U drugoj polovini 1909. godine, na Njujork se stuštila kampanja protiv prostitucije. Reformatori su otkrili trgovinu belim robljem. Dali su se na posao, a da ni sami nemaju predstavu o uzrocima zla koje pokušavaju da istrebe.
Nekoliko puta sam imala blizak kontakt sa prostitucijom; najpre u zgradi u kojoj sam nekada morala da živim, zatim prilikom dvogodišnje nege gđe Spenser, i najzad, na Blekvel Ajlendu. Takođe sam pročitala i skupila pregršt materijala na tu temu. Stoga sam sebe smatrala mnogo pozvanijom da raspravljam o ovom problemu od moralnih njuškala koja su sada privlačila toliko pažnje. Pripremila sam predavanje o trgovini belim robljem, u kojem sam se pozabavila njenim uzrocima, posledicama i eventualnom iskorenjivanju. To je postao glavni adut mog novog kursa, a istovremeno je izazivao najžešće kritike i rasprave. Predavanje je objavljeno u januarskom broju „Majke Zemlje“, a kasnije i u formi pamfleta.
Ubrzo nakon toga, Ben i ja smo pošli na redovnu godišnju turneju. Svuda smo slušali pritužbe pretplatnika kako im nije stigao januarski broj našeg časopisa. Telegrafom sam o tome obavestila Sašu, koji je otišao da se raspita kod poštanskih vlasti. Tamo su ga obavestili da je izvestan broj primeraka zaplenjen na prigovor Entonija Komstoka. Iako smo bili polaskani što napokon i nama daju mesto među ostalim žrtvama komstokerije, ipak smo tražili objašnjenje za ovu neočekivanu počast.
Nakon nekoliko odlazaka, Saša je uspeo da se nađe u uzvišenom društvu čuvara američkog morala. Komstok je priznao da je „Majka Zemlja“ zaplenjena, ali je porekao da je to učinjeno zbog njegovog prigovora. „Ta je stvar sada u mojim rukama“, kazao je Saši, „a razlog je članak gđice Goldman o trgovini belim robljem.“ Na Komstokov predlog, Saša je pošao sa njim u kancelariju okružnog javnog tužioca, gde je sv. Antonije držao tajni sastanak u trajanju od dva sata. Nakon toga su usledile poduže konsultacije sa glavnim poštanskim inspektorom. Na kraju, cenzori su zaključili da u članku nema ničeg spornog.
Sutradan je u njujorškom „Tajmsu“ objavljen intervju sa Komstokom, u kojem je ovaj u potpunosti negirao celu aferu. U pitanju je „smicalica Eme Goldman kojom je želela da izreklamira svoj časopis“, izjavio je. Nemam ništa protiv tog lista, rekao je, niti ga je pošta bila zaplenila. Saši je bilo potrebno još nedelju dana napornog rada, koji je podrazumevao jurcanje po raznim poštanskim kancelarijama i stalno telegrafisanje sa Vašingtonom, pre nego što je januarski broj konačno oslobođen.
Da je Komstok bio dovoljno častan da nas makar unapred obavesti o svojoj nameri, odštampali bismo pedest hiljada zabranjenog broja. Čak i takav kakav je, njegov potez nam je pomogao da se čuje za naš časopis. Potražnja za „Majkom Zemljom” naglo je skočila, ali, nažalost, na lageru smo imali samo aktuelni broj.
Po prvi put nakon borbe za slobodu govora 1908, imala sam priliku da se vratim u Čikago. Policija je, pak, možda strahujući od publiciteta koji je tih dana anarhizam dobijao zbog njihovog ophođenja prema meni, uveravala Bena da me više neće šikanirati. Ovo obećanje je Bena ispunilo entuzijazmom, pa je jedva čekao da se bacimo na posao koji nas čeka u njegovom rodnom gradu. Telegramom smo dogovorili datume i teme, a onda se on kao stihija obrušio na ugovaranje predavanja.
