Napokon smo se uselili u novi stan. Ben i gđica Ficdžerald bili su zaduženi za kancelariju, Roda za kuću, a Saša i ja za časopis. S obzirom da je svako bio zauzet svojim poslom, razlike u naravi i stavu imale su više prostora za izraz, a da to ne izazove međusobne trzavice. Svi smo smatrali da je „Fici“, kako smo zvali našu novu saradnicu, jako dražesna, a zavolela ju je čak i Roda, koja bi često s oduševljenjem šokirala našu romantičnu prijateljicu svojim zabiberenim šalama i pričama.
Ben je bio srećan što je majka prešla kod njega. Imala je dvojicu sinova, ali celoga života bila je usredsređena na Bena. Njeni umni horizonti bili su jako skučeni; nije čak umela ni da piše i čita, niti ju je zanimalo išta drugo osim malog doma koji joj je Ben spremio. U Čikagu je živela među svojim šerpama i loncima, ostavši imuna na spoljašnja strujanja. Volela je svog sina i bila puna razumevanja za njegovo ćudljivo ponašanje, ma koliko ono bilo iracionalno. Bio je njen idol koji ne zna da pogreši. Kada su u pitanju njegove brojne ljubavne afere, bila je ubeđena da su upravo žene navodile njeno dete na krivi put. Nadala se da će njen sin postati uspešan lekar – poštovan, cenjen i bogat. A on je umesto toga odustao od prakse a da čestito nije ni bio počeo sa njom, „spanđao“ se sa ženom koja je devet godina starija od njega i upao u opasnu družinu anarhista. Benova majka je uvek iskazivala znake poštovanja kada bi me srela, ali mogla sam da osetim njeno ljuto neprijateljstvo.
Savršeno sam je razumela: bila je tek jedna od nekoliko miliona ljudi čiji su umovi zatupljeni ograničenjima u životu. Njen pristanak ili nepristanak teško da bi mi nešto značio da Ben nije bio zaluđen svojom majkom koliko i ona njime. Razumeo je koliko malo toga imaju zajedničkog. Njen stav i ponašanje su ga izluđivali i terali ga iz kuće svaki put kada bi došao u Čikago da je poseti. Međutim, nije mogao da kontroliše njen stisak. Stalno mu je bila na umu, a njegova strastvena ljubav prema njoj bila je opasnost po njegovu ljubav prema bilo kojoj drugoj ženi. Taj Benov kompleks prema majci doneo mi je mnogo patnje, čak i očaja. Ipak, uprkos svim našim razlikama, volela sam ga. Čeznula sam za mirnim i skladnim životom sa njim. Želela sam da ga vidim srećnog i zadovoljnog, pa sam pristala na njegov plan da svoju majku dovede u Njujork.
Dodeljena joj je najbolja soba, koju smo opremili njenim vlastitim nameštajem kako bi se osećala kao kod kuće. Ben je uvek doručkovao nasamo s njom i niko nije smeo da se približi i kvari im idilu. Prilikom zajedničkih obeda imala je počasno mesto i svi su se prema njoj ophodili krajnje ljubazno. No, ona je počela da se oseća nelagodno, kao uljez. Žudela je za svojim starim stanom u Čikagu, pa je postala nezadovoljna i tužna. A onda, jednog nesrećnog dana, Ben se dohvatio Lorensovih „Sinova i ljubavnika“. Već od prve strane proživljavao je ovu knjigu sa svojom majkom. U toj je priči prepoznao sebe i nju. Kancelarija, naš rad i naš život – sve je nestalo. Mislio je samo na priču i majku, i počeo da umišlja da se ja – a i svi ostali – ophodimo loše prema njoj. Moraće da je odvede, odlučio je; mora da odustane od svega i živi jedino za svoju majku.
