, Steline majke, koja je postala ljubaznija i nežnija prema meni. Više mi nije sporila Stelinu ljubav, jer je shvatila koliko se iskreno brinem za njeno dete. Stelini roditelji su uvideli da će im ćerka imati veće šanse za razvoj u Njujorku i da će kod mene biti sigurna. S radošću sam iščekivala dolazak male sestričine, čije je rođenje osvetlilo moju mračnu mladost. Pa opet, kada je taj dugoočekivani trenutak napokon došao, bila sam i suviše zaokupljena Babuškom da bih mogla da se Steli posvetim ozbiljnije. Stara je revolucionarka bila očarana mojom sestričinom, koja je, s druge strane, potpuno pala na Babuškin šarm. Kako god, obe smo žarko čekale priliku da imamo više vremena jedna za drugu, a sada, sa odlaskom revolucionarne „staramajke“, napokon smo mogle da se zbližimo.
Stela se zaposlila kao sekretarica kod nekog sudije, koji bi nesumnjivo umro od straha da je znao da je u pitanju sestričina Eme Goldman. Ja sam se vratila medicinskoj praksi, ali Babuška je brzo završila svoju turneju po zapadu, pa sam ponovo morala da svoje vreme posvetim njoj i njenoj misiji. U poverenju mi je kazala kako joj je potreban neko pouzdan, kome bi poverila zadatak krijumčarenja oružja u Rusiju. Odmah sam se setila Erika, pa sam joj ispričala za hrabrost i postojanost koju je ispoljio prilikom kopanja tunela za Sašu. Naročito ju je oduševila činjenica da je Erik vrstan mornar, te da je kadar da upravlja motornim čamcem.
- To bi nam olakšalo transport preko Finske, što je manje sumnjivo nego da pokušamo kopnom – reče ona.
Ugovorila sam im sastanak. Erik je na Babušku ostavio jako dobar utisak.
- Prava osoba za ovaj posao – reče ona – trezven, hrabar i čovek od dela.
Kada se vratila u Njujork, Erik je pošao sa njom, pošto su mu već ugovorili plovidbu. Bilo je lepo videti našeg razdraganog vikinga još jedanput, pre nego što krene na opasan put.
Pred odlazak naše velike starice, priredila sam joj oproštajnu zabavu na adresi Istočna 13. ulica 210, na koju su došli njeni stari, ali i mnogi novi prijatelji koje je ova draga žena stekla. Nosila je atmosferu do uveče, zarazivši svakog svojim velikim i slobodnim duhom. Nije bilo sete u njenom raspoloženju, iako je, kao i svi mi, znala kakve je sve opasnosti čekaju po povratku u brlog ruskog samodržavlja.
Sve dok Babuška nije otišla iz zemlje, nisam ni shvatala koliko je ovaj mesec bio naporan. Potpuno iznurena, nisam bila u stanju da se suočim sa teškim iskušenjem negovanja pacijenata. Nešto pre toga, uvidela sam da neću još dugo moći da izdržim tempo, odgovornost i stres koji moje zanimanje nosi sa sobom, a da istovremeno budem aktivna na mitinzima. Pokušala sam da pohađam kurseve iz masaže tela, ali oni su mi bili još tegobniji od nege pacijenata. Požalila sam se na svoj neugodni položaj jednoj prijateljici Amerikanki, manikirki koja je sasvim pristojno živela iako je radila svega pet sati dnevno u svom salonu. Predložila ja da i sama učinim isto sa masažom lica i glave. Mnogim zaposlenim ženama je to potrebno jer ih odmara, a ona bi mogla da me preporuči svojim mušterijama. Meni je bilo besmisleno baviti se takvim stvarima, ali kada sam sa Solotarovim popričala o tome, on je počeo da insistira kako je to najbolje što mogu da učinim da zaradim za život, a da i dalje imam vremena za pokret. Moj dobar prijatelj Bolton Hol bio je istog mišljenja; odmah se ponudio da mi pozajmi novac da sredim lokal, a obećao je i da će mi biti prva mušterija.
- Sve i da svojim umećem ne uspeš da mi vratiš kosu – reče on – moraćeš sat vremena slušati moje argumente u prilog uvođenju jednoporeskog sistema.