Čikago je imao veliki značaj u mom životu. Za svoje duhovno rođenje imam da zahvalim mučenicima iz 1887. Deset godina nakon toga, tu sam upoznala Maksa, čije razumevanje i prijateljstvo nije prestalo da me inspiriše i prati svih ovih godina. U Čikagu sam se, takođe, našla na rubu smrti 1901. godine zbog podrške Leonu Čolgošu, a nije li mi upravo Čikago doneo i Bena? Ben je, uz sve svoje mane, neodgovornosti i opsesije, ipak čovek koji mi je više uzbudio duh od bilo kog drugog u životu, ali i čovek koji me je nagnao na jače zalaganje i potpunu posvećenost poslu. Zajedno smo tek dve godine, a za to vreme je uspeo da mi dušu iskuša stotinu puta, dok mi se mozak redovno bunio protiv tog čudnog momka čija mi je blizina ipak postala životna potreba.
Iako sam u gradu na obali Mičigenskog jezera predavala još od 1882, tek sam ovom prilikom uvidela njegov potencijal. U deset dana sam održala šest predavanja na engleskom i tri na jidišu, a skupio se i veliki broj zainteresovanih koji su u dovoljnoj meri bili spremni da plate ulaz i kupe gomilu naše literature. To je svakako bilo postignuće vredno pomena, a zasluge za to gotovo isključivo pripadaju Benu. Zadovoljstvo zbog činjenice da puštamo korenje u Čikagu bilo je pomešano sa osećajem ponosa na njega, ponosa jer su njegovi najžešći protivnici u našim redovima došli da se uvere i dive se njegovoj iskrenosti i talentu za organizovanje. Ben je u ovom gradu napokon osvojio srca brojnih prijatelja, kao i njihovu saradnju i podršku.
Prilikom mojih putovanja po SAD uvek sam nalazila da su univerzitetski gradovi najravnodušniji prema društvenoj borbi. Američke studentske organizacije bile su potpuno nesvesne velikih problema u njihovoj rodnoj zemlji i nisu gajile saosećanje prema masama. Zato i nisam bila oduševljena Benovim predlogom da napadnemo Medison, u Viskonsinu.
Silno sam se iznenadila kada sam na Univerzitetu Viskonsin zatekla potpuno novu atmosferu. Srela sam profesore i studente koji se živo interesuju za socijalne ideje, ali i biblioteku sa vrhunskim izborom knjiga, listova i časopisa. Profesori Ros, Komons, Džastrou i još par drugih odskakali su od prosečnog američkog pedagoga. Bili su napredni i upoznati sa problemima u svetu, ali i moderni u svojoj nastavi.
Jedna grupa studenata pozvala nas je da održimo predavanje u prostorijama Omladinskog hrišćanskog udruženja u tamošnjem studentskom gradu. Ben je govorio o odnosu između obrazovanja i propagande, dok sam ja rapravljala o razlikama između ruskih i američkih akademaca. Naši su slušaoci po prvi put čuli da ruska inteligencija u obrazovanju ne vidi običan stepenik ka karijeri, već sredstvo koje im omogućava da razumeju život i narod, ne bi li mogli da ga podučavaju i pomognu mu. Američki studenti su se, s druge strane, mahom zanimali za diplome. Kada je reč o društvenoj borbi, američki akademci su bili slabo upućeni, a još slabije zainteresovani za nju. Nakon tih naših predavanja, usledile su žustre rasprave koje su nam dokazale da je naša publika postala itekako svesna svog odnosa prema masama i duga prema radnicima koji proizvode sve bogatstvo.
Poverenici zgrade ovog udruženja nisu mogli da smisle ništa pametnije nego da nam zatvore vrata ove sale za buduća okupljanja. Bila je to, razume se, najbolja reklama za naše mitinge. Ovaj bojkot nam je doveo gomilu studenata u salu koju smo unajmili u gradu i učinio da publika s nestrpljenjem očekuje da nas čuje. Kasnije sam od bibliotekara saznala da je nakon mog gostovanja došlo do tolike pomame za knjigama o anarhizmu i potražnje kakvu ustanova za svog postojanja nikada nije videla.