Bila sam usred rukopisa za moju knjigu o drami. Čekala su me predavanja, ogroman posao oko „Majke Zemlje“ i kampanja za Dž. M. Ranhela, Čarlsa Klajna i njihove saborce iz Industrijskih radnika sveta koji su uhapšeni u Teksasu na putu za Meksiko, gde su pošli da se priključe revoluciji. Svi ovi ljudi bili su Meksikanci, osim Klajna, koji je bio Amerikanac. Napao ih je oružani odred, a u okršaju su stradala tri Meksikanca i zamenik šerifa. Sada je četrnaest muškaraca, uključujući Ranhela i Klajna, čekalo suđenje pod optužbom za ubistvo. Bio je potreban publicitet kako bi se radnicima sa istoka skrenula pažnja na ozbiljnost situacije. Objašnjavala sam, svađala se i preklinjala Bena da ne dozvoli da ga Lorensova knjiga liši zdravog razuma. Avaj, uzalud! Neprijatne scene postale su i češće i nasilnije. Naš život je svakim danom postajao sve neizdržljiviji. Valjalo je naći izlaz iz toga. Svoj bol nisam mogla da podelim ni sa kim, ponajmanje sa Sašom, koji se od samog početka protivio ideji o zajedničkoj kući i životu sa Benom i njegovom majkom pod istim krovom.
Usledio je raskid. Ben je ponovo počeo svoju staru tužbalicu o svojoj majci. Neko vreme sam to slušala ćutke; onda nešto u meni kvrcnu! Obuzela me je želja da barem sa svoje strane okončam priču sa Benom i učinim nešto što će trajno uništiti svaku pomisao i svaku uspomenu na ovo stvorenje koje me opseda sve ove godine. Um mi se pomračio od besa, pa sam dohvatila stolicu i zafrljačila je ka njemu. Ona se okrenu u vazduhu i raspade se u pramparčad pred njegovim nogama.
On pusti korak prema meni, a onda stade i zagleda se u mene u čudu i strahu.
- Dosta! – zaurlah, van sebe od bola i besa. – Dosta mi je i tebe i tvoje majke. Idi, vodi je odavde – danas, odmah!
Izašao je ćutke.
Ben je svojoj majci našao mali stan i preselio se kod nje. Ponovo je počeo da posećuje kancelariju. Još uvek smo imali puno toga zajedničkog, ali sve ostalo činilo se mrtvim. Ja sam zaborav pronašla u intenzivnijem radu. Držala sam predavanja nekoliko puta nedeljno, učestvovala u kampanji za momke iz Industrijskih radnika koji su uhapšeni u vezi sa štrajkom rudara u Kanadi, dok sam istovremeno radila na svojoj knjizi o drami, kroz diktiranje rukopisa Fici.
Sa njom sam se zbližila nakon što se pridružila redakciji „Majke Zemlje“. Bila je retka duša, izlivena u raskošnom duhovnom kalupu. Otac joj je bio Irac, ali po majčinoj liniji je bila potomak prvih američkih doseljenika, najranijih žitelja Viskonsina. Od njih je Fici nasledila nezavisnost i samopouzdanje. Sa petnaest je prišla Adventistima sedmog dana, prkoseći time svom gnevnom ocu. No, njena se potraga za istinom tu ne zaustavlja. Njena predstava o bogu, kako je često govorila, bila je daleko lepša i tolerantnija od adventističke zamisli. Stoga je jednog dana ustala usred službe i pred skupom izjavila kako među njima nije našla istinu, da bi onda izašla iz male seoske crkve i iz redova vernika. Počela je da se zanima za slobodnu misao i radikalni aktivizam. Socijalizam ju je razočarao jer u suštini predstavlja drugu crkvu sa novim dogmama. Njenu raskošnu prirodu više je privlačila sloboda i spektar anarhističkih ideja. Zavolela sam Fici zbog ovog urođenog idealizma i duha spremnog za razumevanje, pa smo vremenom postale jako prisne.
Bližio se kraj godine, a mi još uvek nismo bili uveli grejanje u stan. Novogodišnje veče je od strane naše družine i aktivnih podržavalaca „Majke Zemlje“ izabrano kao pravi trenutak da ispratimo staru godinu, sa svim njenim problemima i bolom, i veselo dočekamo novu, šta god nam ona nosila. Roda je bila sva uzbuđena, pa je radila marljivo i do kasno ne bi li sve spremila za ovu svečanu priliku. Ta proslava nam je donela čitavu povorku prijatelja, među kojima je bilo pesnika, pisaca, buntovnika, kao i meraklija svakojakih stavova, ponašanja i navika. Raspravljali su o filozofiji, društvenim teorijama, umetnosti i seksu. Ručali su đakonije koje je spremila Roda i pili vino koje su doneli naši darežljivi prijatelji Italijani. Svi su igrali i veselili se. Ja sam, pak, u mislima bila sa Benom, kome je tog dana rođendan. Bila mu je trideset peta, dok sam ja punila četrdeset četvrtu. To je predstavljalo tragičnu razliku u godinama. Bila sam usamljena i neizrecivo tužna.