Neki moji prijatelji ruskog porekla su ovaj poduhvat posmatrali iz drugačijeg ugla; salon za masažu će mi, kako su verovali, dobro doći kao paravan za planirane delatnosti usmerene prema Rusiji. Stela je rado pozdravila ovu ideju, zato što bi me ona oslobodila dugih sati koje provodim u nezi bolesnika. Sve to je za posledicu imalo da se bacim u potragu za lokalom, koji sam bez većih problema našla na poslednjem spratu jedne zgrade na Brodveju, u 17. ulici. Bio je to mali prostor, ali sa pogledom na Ist River, dobro provetren i pun sunčeve svetlosti. Uz pozajmicu od trista dolara i par divnih draperija koje su mi posudile prijateljice, uselila sam se u ovaj simpatični salon.
Ubrzo su počele da stižu i prve mušterije. Do kraja juna sam zaradila dovoljno da pokrijem troškove i vratim jedan deo duga. Posao jeste bio težak, ali većinom su to bili zanimljivi ljudi; poznavali su me, pa nije bilo potrebe da krijem svoj identitet. Što je još važnije, nisam morala da radim po bučnim, pretrpanim stanovima, a ratosiljala sam se i nervoze kojoj sam bila izložena oko mogućeg ishoda lečenja dodeljenih mi pacijenata. Svaka povišena temperatura mojih štićenika dovodila bi me u stanje panike, a smrtni slučajevi su znali da me opterećuju nedeljama. Za sve godine moje karijere medicinske sestre nikad nisam uspela da naučim da se distanciram ili budem ravnodušna prema patnji.
Tokom vrelih letnjih meseci, mnoge moje mušterije otišle su iz zemlje. Stela i ja smo se saglasile da je i nama potreban odmor. Tražeći odgovarajuće mesto, našle smo Hanter Ajlend u obližnjem zalivu Pelam, kao idealnu lokaciju. Međutim, to je ostrvo bilo u vlasništvu grada, a mi nismo imali blage veze kako da pribavimo neophodnu dozvolu za postavljanje šatora. Stela je došla na ideju da pita svog sudiju. Nakon nekoliko dana je ušetala u stan, pobedonosno mašući nekim listom.
- Dakle, draga moja – povika ona – hoćeš li i dalje uporno tvrditi kako su sudije beskorisne? Evo dozvole za kampovanje na Hanter Ajlendu.
Pridružili su nam se moja prijateljica Klara Felberg, zajedno sa sestrom i bratom. Nismo čestito ni uspeli da se razmestimo i uživamo u miru i lepoti našeg ostrva, kada je Klara iz Njujorka donela vesti o tome kako je trupa Pavela Orleneva ostavljena na cedilu u gradu. Njeni članovi su izbačeni iz stanova zbog neplaćanja kirije i nemaju sredstva za život.
Pavel Nikolajevič Orlenev i gđa Nazimova su u Ameriku došli početkom 1905, zaludevši Ist Sajd svojim sjajnim izvođenjem Čirikovog Izabranog naroda. Govorilo se da je Orlenev ubedio grupu pisaca i dramaturga da sa tim komadom pođu u inostranstvo, u znak protesta protiv talasa pogroma koji je u to vreme zapljusnuo Rusiju. Orlenevljeva trupa je stigla u samom jeku naših aktivnosti sa Babuškom, zbog čega nisam stigla da se upoznam sa ruskim umetnicima. Međutim, išla sam na svaki njihov nastup. Ako izuzmem Jozefa Kajnca, nisam poznavala nijednog čoveka koji bi se mogao porediti sa Pavelom Orlenevim, a čak ni Kajnc nije stvorio ništa tako ubedljivo kao što je Orlenevljev Raskoljnikov u Zločinu i kazni ili recimo Mitka Karamazov. Njegova je umetnost, kao u slučaju Eleonore Duze, krajnje uverljivo dočaravala svaku nijansu ljudskih osećanja. Ala Nazimova je blistala u ulozi Lije u Odabranom narodu, kao uostalom i u svim drugim ulogama. Što se tiče ostalih glumaca, američka pozornica nikada nije videla ništa slično nastupu ovog ansambla. Stoga je kao grom iz vedra neba odjeknula vest da je Orlenevljeva trupa, koja nam je pružila toliko zadovoljstva, ostavljena na cedilu, bez prijatelja i bez novca. Mogli bismo podići šator za Orleneva na našem ostrvu, nešto sam razmišljala, ali kako pomoći desetoro njegovih ljudi? Klara je obećala da će posuditi nešto novca, pa nam se za nedelju dana pridružila cela trupa. Bila je to šašava družina i šašav život, pa su naše nade u pogledu mirnog leta otišle k vragu. Tokom dana, kada sam sa Stelom morala da se vraćam u gradsku žegu, kajale smo se što Hanter Ajlend više nije skriveno mesto. Međutim, uveče, kada bismo se okupili oko ogromne logorske vatre, sa Orlenevim koji sedi u središtu i drži gitaru, nežno prebirući po žicama u pratnji vlastitog vokala i horsku podršku čitave trupe, čije gromoglasno pojanje odjekuje daleko izvan zaliva dok ogromni samovar pišti, naša dnevna kajanja ostajala su u zapećku. Rusija nam je punila srce svojom čemernom tužbalicom.