Uzbuđenje koje je donela moja poseta Medisonu i velika posećenost naših skupova bili su i suviše za tamošnje konzervativno stanovništvo. Njihov glasnik, „Demokrat“ (Democrat), upalio je alarm protiv „duha anarhije i revolucije koji buja na koledžu“. Urednik je poseban pik bacio na profesora Rosa, mog ličnog domaćina, koji je svojim studentima savetovao da idu na moja predavanja, a čak je i lično dolazio. Ovaj list se maltene izborio za otpuštanje profesora. Srećom, on je ubrzo nakon moje posete otišao na davno planirano putovanje po Kini. Trabunjanja „Demokrata“ brzo su utihnula, a dr Ros je po povratku sa istoka mogao da nastavi svoj posao bez daljeg šikaniranja.
Kao menadžer Orlenevljeve trupe često sam imala društvene uloge, ali kao propagandisti mi je uvek uspevalo da se klonim ispraznih zabava. Čovek koji me je sada sprovodio kroz mnoštvo društvenih ručkova i tobožnjih boemskih večera bio je Vilijam Marion Ridi, izvanredni urednik lista „Miror“ iz Sent Luisa. Njegovo umilno ponašanje je u neprijateljski tabor moglo prokrijumčariti i najopasnije elemente. Brojna su me pitanja zasula na mom prvom ručku sa „finim“ građanima Sent Luisa, na kojima se služilo mnogo vode i malo alkohola.
Jedina zanimljivost na tom skupu – Bil Ridi, legao mi je kao penušavo vino na kakvom molitvenom skupu.
Drugo moje gostovanje bilo je u Udruženju umetnika, društvu sačinjenom od „uglednih“ meraklija. Njihova me je raspuštenost podsetila na opise londonskog Ist Enda u Džek Londonovom delu „Ljudi ponora“, gde je autor satima čekao u redu za parče hleba ili vrebao priliku da utovaruje ugalj, a onda dozvolio sebi da završi u zatvoru, sladeći se saznanjem da u bilo kom trenutku može da se vrati u svoj stan, okupa se, presvuče i ruča kao čovek.
Većina članova Udruženja ostavila je na mene utisak ljudi kojima je „meraklijstvo“ neka vrsta narkotika koji im pomaže da se izbore sa svojim učmalim životima. Naravno da je bilo i drugih, onih koji znaju za borbu koja je suđena svakom časnom i slobodnom čoveku, bilo da on teži idealu u životu ili u umetnosti. Njima sam posvetila predavanje „Umetnost u životu“, gde sam između ostalog istakla kako život u svoj svojoj raznovrsnosti i punoći predstavlja vrhunsku umetnost. Čovek koji nije deo ovog životnog toka nije umetnik, ma koliko dobro da crta zalaske sunca ili komponuje nokturna. To sigurno ne znači da umetnik mora da sledi neku određenu dogmu ili da treba da se priključi nekoj anarhističkoj grupi ili lokalnoj socijalističkoj podružnici. Ipak, to svakako znači da on mora biti kadar da saoseća sa milionima nesrećnika koji su osuđeni na život bez sreće i lepote. Inspiracija istinskog umetnika nikada nije poticala iz ateljea. Velika umetnost je uvek išla prema masama, ka njihovim nadama i snovima po iskru koja bi im ozarila dušu. Ostali, „mnoštvo, preterano mnoštvo“, kako je Niče zvao mediokretete, jesu obična roba koja se može kupiti novcem, jeftinom slavom ili društvenim položajem.
Moje predavanje o drami bilo je naročito podesno, imajući u vidu trud tadašnjih sveštenika i vrlih dama da okade daske koje život znače. Kako god, govor o Fransisku Fereru je privukao najviše posetilaca i izazvao najveće zanimanje.