Tek što je nova godina došla, zemljom se provalio novi talas napada na radništvo. Za užasima u Zapadnoj Virdžiniji usledila su zverstva u hmeljnim poljima Vitfilda u Kaliforniji, rudnicima u Trinidadu, u Koloradu, kao i u Kaljumetu, država Mičigen. Policija, milicije, ali i bande naoružanih građana, nastavljali su vladavinu samodržavlja.
U Vitfildu se dvadeset tri hiljade žetelaca hmelja, koji su se javili na oglas objavljen u jednim novinama, suočilo sa uslovima koji ne priliče ni stoci. Terali su ih da rade po ceo dan, bez odmora ili adekvatne hrane, čak i bez pijaće vode. Da bi utolili žeđ po vrućinštini, bili su primorani da kupuju limunadu po ceni od pet centi za čašu, i to od članova porodice Durst, vlasnika hmeljnih polja. Ne mogavši da izdrže takvo stanje stvari, žeteoci su kod Durstovih poslali delegata, koga su ovi izvređali i pretukli, nakon čega su ljudi stupili u štrajk. Lokalne vlasti, uz podršku detektivske agencije Berns, Građanskog saveza, a kasnije i Nacionalne garde, širili su teror nad štrajkačima. Rasturili su radnički skup i bez ikakvog razloga otvorili vatru. Dva čoveka su ubijena, dok ih je nekoliko ranjeno; okružni tužilac i zamenik šerifa takođe su poginuli. Mnogi štrajkači podvrgnuti su „trećem stepenu“[1], a jedan od njih, kojeg su držali bez sna četrnaest dana, pokušao je samoubistvo. Jedan drugi, koji je ostao bez ruke prilikom napada policije, obesio se.
Najnovija žrtva ovih američkih crnostotinaša[2] bila je Majka Džouns, poznata domaća agitatorka. Na pravi caristički način deportovana je iz Trinidada po naređenju generala Čejsa, koji je zapretio da će je zatvoriti u samicu ukoliko se usudi da se vrati. U Kaljumetu je Mojer, predsednik Zapadne federacije rudara, ranjen u leđa i proteran iz grada. Slična dešavanja u različitim delovima zemlje nagnala su me da održim predavanje na temu radničkog prava na samoodbranu. Radikalna biblioteka Filadelfije uputila mi je poziv da govorim na ovu temu u Lejbor Templu. Pre nego što sam stigla da uđem, policija je sve isterala i zaključala salu. Ja sam svoje predavanje ipak održala, u prostorijama Radikalne biblioteke, a onda i u Njujorku i još par drugih gradova.
Moj odnos sa Benom, koji je postao još napetiji, napokon je postao neizdrživ. Ben nije bio ništa manje nesrećan od mene. Odlučio je da se sa majkom vrati u Čikago i ponovo se posveti medicinskoj praksi. Nisam ni pokušala da mu u tome smetam.
Po prvi put je trebalo da održim kompletan kurs predavanja na temu „Društveni značaj savremene drame“ u Njujorku, na engleskom i na jidišu. Za tu priliku je iznajmljeno pozorište Berkli u 44. ulici. Bilo je obeshrabrujuće odvažiti se na takav jedan poduhvat bez Bena, po prvi put u šest godina. Njegov odlazak, koji mi je doneo osećaj oslobođenja, sada me je neodoljivo vukao ka njemu. Stalno mi je bio u mislima, a moja glad za njim nastavila je da raste. Noću bih odlučila da ga se zauvek ratosiljam i da ne primam čak ni njegova pisma. Jutro bi me zateklo kako žudno pregledavam poštu u potrazi za rukopisom koji mi je donosio toliko uzbuđenja. Nijedan muškarac kojeg sam volela nikada mi ranije nije tako paralizovao volju. Iako sam se borila svom snagom, srce mi je ludački dozivalo Bena.
