Po povratku na Istočnu obalu, saznala sam da je preminula Volterin de Kler. Ta vest me je jako pogodila; ceo njen život predstavljao je beskonačan niz patnje. Smrt je usledila nakon operacije zbog apscesa mozga u kojoj joj je oštećeno pamćenje. Druga operacija, kako su me obavestili njeni prijatelji, oduzela bi joj moć govora. Volterin, koja se uvek junački držala u bolu, radije je izabrala da umre. Njena smrt, 19. juna 1912, predstavljala je ogroman gubitak za naš pokret i za sve one koji su cenili njenu jaku ličnost i nesvakidašnje talente.
U skladu sa njenom poslednjom željom, Volterin je sahranjena na Valdhajmu, nedaleko od naših čikaških saboraca. Njihovo mučeništvo je probudilo Volterininu dušu, kao što je to bio slučaj i sa mnogim drugim plemenitim dušama. Ipak, svega nekolicina njih se tako potpuno posvetilo svom cilju, a još je manje onih koji su sa takvom odlučnošću služili idealu.
Stigavši u Čikago, otišla sam do Valdhajma sa našom dragom zajedničkom prijateljicom Eni Livšiz. Volterin je bila na konaku kod Eni i Džejka Livšiza, gde su je naši posvećeni prijatelji mazili i pazili do samog kraja. Na groblje sam ponela buket crvenih karanfila, dok je Eni nosila crvene zdravce koje je htela da pridruži onima koje je već bila zasadila na svežem grobu. Bio je to jedini spomenik koji je Volterin ikada želela.
Volterin de Kler je rođena od majke kvekerke i oca Francuza, koji je, kao obožavalac Voltera u svojoj mladosti, ćerki dao ime po ovom velikom filozofu. Kasnije, kada je postao konzervativac, smestio je Volterin u katolički samostan, iz kojeg potom ona beži, ustajući protiv autoriteta i jednog i drugog. Imala je redak pesnički, spisateljski i predavački dar. Daleko bi dogurala da je bila jedna od onih koji znaju da unovče svoje talente, ali ona nije htela da prihvati ni najmanju nagradu za učešće u raznim društvenim pokretima. Delila je sudbinu običnog sveta, sa željom da ga obrazuje i nadahne. Kao revolucionarna vestalinka[1], živela je životom najgrđe sirotinje, po turobnim i bednim sobama, akajući svoje telo do samih granica izdržljivosti. U životu ju je jedino održavao ideal.
Volterin je svoju javnu karijeru započela kao pacifista, pa se godinama uporno borila protiv revolucionarnih metoda. Međutim, bliže upoznavanje sa dešavanjima u Evropi, Ruska revolucija iz 1905, nagli razvoj kapitalizma u njenoj domovini, koji je doneo nasilje i nepravdu, a pogotovo Meksička revolucija, kasnije su joj promenili gledište. Nakon unutrašnje borbe, vlastiti intelektualni integritet nagnao ju je da iskreno prizna svoju grešku i neustrašivo počne da brani svoju novu viziju. To je učinila u nekoliko eseja, a naročito kada je ustala u odbranu Meksičke revolucije, za koju je verovala da je od izuzetne životne važnosti. U potpunosti joj se posvetila putem pisane i usmene reči, te kroz skupljanje sredstava za pomoć. Sa njom je pokret za slobodu i humanizam, a pogotovo anarhizam, izgubio jednu od svojih najdarovitijih i najvrednijih trudbenica.
Dok sam stajala kraj Volterininog groba, u senci spomenika posvećenog uspomeni na naše saborce, pomislila sam kako se njihovom društvu pridružila još jedna mučenica. Ona je bila otelotvorenje valdhajmske statue, prelepa u svom duhovnom prkosu i ispunjena gnevom jednog žarkog ideala.
Godinu 1912, krcatu raznoraznim iskustvima, privodili smo kraju uz tri značajna događaja: izlazak Sašine knjige, dvadesetpetogodišnjica 11. novembra i sedamdeseti rođendan Petra Kropotkina.
Saša je pregledavao finalnu verziju svojih „Zatvorskih memoara“. Prolazeći iznova kroz agoniju, ponovo je proživljavao svaki detalj iz tih četrnaest godina, izjedan strašnom sumnjom da će uspeti da ih u svom delu predstavi onakvim kakve su zbilja bile. Nastavio je da prepravlja materijal sve dok nam se račun za autorske ispravke autora nije popeo na četiristo pedeset dolara. Iako zabrinut i iscrpljen, i dalje je proveravao ovaj rukopis. Zaključna poglavlja smo gotovo morali da mu otmemo ne bismo li ga poštedeli prokletstva njegove razdirajuće strepnje.