Veće zadovoljstvo od „proboja u društvo“ predstavljali su sati provedeni u „Faustu”, u društvu Bilija Ridija i dragih prijatelja Bena i Ide Kejps. U teoretskom smislu, Bila i mene delilo je pet hiljada godina, kako je i rekao kada mi je uradio portret u olovci „Kćer sna“. No, urednik „Mirora“ je u popriličnoj meri bio anarhista. Širina njegovih pogleda, tolerancija i zdušna podrška za svakog društvenog buntovnika jako su nas zbližili. Brojni književni ukusi bili su nam istovetni, a njegov raskošan irski smisao za humor i duhovitost oživljavali su sate koje smo proveli zajedno.
Ispričala sam mu za jedno drugo veče koje sam provela u „Faustu”. Bilo je to 1901. godine, kada sam sedela sa Karlom Nodom i ostalim prijateljima, a onda otišla u Čikago i predala se policiji.
- Ovde si se gostila ićem i pićem dok je dve stotine detektiva prevrtalo zemlju ne bi li te našlo! – povika on. – O, bože, kakva žena!
Počeo je da se grči od smeha, oči su mu iskokolile od čuđenja, dok se njegov debeli stomak sav tresao. Nakon što je primio par udaraca po leđima i popio par gutljaja vode, Bili je povratio dah, iako je nastavio da se smeje cele večeri:
- O, bože, kakva žena!
Kejpsovi su mi bili bliski u dubljem smislu, budući da su nas, za razliku od Bila, povezivali isti ideal i borba. Mnogo pre nego da ih upoznam, načula sam koliko su posvećeni našem pokretu i kako su uvek spremni da se odazovu na poziv za pomoć. Znatno kasnije, saznala sam kako je došlo do Benovog društvenog osvešćenja. „Bilo je to na jednom vašem mitingu u Sent Luisu“, rekao mi je. „Došao sam sa gomilom klinaca kako bismo vas gađali pokvarenim jajima zato što ste protiv boga i čoveka. Vaš govor me je te večeri duboko ganuo, u potpunosti promenivši moj životni tok. Došao sam da vam se rugam, a ostao sam da se pomolim novoj viziji koju ste mi podarili.“ Nikada otad nije posrnuo u svojoj privrženosti ovoj viziji, niti našem prijateljstvu, koje je sa godinama samo ojačalo i postalo lepše.
Državni univerzitet u Mičigenu je od Univerziteta Viskonsin udaljen svega deset sati vožnje, ali duhom je za njim zaostajao pedeset godina. Umesto slobodoumnih profesora i studenata željnih znanja, u sali sam zatekla pet stotina akademskih mangupa koji zvižde, zavijaju i ponašaju se kao mahniti. U svojoj karijeri sam puno puta nastupala pred nezgodnom publikom – lučkim radnicima, mornarima, čeličarima, rudarima i ljudima zaluđenim ratnom histerijom. Opet, bila je to sitnica u poređenju sa ovim siledžijama, koji su očigledno došli s namerom da prekinu miting. Pre nego što sam uopšte došla u salu, ovi poštovaoci svetosti privatnog vlasništva uspeli su da nam pocepaju sve knjige. Nakon toga, razonodili su se tako što su komadima uglja gađali kristalnu vazu koja je stajala na bini. Mesto je bilo dupke puno muškaraca, a osim mene došla je samo jedna žena, dr Mod Tompson. Ona se, sirotica, zaglavila na ulazu i nije mogla da priđe bini. U svakom slučaju, i da jeste mogla da dođe ne bi se mnogo ovajdila, pošto nisam imala nameru da se pozivam na „viteštvo“ ovih golobradih junaka.
Nekoliko studenata koji su nam se pridružili za zajedničkom večerom brinulo je zbog moje bezbednosti, predloživši da pozovemo policiju. Ja sam smatrala da bi takav potez samo pogoršao situaciju, a možda doveo i do nereda. Rekla sam im da ću se lično suočiti sa tim čoporom vragova koji su došli po svoje.