Iz njegovih pisama sam shvatila da i on prolazi kroz isti purgatorijum, kao i da ni sâm ne može da se oslobodi. Žudeo je da mi se vrati. Njegov pokušaj da se posveti medicinskoj praksi je propao; zahvaljujući meni, svoje zanimanje sada vidi u novom svetlu, pisao je, i shvata koliko je pogrešno bilo davati lekove. Znao je da su sirotinji potrebni bolji radni i životni uslovi – sunce, svež vazduh i odmor. Kako će im pomoći praškovi i pilule? Velika većina doktora shvata da zdravlje njihovih pacijenata ne zavisi od recepata koje im prepisuju. Iako znaju pravi lek, draže im je da se bogate na lakomosti sirotinje. Nikada više ne bi ponovo mogao da bude jedan od takvih, pisao je. Tu sam ga ja pokvarila. Ja i moj rad smo postali i suviše značajan deo njegovog života. Voli me. Sada to zna bolje nego ikad pre.
Svestan je da mu je ponašanje u Njujorku bilo nemoguće. Nikad se nije osećao slobodno ili lagodno među mojim prijateljima. Nisu pokazali veru u njega, a to ga je još više okrenulo protiv njih. I ja kao da bih bila drugačija u Njujorku; činila sam da se oseća inferiorno u odnosu na Sašu, i bila kritičnija nego kada bismo ostali sami na turneji. Moramo ponovo da pokušamo, molio je; moramo otići na turneju, sami. Ne traži ništa više.
Njegova pisma su bila kao droga. Uspavljivala su mi mozak, ali su mi i ubrzavala rad srca. Uzdala sam se u ovo uveravanje da me voli.
U zimu se zemlja opet našla u raljama nezaposlenosti. Preko četvrt miliona ljudi ostalo je bez posla samo u Njujorku, a ništa bolje nije bilo ni u ostalim gradovima. Ova muka je dodatno pogoršana izuzetno lošim vremenom. Štampa je ulepšavala takvu užasnu situaciju, dok su političari i reformatori ostali mlaki. Par privremenih rešenja i otrcani predlog za pokretanje istrage bili su njihova jedina rešenja za opštu bedu.
Militantni elementi su se odlučili za akciju. Anarhisti i članovi Industrijskih radnika sveta su okupili nezaposlene i obezbedili im značajnu pomoć. Na mojim predavanjima u pozorištu Berkli i drugim mitinzima pozivi za pomoć nezaposlenima naišli su na velikodušan odziv. Ipak, bila je to tek kap u okeanu potrebnih stvari.
A onda se desilo nešto neočekivano, nešto što je ovoj situaciji dalo izuzetan publicitet. Iz redova gladnog i smrznutog čovečanstva potekla je ideja da se obiđu verski hramovi. Armija nezaposleni, pod vođstvom živahnog mladića po imenu Frenk Tanenbaum, pošla je u marš na njujorške crkve.
Svi smo voleli Frenka zbog njegove trezvenosti i skromnosti. Veći deo svog slobodnog vremena provodio je u našoj kancelariji, uz knjigu ili u poslovima oko „Majke Zemlje“. Njegove vrline davale su nadu da će Frenk jednog dana igrati važnu ulogu u radničkoj borbi. Ipak, niko od nas nije očekivao da naš marljivi i mirni prijatej tako brzo odgovori na zov trenutka.
Da li zbog straha ili zato što su uvidele značaj marša, nekoliko crkava je hordama nezaposlenih pružilo utočište, hranu i novac. Okuraženi ovim uspehom, sto osamdeset devet nezaposlenih muškaraca, na čelu sa Frenkom, otišlo je u jednu od gradskih katedrala. Umesto da ih ljubazno primi, sveštenik u crkvi sv. Alfonsusa izdao je vlastitog boga, koji je zapovedio da čovek sve dâ sirotinji. Uz prećutni pristanak dvojice detektiva, sveštenik je Frenka Tanenbauma uhvatio u zamku, a onda ga, sa još nekoliko nezaposlenih, predao policiji.