Duhovno prisustvo Rusije učinilo je da se i Saša pojavi bolno blizu. Znala sam koliko bi uživao u ovim našim inspirativnim noćima; koliko bi bio dirnut i razgaljen pesmama rodne grude koju je oduvek strasno voleo. Bio je jul 1905. Pre samo trinaest godina, otišao je od mene da svoj život stavi na kocku zarad našeg ideala. Njegova golgota će se uskoro okončati, ali samo da bi bila nastavljena drugde; i dalje ga je čekalo još godinu dana u popravilištu. Sudija koji mu je na zversku kaznu od dvadeset jednu godinu dodao još godinu dana sada se činio većim varvarom nego tog dana u sudnici, septembra 1892. No, ako to ne računamo, Saša će sada biti slobodan, van domašaja svojih tamničara.
Malo me je oraspoložila pomisao da će u popravilištu morati da provede svega sedam meseci, s obzirom da je zakon u Pensilvaniji njegovu poslednju godinu umanjio za pet meseci. No, čak je i ta uteha brzo upropašćena. Saša mi je poslao pismo u kojem me obaveštava kako je, bez obzira na to što mu zakonski sleduje petomesečno umanjenje kazne, doznao da je rukovodstvo popravilišta donelo odluku da ga računa kao „novog“ zatvorenika, pa će ga na slobodu pustiti samo dva meseca ranije, pod uslovom da se vlada „primerno“. Saša će biti prinuđen da čašu žuči ispije do poslednje kapi.
Nekoliko meseci pre toga, Saša je k meni poslao prijatelja kojeg je zvao „Prikan“. Saznala sam da se zove Džon Martin i da naginje ka socijalizmu. Bio je civilni instruktor u zatvorskim tkačnicama; posao nije prihvatio zato što je morao, već zato što je planirao da pomogne zatvorenicima. Za Sašu je čuo ubrzo po dolasku u Zapadni zatvor. Otad se zbližio s njim i bio je u situaciji da mu malo pomogne. Iz Sašinih pisama sam saznala da se ovaj čovek izlaže velikim rizicima kako bi njemu i drugima priredio lepa iznenađenja.
Džon Martin je pokrenuo novi zahtev pred Odborom za pomilovanje, s ciljem da Saši ukinu godinu dana službe u popravilištu. Nije mogao da se pomiri sa činjenicom da Aleks, kako je zvao Sašu, nakon toliko godina provedenih u jednom paklu, sada treba da pređe u drugi. Bila sam jako ganuta Martinovim optimizmom, ali s obzirom na neuspehe u ranijim pokušajima da spasimo Sašu, bila sam sigurna da se ni sada ne možemo nadati boljem uspehu. Štaviše, znala sam da i sâm ne bi želeo da to pokušavamo. Izdržao je trinaest godina i bila sam ubeđena da bi radije odslužio još deset meseci nego da ponovo mora nekog da moli. Ovaj moj stav je potvrdu našao u jednom Sašinom pismu. Od neprijatelja ne želi ništa, pisao je.
Mučnom nerviranju u periodu pred prelazak u popravilište bio je kraj. Nakon dva dana stigla je poslednja njegova poruka iz zatvora. U njoj je stajalo:
NAJDRAŽA CURO
Sreda je ujutru, devetnaesti, napokon!
Geh stiller, meines Herzens Schlag
Und schliesst euch alle meine alten Wunden,
Denn dieses ist mein letzter Tag,
Und dies sind seine letzten Stunden![1]
U mojim poslednjim mislima između ovih zidova stojiš ti, draga prijateljice, Verna moja.
SAŠA
Još samo deset meseci do 18. maja i veličanstvenog dana izlaska na slobodu – dana tvoje pobede, Saša – tvoje i moje!
Kada sam se tog popodneva vratila u kamp, Orlenev je prvi primetio moje grozničavo ushićenje.
- Izgledate uzbuđeno, gđice Emo – kazao je. – Šta vam se to divno dogodilo?
Ispričala sam mu sve o Saši, o njegovoj mladosti u Rusiji, životu u Americi, njegovom atentatu i dugogodišnjoj robiji.