Moj izlazak na binu propraćen je urlanjem, zvonjavom, lupanjem nogu o pod i povicima „Evo je anarhistička bombašica; evo je zagovornica slobodne ljubavi! Vala, u našem gradu nećeš da držiš govore, Emo! Gubi se – bolje ti je da se gubiš!“
Jasno sam videla da, ukoliko želim da izađem na kraj sa ovom situacijom, ne smem da pokazujem nervozu, niti da gubim strpljenje. Prekrstila sam ruke i stala licem u lice sa mlađanim divljacima, a zaglušujuća buka je u dalje trajala. Prilikom kratkog zatišja, rekoh:
- Gospodo, vidim da ste raspoloženi za nadmetanje. Odlično, dobićete ga. Samo vi nastavite da galamite. Ja ću sačekati da završite.
Na tren je zavladao muk od zabezeknutosti, a onda su ponovo počeli da divljaju. Ja sam i dalje stajala prekrštenih ruku, skupljajući svu svoju moć volje u pogled. Graja je vremenom popustila, a neko povika:
- Dobro, Ema, ajde kaži nešto o tom tvom anarhizmu!
Pridružili su se i ostali, pa je posle izvesnog vremena postalo relativno mirno. Onda sam počela svoj govor.
Sat vremena sam pričala uz stalne upadice, a onda je salom zavladala potpuna tišina. Njihovo ponašanje, rekla sam, jeste najbolja potvrda uticaja autoriteta i njegovog obrazovnog sistema.
- Vi predstavljate njegov rezultat – kazah. – Kako možete da znate značenje slobodne misli i govora? Kako da gajite poštovanje prema drugima ili budete dobri i gostoprimljivi prema nekom tuđinu koji se zadesi među vama? Autoritet u kući, školi i državi uništava te vrline. On pojedinca pretvara u papagaja koji ponavlja ofucane parole sve dok ovaj ne prestane da misli svojom glavom i oseća društvenu nepravdu. Opet, ja verujem u potencijal omladine – nastavih – a vi ste, gospodo kabadahije, mladi, jako mladi. Imamo sreće, jer ste još uvek neiskvareni i podložni uticaju. Energija koju ste tako otvoreno ispoljili danas može se bolje iskoristiti. Može se upotrebiti za dobrobit vaših zemljaka. No, vi ste vaš trud bacili na razbijanje jedne divne vaze i uništavanje književnog truda ljudi koji žive, rade, a često i umiru zarad svoje vizije bolje budućnosti.
Čim sam završila, salom se prolomio studentski urlik. Bila je to, kako sam kasnije obaveštena, najveća počast koja mi je mogla biti ukazana. Predveče je jedna grupa studenata došla u hotel da se izvini za ponašanje svojih kolega i nadoknadi trošak uništenih knjiga i vaze.
- Pobedili ste, Ema Goldman – rekoše – učinili ste da se posramimo. Kada nam idući put budete došli u posetu, priredićemo vam drugačiji doček.
Ovo nije bila jedina zanimljivost koja nam se desila u En Arboru. Bio je tu i susret sa univerzitetskim asistentom dr Vilijamom Boemom i njegovom suprugom, dr Mod Tompson, izrazito finom ženom blage naravi. Na dan mog predavanja, Ben i ja smo im bili gosti na ručku. To vreme smo proveli u žestokoj raspravi sa Boemom, pristalicom „naučnog socijalizma“. Kasnije smo, na mitingu, zaboravili na teoretska neslaganja; prijateljsko saosećanje i briga govorili su glasnije od njegove hladne nauke, a on je bio spreman da me brani.
U Bufalu smo upoznali jedno neobičnog čoveka, i to u liku gradonačelnikovog sekretara. Samo Amerika može da izrodi takvu kontradikciju: radikal i ateista, a istovremeno sputan svojom novoengleskom savešću. Bio je snevač velikih snova koji svoju energiju rasipa na sitnice; političar i oportunista koji zazire od javnog mnjenja, a ipak za njega ne daje ni pet para. Nije imao šta da dobije, a mogao je puno da izgubi kada je rešio da nagovori gradonačelnika da me pusti da govorim. Opet, za moja prava se borio puritanskom upornošću. Šef policije je pokušao da spreči moj nastup. Gradonačelnik je, na nagovor svog sekretara, odbio da to aminuje. Bilo je to nadmetanje u kojem je inteligencija pobedila birokratsku uskogrudost.