Frenk je dobio godinu dana zatvora i kaznu od petsto dolara, to jest još petsto dana iza rešetaka. Držao se veličanstveno, a govor koji je izneo u svoju odbranu bio je inteligentan i prkosan.
Najsramniji aspekt Tanenbaumovog hapšenja i presude bila je ćutnja takozvanih pokrovitelja potlačenih. Socijalisti nisu ni prstom makli da upoznaju javnost sa očitom namerom vlasti i crkve sv. Alfonsusa da Frenku Tanenbaumu očitaju bukvicu. Njujorški socijalistički dnevnik„Kol“ (Call) rugao se osuđenim momcima, a čak je pisao i kako Frenk Tanenbaum zaslužuje ćušku.
Socijalistička partija i pojedini viđeniji lideri Industrijskih radnika sveta pokušali su da paralizuju aktivnosti nezaposlenih. To je samo razgorelo žar sa Konferencije nezaposlenih, koju su činile razne radničke i radikalne organizacije. Doneta je odluka da se 21. marta održi masovni miting na Junion Skveru. Ni socijalisti ni Industrijski radnici neće učestvovati. Zapravo, pokretački duh pokreta bio je Saša. Imao je duplu ulogu, s obzirom da sam ja imala puno obaveza oko završavanja rukopisa, držanja čestih predavanja i nadgledanja posla u kancelariji.
Masovni miting je bio veliki i živahan; podsetio me je na jedan sličan događaj na istom mestu i sa istim ciljem, na demonstracije iz avgusta 1893. Očigledno se otad ništa nije promenilo. Sada, kao i onda, kapitalizam je neumoljiv, država krši svako individualno i društveno pravo, a crkva šuruje sa njima. Sada, kao i onda, one koji bi se osmelili da izraze patnju neme većine proganjaju i zatvaraju, a i mase kao da su, uostalom kao i uvek, u položaju bespomoćnih robova. Ova pomisao me je rastuživala i terala da poželim da pobegnem sa trga. Ipak, ostala sam. Ostala sam, jer je negde duboko u meni živelo čvrsto uverenje da se u prirodi sve menja. Večita promena, znala sam, stalno traje, život uvek teče, a novi potoci naviru iz presahlih starih majdana. Ostala sam i obratila se nepreglednoj masi kako sam znala da činim samo kada se zbilja izdignem iznad sebe.
Nakon govora sam napustila trg, dok je Saša ostao na mitingu. Kada je došao kući, saznala sam da su se demonstracije završile paradom duž Pete avenije, dok se na čelu masovnog marša vijorio ogroman crni barjak kao simbol sveg revolta. Za stanare iz Pete avenije to je svakako bio preteći prizor barem koliko i za policiju, pošto se potonja nije mešala. Nezaposleni su marširali celim putem do Fererovog centra, od 14. do 107. ulice, gde ih je čekala bogata trpeza, duvan i cigarete, a obezbeđen im je i privremen krov nad glavom.
Ove demonstracije su označile početak kampanje za pomoć nezaposlenima koja se proširila na ceo grad. Njen organizator i rukovodilac bio je Saša, koji je svojom hrabrošću osvojio srce svih onih koji znaju njegovu životnu priču. U svom neumornom angažmanu imao je podršku velikog broja naših mladih buntovnika, koji su strasno radili sa njim.
Moja serija predavanja u pozorištu Berkli donela mi je neka zanimljiva i zabavna iskustva. Jedno od njih bila je pomoć za nasukanu trupu velških glumaca, a drugo ponuda da nastupim u vodvilju. Moja predavanja o drami priuštila su mi slobodan pristup pozorištima, pa se tako pogodilo da prisustvujem premijeri komada „Promena“ velškog dramaturga Dž. O. Frensisa. Ispostavilo se da je reč o najupečatljivijoj društvenoj drami koju sam dotad videla na engleskom jeziku. Jeziv položaj velških rudara i njihova očajnička borba da od svojih gazdi iskamče koji bedni peni bila je dirljiva kao Zolin „Žerminal“. Osim ove teme, komad se bavio i vekovnom borbom između upornog pokoravanja postojećem stanju stvari i sudbini starog pokoljenja s jedne strane, i hrabrih težnji mladih, s druge. „Promena“ je bila dirljivo delo od društvenog značaja, a izvedba velške trupe bila je sjajna. Nije ni čudo što je većina kritičara osula drvlje i kamenje po drami. Preko prijatelja sam čula da je velška trupa ostavljena na cedilu, pa sam zamoljena da zainteresujem radikalne elemente za njihov slučaj.