Sada je knjiga napokon bila spremna. Zapravo, ne knjiga, već jedan život koji je u zatvorskoj samoći i patnji proveo beskrajan niz dana i noći, uz sav njihov bol i jad, njihovo razočaranje, očaj i nadu. Na oči su mi nagrnule suze radosnice dok sam u rukama držala ovo dragoceno delo. Smatrala sam ga ne samo Sašinom, već i vlastitom pobedom – ispunjenjem našeg dvadesetogodišnjeg sna, koji je Saši doneo nadu u stvarno izbavljenje iz zatvorske noćne more, a meni oslobođenje od nepodnošljivog osećaja kajanja zbog toga što nisam podelila njegovu sudbinu.
O „Zatvorskim memoarima jednog anarhiste“ napisane su brojne recenzije, u kojima su ih okarakterisani kao pravo umetničko delo i izuzetno dirljivo ljudsko svedočanstvo. „Kazivanje o životu u zatvoru autora koji je četrnaest godina skupljao materijal iza rešetaka mora se uzeti za ljudsko svedočanstvo“, komentarisao je njujorški „Tribjun“. „Još kada pisac barata perom u maniru slovenskih realista, a kritika ga usporedi sa velikanima kao što su Dostojevski i Andrejev, njegovo delo mora da poseduje i nemerljivu privlačnost i društvenu vrednost.“
Književni kritičar njujorškog „Glouba“ izjavio je kako „ništa ne može da nadvisi tajanstvenu čaroliju kojom njegova priča zrači. Berkmanu je pošlo za rukom da čitaoca nagna da zajedno sa njim iskusi taj zatvorski život, a njegova knjiga verovatno predstavlja najpotpunije samootkrovenje jednog čoveka.“
Takve pohvale kapitalističke štampe samo su dodatno naglasile moje razočaranje povodom stava Džeka Londona o Sašinoj knjizi. Pošto smo ga zamolili da napiše predgovor, Džek je zatražio da mu pošaljemo rukopis. Nakon što ga je pročitao, u svom uobičajeno prekom stilu, napisao nam je kako je materijal ostavio izuzetno jak utisak na njega. Kako god, njegov predgovor se ispostavio kao bedno izvinjenje zbog činjenice da on, socijalista, piše uvod za knjigu jednog anarhiste. Istovremeno, bila je to osuda Sašinih ideja. Džek London nije propustio da uvidi ljudske i književne kvalitete ove knjige. Ono što je napisao bilo je pohvalnije od većine recenzija. No, London je uporno koristio svoj predgovor za podrobno izlaganje vlastitih društvenih teorija i njihovo upoređivanje sa anarhizmom. Budući da se Sašina knjiga ne bavi teorijom, već životom, ovakav Džekov stav bio je besmislen. Njegov argument sažet je u izjavi: „Čovek koji ne ume da puca kako treba, ne može ni da misli kako treba“. Džek je očigledno smatrao da su najveći svetski mislioci istovremeno i najbolji strelci.
Saša je otišao da se vidi sa Džekom, istakavši kako je slavni danski kritičar Georg Brandes, iako sam nije bio anarhista, napisao jako pohvalan predgovor za Kropotkinove „Memoare jednog revolucionara“, ne pokušavajući da nameće sopstvene teorije. Kao umetnik i humanista, Brandes je cenio stasitu Kropotkinovu ličnost.
- Brandes nije pisao u Americi – odgovorio je London. – Da jeste, najverovatnije bi izneo drugačiji stav.
Saši je bilo jasno; Džek London se plašio da ne uvredi svoje izdavače i ne navuče cenzuru svojoj partiji. Umetnik Džek čeznuo je da se vine u visine, ali čovek u njemu držao je noge na zemlji. Njegovi vlastiti najbolji književni pokušaji, kako je sam izjavio, čame na dnu sanduka zato što izdavači traže samo dela koja će doneti finansijsku korist. Osim toga, tu je i Glen Elen, ali i druge obaveze koje mora da ispoštuje. Sam Džek nije ostavio razloga za sumnju po ovom pitanju, izjavivši:
- Imam porodicu koju treba da izdržavam.
Možda nije bio svestan koliko je ovo njegovo opravdanje samoprekorno.