Čudni su putevi gospodnji; iz nekog razloga više nismo imali problema na ovoj turneji. Mirno smo nastavili svojim putem, obrađujući stare njive, krčeći nova polja i upoznajući zanimljive ljude koji su našoj misiji dali polet i boju.
Objektivan stav prema anarhistima bio je sve samo ne redovna pojava. U Denveru su, na moje veliko iznenađenje, tri lista svoje kolumne posvetila podrobnim reportažama sa mojih predavanja. Dramski kritičar lokalnog „Tajmsa“ je čak došao i do jednog otkrića. „Emu Goldman“, pisao je, „uzimaju za neprijatelja društva zato što, poput dr Stokmana u Ibzenovom delu ‘Narodni neprijatelj’, ukazuje na naše mane i nedostatke.”
Kao državni pogon za razvode, grad Reno privlači izvesnu klasu žena. One tamo hrle ne bi li svoju slobodu otkupile od jednog vlasnika, a onda, kao što to često biva, sebe prodaju skuplje nekom drugom. Onima na dobrom glasu je lako. Srce ne pati, niti se duša bori kao kod slobodne žene, koja trpi hiljadu muka ne bi li se prilagodila novom emocionalnom iskustvu. Dovoljan je običan list papira, lako dostupan kada se ima novca, koji umiruje javno mnjenje i vlastitu savest. Međutim, raspuštenice u hotelu koji smo rezervisali bile su šokirane.
- Šta, Ema Goldman pod istim krovom sa nama! Ema Goldman, zagovornica slobodne ljubavi! Takva se osoba ne dâ podneti – govorile su.
Šta je siroti vlasnik mogao? Raspuštenice, kao i sirotinja, tamo su redovni i isplativi gosti. Morala sam da odem iz hotela. Ironija ovog slučaja jeste u tome što su upravo žene koje su se protivile mom boravku u njihovom hotelu pomogle da napunim salu za predavanja „Neuspeh braka“ i „Značenje ljubavi“.
Upravo sam u Renou ušla u svet kockanja. Nikada ranije nisam videla kockarnice koje su širom otvorene, dok ljudi opsedaju stolove za rulet. Bilo je zanimljivo posmatrati izraze lica i ponašanje muškaraca i žena opsednutih ovom strašću. I sama sam kušala „sreću“, ali nakon što sam ostala bez pedeset centi, digla sam ruke od pokušaja da zgrnem bogatstvo.
U San Francisku sam saznala da u mom komšiluku živi Džek London. Njega sam upoznala prilikom susreta sa ostalim mladim studentima socijalistima na sedeljci kod sestara Strunski, tokom moje prve posete Kaliforniji 1897. Otad sam pročitala većinu njegovih knjiga, pa sam, razume se, žudela da obnovimo prijateljstvo. Postojao je još jedan razlog: Moderna škola, koju je Društvo Ferer nameravalo da otvori u Njujorku. Imali smo sreću da obezbedimo aktivnu podršku nekoliko istaknutih pojedinaca za njen obrazovni rad, među kojima su bili Lola Ridž, Manuel Komrov, te Rouz i Meri Jaster. Htela sam da za ovaj naš projekat zainteresujem i Džeka Londona, pa sam mu poslala pozivnicu za predavanje o Fransisku Fereru.
Njegov odgovor je bio karakterističan. „Draga Ema Goldman“, stajalo je u pismu, „primio sam vašu poruku. Na mitinge ne idem, taman Svevišnji lično tamo govorio. Samo u jednom slučaju idem na predavanja – onda kada ja nastupam. Ipak, želimo da budete ovde. Hoćete li doći u Glen Elen i povesti koga god hoćete sa sobom?“
Ko bi mogao da odbije tako ljubazan poziv? Kraj mene su bila samo dva prijatelja, Ben i moj nekadašnji advokat E.E. Kirk, no čak i da sam povela ceo caravan, Džek i Čermijen London bi ih rado ugostili; toliko je topla i iskrena bila gostoprimljivost ovo dvoje dragih ljudi.