Na posebnom matineu u čijoj sam organizaciji pomogla, upoznala sam izvestan broj njujorških dramaturga i ljudi od pera. Jedan popularni dramski pisac izrazio je čuđenje što se jedan takav arhidestrukcionista poput mene zanima za kreativnu dramu. Pokušala sam da mu objasnim kako anarhizam predstavlja potrebu za izrazom u svakoj fazi života i umetnosti. Uhvativši njegov pogled nerazumevanja, primetih:
- Čak i oni koji samo misle da su dramaturzi dobiće priliku u slobodnom društvu. Ako im bude manjkalo stvarnog talenta, i dalje će imati šansu da izaberu neko časno zanimanje, recimo obućarstvo.
Nakon nastupa, mnogi od prisutnih izrazili su spremnost da priskoče u pomoć nasukanoj glumačkoj trupi. Ja sam obećala da ću na ovaj problem skrenuti pažnju publike na svojim predavanjima nedeljom i objaviti poziv u „Majci Zemlji“. Iduće nedelje održala sam predavanje o „Promeni“. Čitava velška trupa bila je prisutna u svojstvu gostiju, pa sam uspela da izazovem dovoljno zanimanja da obezbedim rad njihovog pozorišta za nekoliko nedelja. Od velike su im pomoći bile i najave naših prijatelja iz gradova širom Amerike dok su bili na turneji.
Na kraju kursa o drami prišao mi je predstavnik pozorišta Viktorija, vodvilja čiji je vlasnik Oskar Hamerstajn. Ponudio mi je angažman od dva nastupa dnevno, pomenuvši nedeljnu platu od oko hiljadu dolara. Isprva sam se dobro nasmejala ovoj ideji. Predlog da nastupam u vodvilju nije mi se dopadao. Ipak, ovaj je uporno nabrajao prednosti nastupa pred brojnom publikom, da ne pominjemo novac koji ću zaraditi. Odbacila sam ovaj predlog kao smešan, no vremenom mi se dopala ideja o prilikama koje ovaj poduhvat pruža. Siromaštvo nezaposlenih odražavalo se na odziv na našim mitinzima; većina sada nije mogla da sebi priušti luksuz kao što su knjige i predavanja. Nada da će naš novi stan umanjiti troškove takođe se izjalovila. Nekoliko nedelja u vodvilju poštedelo bi me danonoćnog dirinčenja. Možda bi mi mogle obezbediti godinu koju ću imati samo za sebe, u kojoj ću se ratosiljati svakoga i svega, godinu za lutanje, čitanje knjiga koje su vredne same po sebi, a ne onih koje mi samo koriste za predavanja. Ova nada je ućutkala sva moja protivljenja, pa sam otišla kod Hamerstajna.
Upravnik me je obavestio da ćemo najpre morati da odradimo probni nastup kako bi videli koliko zainteresovanih moje ime može da privuče. Otišli smo u odaju iza pozornice, gde me je predstavio nekim izvođačima. Bila je to šarena skupina plesača, akrobata i ljudi koji nastupaju sa dresiranim psima.
- Moraću da te uguram negde između – reče upravnik.
Nije bio siguran da li treba da nastupim pre kan-kan plesačica ili nakon dresiranih pasa. U svakom slučaju, na raspolaganju ću imati najviše deset minuta. Kroz razmaknutu zavesu posmatrala sam žalosne pokušaje da se publika animira, užasna izvijanja plesačice koja je utegla svoje mlohavo telo ne bi izgledala mlađe, promukli glas pevačice, jeftine viceve komičara i razdraganu priprostu rulju. Zatim sam pobegla. Nisam mogla da izađem i u takvoj atmosferi iznosim svoje ideje, taman za sav novac ovog sveta.