Saša je odbio Džekov predgovor. Umesto njega, zamolili smo našeg prijatelja Hačinsa Hapguda da napiše uvod za „Zatvorske memoare“. On se nikada nije izdavao za pristalicu bilo kakvog -izma, niti je svoja pisma potpisivao sa: „Vaš zarad revolucije“, kao što je to Džek London znao da čini. Međutim, imao je taj kalibar književnog buntovnika i društvenog ikonoklasta da zna da ceni poentu Sašine knjige.
Nije Džek bio jedini koji je knjigu istovremeno i hvalio i kudio. Bilo je i drugih, pogotovo u našim vlastitim redovima, a među njima i S. Janovski, urednik „Fraj arbajter štimea“ i jedan od govornika na banketu koji smo priredili u čast objavljivanja Sašine knjige. Jedino je on od svih petsto gostiju uneo neskladnu notu u inače divno i harmonično veče. Janovski je odao veliku počast Sašinim „Memoarima“ kao „zrelom proizvodu jednog zrelog uma“, ali je „žalio zbog beskorisnog i zaludnog čina jednog luckastog momčića“. Jako me je pogodila ovakva osuda atentata u prilici kada slavimo izlazak Sašine knjige, dela koje je začeto onog junačkog trenutka u julu 1892, da bi se onda hranilo suzama i krvlju mračnih i užasnih godina koje su potom usledile. Kada su me pozvali da održim govor, okrenula sam se ka čoveku koji navodno zagovara jedan veliki ideal, a koji opet nema ni trunku razumevanja za nekoga ko je istinski veliki idealista.
- Za vas je naivna mladost Aleksandra Berkmana luckasta – rekoh – a njegov atentat zaludan. Svakako niste prvi koji tako doživljava idealistu kome humanost ne dozvoljava da trpi nepravdu i rđavštinu. Mudri i praktični umovi odvajkada su napadali svaki junački duh. Pa opet, nisu oni bili ti koji su nam nešto značili u životu. Idealisti i vizionari, dovoljno ludi da ne mare za oprez i da svoju strast i veru izražavaju kroz kakav vrhunski čin, doneli su napredak čovečanstvu i obogatili svet. Onaj čije smo delo ovde došli da proslavimo igrom slučaja spada u takve zaludne vizionare. Njegov je čin bio izraz protesta jedne osetljive duše koja bi radije stradala za svoj ideal nego da do kraja života ostane samozadovoljni žitelj jednog pokornog i surovog sveta. Razlog što je naš drug preživeo svakako se ne krije u milostivosti onih koji su otvoreno tvrdili kako i ne zaslužuje da izađe iz groba u kojem je živ sahranjen, već u istim onim osobinama koje su Aleksandra Berkmana nadahnule da izvede svoj čin: njegova nepokolebljiva namera, čelična volja, te vera u konačnu pobedu njegovog ideala. Ovi su elementi ušli u sastav tog „luckastog“ mladića, njegovog atentata i potonjeg četrnaestgodišnjeg mučeništva. Isti ovi elementi nadahnuli su i pisanje „Zatvorskih memoara“. Kakva god da se veličina i čovečnost ogledaju u ovoj knjizi, one su satkane od ovih elemenata. Nema jaza između luckastog momčića i zrelog čoveka. Postoji samo neprekidan tok, crvena nit koja poput lajtmotiva vijuga kroz ceo život Aleksandra Berkmana.
Jedanaesti novembar 1887 – 11. novembar 1912! Dvadeset pet godina, tek zrnce vremena u maršu čovečanstva ka boljitku, ali i večnost za onoga koji u životu umire bezbroj puta. Dvadesetpetogodišnjica čikaškog mučeništva dodatno je pojačala moju ljubav prema ljudima koje nikada nisam lično poznavala, ali koji su svojom smrću postali odlučujući uticaj u mom životu. Duh Parsonsa, Spisa, Linga i njihovih saboraca kao da se nadvio nada mnom, dajući dublje značenje dešavanjima koja su nadahnula moje duhovno rođenje i razvoj.
Najzad je došao i 12. novembar 1912. Brojne radničke organizacije i anarhističke grupe grozničavo su radile na tome da od ovog jubileja naprave memorijal za pamćenje. Pristizali su u salu u velikom broju, prekrivajući svojim crvenim barjacima balkone i zidove. Pozornica je bila ukrašena crvenim i crnim trakama. Okačeni su i portreti naših saboraca u prirodnoj veličini sa vencima. Prisustvo omraženog Anarhističkog odreda samo je podstaklo žestoku mržnju mase prema snagama koje su slomile žrtve sa Hejmarketa.