- Ličnost za kakvu veliku tragediju! – povika Orlenev oduševljeno. – Tumačiti ga, dočarati njegov lik publici – voleo bih da igram tu ulogu!
Bio je pravi melem videti da je jedan tako veliki umetnik ponesen silinom i lepotom Sašinog duha.
Orlenev me je nagovarao da ga povežem sa svojim prijateljima Amerikancima i da mu budem prevodilac i menadžer. Kao pravi genije, živeo je jedino u svojoj umetnosti i niti je znao, niti mario za bilo šta drugo. Dovoljno je bilo gledati koliko je uživljen u ulogu koju treba da igra, pa da shvatite kakva je istinska glumačka veličina. Svaku nijansu i senku lika kojeg je trebalo da glumi taj je stvarao unapred, inč po inč, provodeći nedelje u agoniji dok ne dobije potpunu i živu formu. U svojim stremljenjima ka savršenstvu, bio je nemilosrdan kako prema sebi, tako i prema svojoj trupi. Nije se jednom desilo da me ovo poludelo stvorenje trgne iz sna urlajući i vičući na sav glas ispred mog šatora:
- Imam ga! Imam ga!
Sva sanjiva, pitala bih ga o kakvom je to velikom otkriću reč, a onda bi se ispostavilo da je u pitanju nova modulacija u Raskoljnikovom monologu ili neki značajan pokret tela pijanog Mitke Karamazova. Orlenev je i bukvalno goreo od inspiracije. Ona je vremenom zarazila i mene, nagnavši me da počnem da planiram kako ubediti svet da njegovu umetnost vidi u izdanju u kojem sam je sama doživela tokom nezaboravnih nedelja provedenih na Hanter Ajlendu.
Izvesno vreme mi je za rukom jedino polazilo da se staram o Pavelu Nikolajeviču i njegovim mnogobrojnim gostima. Nekoliko novinara od poverenja intervjuisalo je Orleneva raspitujući se za njegove planove, a u međuvremenu su počeli radovi na sali u 3. ulici, koja se prepravljala u pozorište. Orlenev je insistirao da svaki dan ide u grad kako bi rukovodio ovim radovima, što je podrazumevalo svađanje sa vlasnikom oko svake sitnice. Pavel je govorio samo ruski, a nije bilo nikog drugog osim mene da mu prevodi. Svoje sam vreme morala da rasporedim na boravak u salonu i u budućem pozorištu. Kasno popodne bismo se vratili na naše ostrvo, polumrtvi od žege i umora, Orlenev živčano rastrojen zbog hiljada sitnih problema sa kojima je bio savršeno nesposoban da se nosi.
Neverovatne količine otrovnog bršljana na Hanter Ajlendu i armija komaraca napokon su nas oterali u grad. Ostala je jedino trupa kršnih seljačkih glumaca, primorana da se bori sa obe ove pošasti jer nema gde da ode. Nakon Dana rada, broj mojih mušterija je porastao, a počeli su i pripremni radovi za nastup Rusa, što je podrazumevalo silnu prepisku i lično agitovanje među prijateljima Amerikancima. Džejms Haneker, koga nisam videla godinama, dao je reč da će pisati o Orlenevu, a i ostali kritičari su obećali podršku. Naše je zalaganje podržao jedan broj imućnih Jevreja, među kojima je bio i bankar Seligman.
Članovi Komiteta sa Ist Sajda su se po povratku u zemlju ozbiljno bacili na posao kako bi ispunili obećanje dato Orlenevu. Organizovana su iščitavanja tekstova u domovima pojedinaca iz njihovih redova, prvenstveno kod Solotarova i dr Brasloa, pošto je potonji postao novi domaćin Pavela Nikolajeviča. Kako su i sami imali ćerku umetnicu, Sofi, koja se već školovala za opersku pevačicu, doktor i gđa Braslo mogli su lepo razumeti psihologiju i ćud svoga gosta.
Imali su puno razumevanja i strpljenja za njega, dok su pojedinci sa Ist Sajda sa njim razgovarali isključivo u kontekstu dolara i centi. Braslovi su bili dražesni ljudi, istinske, gostoprimljive ruske duše; večeri koje smo proveli u njihovom domu redovno su stvarale osećaj slobode i olakšanja kod mene.
Radikalna jevrejska štampa aktivno je učestvovala na polju obezbeđivanja publiciteta. Ejb Kahan, iz socijalističkog dnevnika „Forvard“, bio je čest gost na isčitavanjima i puno je pisao o značaju Orlenevljeve umetnosti. Dosta je pažnje stizalo i od lista „Fraj arbajter štime“ i drugih jevrejskih izdanja sa Ist Sajda.