Poslednja nedelja u pozorištu Berkli pretvorila se u gala veče. Predsedavao je Lenard D. Abot, a između ostalih nastupili su Meri Šo, prva glumica koja je porazila američke puriste svojom ulogom u „Duhovima“ i „Zanimanju gđe Voren“, darovita, iskrena i otvorena Fola la Folet, te Džordž Midlton, koji je potpisivao čitavu zbirku jednočinki. Podrobno su govorili o tome šta za njih predstavlja drama i koliko je ona moćan činilac u buđenju društvene svesti naroda koja se možda drugačije ne bi dala probuditi. Izuzetno pohvalno su se izrazili o mom delu, a ja sam im bila zahvalna na stečenom utisku da se mojim trudom barem jedan deo američke inteligencije bliže upoznao sa borbom masa. Ovo je veče samo pojačalo moje uverenje da, kakav god bio moj doprinos u tom pravcu, to jednim delom jeste zbog toga što nikada nisam dozvoljavala da me iko igde „ugurava“.
Nastupi u Berkliju su mi doneli dragocen dar u vidu otkucane verzije mojih predavanja o drami. Stenografi su često pokušavali da skinu moje govore, ali uzalud. Pričam previše brzo, govorili su, pogotovo kada me ponese tema. Mladić po imenu Pol Manter bio je prvi iz svoje struke koji je svojom brzinom kucanja uspeo da prestigne moj tok reči. Pohađao je ceo šestonedeljni niz predavanja i na kraju mi poklonio savršeno uredno otkucan transkript kursa .
Polov poklon se ispostavio kao izuzetno koristan za pripremu rukopisa „Društveni značaj savremene drame“. Zahvaljujući njemu, taj posao je bio lakši od pisanja eseja, iako mi je tada um bio mirniji; još uvek sam se uzdala u skladan život sa Benom. Malo je šta ostalo od te nade sada. Možda sam se upravo zbog toga i čvršće držala za njene preostale parčiće. Benova molećiva pisma iz Čikaga samo su dolivala ulje na tinjajuću vatru moje čežnje. Nakon dva meseca, počela sam da shvatam mudrost ruske seljačke izreke: „Piješ li, umrećeš. Ne piješ li, umrećeš. Bolje da piješ i umreš!“
Razdvojenost od Bena je značila noći bez sna, besane dane, mučnu čežnju. Biti kraj njega podrazumevalo je sukob i čarke, svakodnevno poricanje mog ponosa. No, istovremeno je donosilo i ekstazu i novu snagu za moj rad. Primiću Bena i ponovo poći na turneju sa njim, odlučila sam. Iako je cena previsoka, platiću je, ali ću piti! Piću!
Saša nikada nije bio pažljiviji i uviđavniji nego tokom moje višemesečne borbe da se oslobodim Bena. Istovremeno, pomagao mi je u korekturi knjige; štaviše,ostavila sam mu da veći deo posla odradi sam. Smatrala sam da je u njegovim rukama to delo sigurno; bio je i suviše savestan u nameri da ne promeni ton ili cilj mog pisanija. Sarađivali smo i na „Majci Zemlji“. Imali smo divne noći kada smo spremali primerak za štampu i ispijali jaku kafu koja bi nas držala budnim do zore. One su nas zbližile više nego što smo to bili već duže vreme – naravno, nikada ništa nije moglo oslabiti naše zajedničke veze ili uticati na naše prijateljstvo, koje je izdržalo kušanje tolikih vatri.
Poverivši Saši posao iščitavanja mog rukopisa, a Fici brigu o kancelariji, sada sam mogla da krenem na turneju. Fici ne samo da se pokazala kao jako efikasna, već i kao istinska prijateljica, divna duša čije me je zanimanje za naš rad postidelo mojih prvih sumnji prema njoj. I Saša je uvideo da su njegova pređašnja protivljenja ovoj „tuđinki“ bila neosnovana. Sprijateljili su se i skladno radili zajedno. Sve je bilo spremno za moj odlazak.