Koliko je samo drugačiji pravi Džek London u poređenju sa mehaničkim, uštogljenim socijalistom iz dela „Pisma Kempton-Vejs“! Ovde smo imali mladost, razigran i pulsirajući život. Ovde smo imali našeg dobrog prijatelja, sve brižljivog i nežnog, koji se potrudio da naša poseta bude veličanstven praznik. Naravno, raspravljali smo se oko političkih nesuglasica, ali u Džeku nije bilo ni trunke od zlobe koju sam često primećivala kod socijalista sa kojima sam se upuštala u rasprave. No opet, Džek London je na prvom mestu bio umetnik, kreativni duh za koga sloboda predstavlja dah života. Kao umetnik, nije mogao da ne vidi lepote anarhizma, uprkos tome što je insistirao da društvo najpre mora da prođe kroz socijalizam pre nego što stupi u viši stadijum – anarhizam. U svakom slučaju, mene nije zanimao politički stav Džeka Londona, već njegova ljudska strana, njegovo poimanje i razumevanje za složenu prirodu ljudskog srca. Kako bi inače mogao da napiše veličanstveni „Martin Idn“ da u sebi nije imao elemente koji su naglasili duševnu borbu i propast glavnog junaka u tom delu? Upravo je taj Džek London, a ne sledbenik neke mehanističke dogme dao značenje i čar mojoj poseti Glen Elenu.
Džekova supruga Čermijen bila je dražesna domaćica, nežna i puna ljubavi u svom materinstvu za koje se spremala. Bila je aktivna i živahna kao da nije toliko blizu porođaja – i suviše se naprezala, strahovala sam, u svojim dnevnim poslovima. Za tri dana koliko smo im bili u gostima, Čermijen jedva da je sela, osim za večerom, kada bi štrikala odeću za bebu dok smo se mi raspravljali, šalili se i pili do kasno u noć.
Petnaest su godina moja predavanja organizovana zahvaljujući prijateljima koji su uvek davali sve od sebe da mi pomognu. Ipak, nikada im nije uspevalo da privuku značajniji broj Amerikanaca. Pojedinci su bili i suviše usredsređeni na grupe na svom jeziku da bi se maltretirali da zainteresuju domaću publiku. Rezultati iz svih ovih godina bili su mršavi i nezadovoljavajući. No sada, uz Bena kao menadžera, moj posao je prevazišao nekadašnje uske okvire. Na ovoj turneji sam obišla trideset sedam gradova i dvadeset pet država, uključujući i mesta koja dotad nikad nisu čula za anarhizam. Održala sam sto dvadeset predavanja za brojnu publiku, od čega je dvadeset pet hiljada ljudi platilo kartu, uz veliki broj siromašnih studenata ili nezaposlenih koje smo pustili da uđu besplatno. Najprijatnija pojedinost uvećanog obima mog posla bilo je deset hiljada prodatih knjiga i brošura, te pet hiljada njih koje smo podelili besplatno. Ništa manje značajne nisu bile ni razne kampanje za slobodu govora, čiji smo celokupni trošak pokrili od sopstvenih mitinga. Nismo zapostavljali ni druge aktivnosti. Naši pozivi za pomoć novoorganizovanom Društvu Fransisko Ferer i brojnim štrajkovima naišli su na prilično dobar materijalni odziv.
Pa ipak, trpela sam oštre napade od strane pojedinih saboraca. Istinskom su izdajom smatrali činjenicu da kao anarhista imam menadžera, koji je uz to još i bivši uličar, čovek ćudljive prirode koji čak nije ni jedan od nas. Mene, pak, to nije pogađalo, iako je bilo bolno otkriti takav sektaški duh u našim redovima. Radost sam pronalazila u nepobitnoj činjenici da sam za protekle dve godine odradila bolji posao i glas anarhizma pronela dalje nego ranijih godina. Za to sam imala da zahvalim upravo Benovom umeću i posvećenosti.