Vreme su mi ispunjavale različite aktivnosti, uključujući rad u salonu i predavanja. Nisam zapostavljala ni prijatelje koji su stekli naviku da se skupljaju kod mene u stanu. Među mnogobrojnim gostima bili su M. Kac i Haim Žitlovski. Kac je imao posebno mesto u mom srcu; on i Solotarov su mi bili najverniji prijatelji tokom bojkota koji sam doživela nakon razilaženja sa Mostom, ali i kasnije, tokom Makinlijeve histerije. Štaviše, sa dragim Kacom sam igrom slučaja morala mnogo više da sarađujem nego sa Solotarovim, što na poslu, što po kućnim sedeljkama.
Žitlovski je u Ameriku došao sa Babuškom. Bio je socijalrevolucionar, ali i vatreni judaista. Neprestano me je ubeđivao da kao jevrejsko čeljade moram da se posvetim jevrejskom pitanju. Ja bih mu odgovorila kako sam tu priču već čula. Neki mladi naučnik koga sam upoznala u Čikagu, prijatelj Maksa Baginskog, molio me je da priđem jevrejskom pokretu. Žitlovskom sam ponovila ono što sam kazala i ovom: sa osam godina, imala sam običaj da sanjam kako postajem Judita i zamišljam sebe kako odrubljujem Holofernovu glavu ne bih li osvetila nepravdu počinjenu nad mojim narodom. No, otkad sam shvatila da se društvena nepravda ne ograničava samo na moju rasu, zaključila sam kako za Juditu ima i suviše glava za odsecanje.
Naš kružok iz Istočne 13. ulice 210 brojčano je uvećan kada su iz Čikaga došli Maks, Mili i njihova šestomesečna devojčica. Državni i crkveni prvaci svetinje materinstva pokazali su svoje pravo lice čim su saznali da se Mili usudila da postane majka bez dozvole nadležnog organa vlasti. Primorali su je da ostavi posao učiteljice u čikaškim školama, koji je obavljala godinama. Sve se to palo u jako nesrećno vreme, nakon što je Maks napustio uredništvo „Arbajter cajtunga“. Ovaj list, koji je osnovao August Spis, polako se udaljavao od svog pozicije političke neutralnosti. Maks je godinama vodio borbu sa socijalističkim političarima koji su pokušavali da ovaj list pretvore u medij za pecanje glasova. Kako više nije mogao da izdrži atmosferu razdora i spletkarenja, dao je ostavku.
Maks je mrzeo dehumanizujući duh našeg grada i mrcvarenje u njemu. Čeznuo je za prirodom i zemljom. Zahvaljujući darežljivosti mog prijatelja Boltona Hola, našla sam se u poziciji da Maksu i njegovoj maloj porodici ponudim jedan kutak na selu, tri i po milje udaljen od Osininga, koji mi je Bolton ostavio još onda kada nisam mogla da nađem stan.
- Odatle niko neće moći da te izbaci – reče on. – Možeš se tu zadržati do kraja života, a možeš i da mi platiš kada nađeš rudnik zlata.
Kuća je bila stara i klimava, a nije imala ni vodu. Međutim, njena neuglađena lepota i osamljenost, kao i veličanstven pogled sa brda, nadomeštali su sav manjak udobnosti. Uz Holovo dopuštenje, Maks, Mili i njihova beba nastanili su se na ovoj farmi.
Broj mojih mušterija naglo je porastao, a među njima je bilo žena iz četrnaest različitih struka, pored muškaraca svih društvenih i životnih fela. Većina žena je tvrdila da su emancipovane i nezavisne, što one i jesu bile u smislu svog izdržavanja. No, za to su plaćale time što su potčinile glavne pokretače svoje prirode; strah od javnog mnjenja ostavio ih je bez ljubavi i intimnog društva. Bilo je žalosno gledati koliko su usamljene, gladne ljubavi muškaraca i koliko žude da imaju decu. S obzirom na nedostatak hrabrosti da svetu kažu da gleda svoja posla, ženska emancipacija je često puta bila tragičnija od tradicionalnog braka. Iako su stekle izvesnu ekonomsku nezavisnost, nisu uspele da se osamostale duhom, niti su bile slobodne u vlastitom životu.
[1] Uspori, besno srce moje, i zatvori rane moje krvave, ovo je moj poslednji dan, a ovo su njegovi sve kraći sati (stihovi iz pesme Poslednji dan, autora Dž. H. Makeja) (prim.prev.)