Moja knjiga o drami je ugledala svetlo dana. Iako jednostavno opremljena, izgledala je prilično lepo. Bilo je to prvo takvo izdanje na engleskom koje je isticalo društveni značaj trideset dva komada napisanih od strane osamnaest autora iz celog sveta. Jedino mi je bilo žao što sam morala izostaviti svoju drugu domovinu. Upirala sam se da pronađem nekog američkog dramaturga kojeg bi mogla staviti rame uz rame sa velikim Evropljanima, ali nisam mogla otkriti nijednog. Bilo je hvale vrednih početnika u liku Judžina Voltera, Rejčel Kroters, Čarlsa Klajna, Džordža Midltona i Batlera Davenporta. Dramskog majstora, kako god, još uvek nigde na vidiku. Nema sumnje da će se jednog dana pojaviti, ali u međuvremenu sam se morala zadovoljiti skretanjem pažnje Amerike na dela najistaknutijih evropskih dramskih pisaca i društveni značaj savremene dramske umetnosti.
Na predavanju u Toledu, na stolu sam zatekla vizitkartu. Pripadala je Robertu Henriju, koji je tražio da ga obavestim koja predavanja spremam za Njujork. Već sam bila čula za Henrija i njegove izložbe; saznala sam da je u pitanju čovek naprednih društvenih shvatanja. Zatim, na nedeljnom predavanju u Njujorku, pojavio se visok, lepo građen muškarac koji se predstavio kao Robert Henri.
- Uživam u vašem časopisu – reče – pogotovo u člancima o Voltu Vitmanu. Obožavam Volta i pratim sve što se piše o njemu.
Shvatila sam da je Henri izuzetan čovek slobodne i velikodušne naravi, pravi anarhista po svom razumevanju umetnosti i njene povezanosti sa životom. Kada smo pokrenuli večernju školu u Fererovom centru, brzo je odgovorio na poziv da drži časove umetnosti. Takođe je zainteresovao Džordža Belouza i Džona Slouna, pa su zajedno doprineli stvaranju slobodarske atmosfere na časovima umetnosti kakva verovatno nije postojala nigde u Njujorku u to vreme.
Kasnije me je Robert Henri zamolio da mu poziram za portret. Tih dana sam bila u velikoj gužvi; osim toga, nekoliko ljudi je već pokušalo da me naslika, ali bez uspeha. Henri je kazao kako želi da dočara „pravu Emu Goldman“.
- Ali koja je prava? – upitah. – Nikada nisam mogla da je otkrijem.
Njegov prelepi atelje u Gramersi Parku, daleko od gradske prljavštine i buke, kao i toplo gostoprimstvo gđe Henri, za mene su bili melem. Razgovarali smo o umetnosti, književnosti i slobodarskom obrazovanju. Henri je bio dobro upućen u ove teme; štaviše, posedovao je nesvakidašnju intuiciju za svaku iskrenu težnju. Tokom ovih prosvetljujućih sati saznala sam za umetničku školu koju je bio pokrenuo pre godina ranije.
- Učenici su u potpunosti prepušteni sebi – reče – i imaju slobodu da razvijaju štagod da čuvaju u sebi. Ja samo odgovaram na njihova pitanja ili im dajem predloge za rešenja težih problema.
Nikada nije želeo da učenicima nameće svoje ideje.
Ja sam, razume se, jedva čekala da vidim portret, ali s obzirom da sam znala koliko je Henri osetljiv kada treba da pokaže nezavršeno delo, nisam to tražila od njega. Bila sam van Njujorka kada je slika završena, ali nešto kasnije sestra Helena mi je pisala kako ju je videla na izložbi u Ročesteru. „Ne bih ni znala da si to ti da ispod nje nije stajalo tvoje ime“, kazala je. Nekoliko drugih prijatelja se složilo sa njom. Ja sam, pak, bila sigurna da je Henri pokušao da naslika ono što je sâm zamislio kao „pravu Emu Goldman“. Iako portret nikada nisam videla, jako sam cenila uspomenu na to poziranje, koje mi je donelo toliko toga vrednog.
[1] Duga i detaljna ispitivanja, najčešće uz primenu brutalnih metoda ne bi li se od zatočenika izvuklo priznanja (prim.prev.)
[2] Crna stotina (rus. Черная сотня) – reakcionarna organizacija u Rusiji koja je okupljala ultranacionaliste i antisemite (prim.prev.)