Ja sam bila jedan od gomile govornika koji su bili radi da odaju počast našim velikim pokojnicima i da još jednom podsete na njihove hrabre i junačke živote. Sačekala sam svoj red, istinski dirnuta ovim istorijskim skupom, njegovim velikim društvenim, ali i ličnim značenjem koje je on imao za mene. Uspomene na daleku prošlost jurcale su mi kroz glavu – Ročester i ženski glas koji mi zvoni u ušima: „Zavolećeš naše ljude onda kada budeš naučila da ih upoznaš, a njihov će cilj postati tvoj!“ Na vrhuncu slave, u danima malodušnosti i sumnje, u časovima zatvorske izolacije, neprijateljstva i cenzure vlastitog soja, u ljubavnom razočarenju, u propalim i izneverenim prijateljstvima – njihov je cilj uvek bio i moj, a njihova žrtva moj oslonac.
Stala sam pred gustu masu ljudi. Napetost publike pomešala se sa mojim vlastitim uzbuđenjem, a sva naša mržnja i ljubav skupile su se u moj glas.
- Oni nisu mrtvi! – povikah. – Ljudi kojima smo večeras došli da odamo počast nisu mrtvi! Iz ustreptalih tela koja vise sa konopca nastali su novi životi koji će prihvatiti pokliče ugušene na vešalima. Kroz hiljade grla oni tvrde da naši mučenici nisu mrtvi!
Počinjali su pripremni radovi povodom proslave sedamdesetog rođendana Petra Kropotkina. Bilo je to značajno ime u svetu nauke, priznato kao takvo od strane najistaknutijih ljudi iz celog sveta. No, za nas je on predstavljao mnogo više od toga. Mi smo u njemu videli oca modernog anarhizma, njegovog revolucionarnog glasnika i sjajnog predstavnika povezanosti anarhizma sa naukom, filozofijom i naprednom misli. Kao ličnost, izdizao se daleko iznad većine svojih savremenika zahvaljujući svojoj humanosti i veri u mase. Anarhizam za njega nije bio ideal odabrane manjine, već konstruktivna društvena teorija kojoj je sudbina odredila da celokupno čovečanstvo uvede u neki novi svet. Za to je živeo i radio celoga života. Sedamdeseti rođendan takvog jednog čoveka bio je, dakle, veliki trenutak za sve koji ga poznaju i vole.
Nekoliko meseci pre toga, pisali smo njegovim poštovaocima iz Evrope, kao i našim vodećim saborcima, tražeći im priloge za izdanje „Majke Zemlje“ koje će biti posvećeno Kropotkinovom rođendanu. Svi su se rado odazvali. Sada je decembarski broj bio spreman, a u njemu su se u čast Petra Kropotkina našli tekstovi Georga Brandesa, Edvarda Karpentera, profesora Džordža D. Herona, Toma Mana, Dž. Morisona-Dejvidsona, Bajarda Bojesena, Ane Strunski Voling i njenog supruga, Rouz Strunski, Lenarda D. Abota i vodećih anarhista iz celog sveta. Uz specijalno izdanje našeg lista posvećeno Kropotkinu, održan je i veliki skup u Karnegi Holu, koji je organizovan u saradnji sa Udruženjem „Fraj arbajter štime“. Kao i na stranicama „Majke Zemlje“, svaki govornik je odao počast Kropotkinu, našem zajedničkom učitelju i inspiraciji.
Petar je bio duboko ganut ovim izrazima ljubavi i pažnje. U znak zahvalnosti, poslao nam je sledeće pismo:
DRAGI SABORCI I PRIJATELJI,
Dozvolite mi da najpre izrazim svoje najtoplije i najsrdačnije „Hvala!“ za sve lepe reči i misli koje ste mi uputili, a onda i da na vašim stranicama iznesem iste najsrdačnije reči zahvalnosti za sve one saborce i prijatelje koji su mi poslali tako topla i prijateljska pisma i telegrame povodom mog sedamdesetog rođendana.
Ne treba ni da vam kažem, niti bih to uopšte mogao da izrazim pisanim rečima koliko su me duboko ganuli svi ti izrazi naklonosti i kako sam osetio ono „nešto bratsko“ koje nas anarhiste drži na okupu osećajem koji je daleko jači od obične partijske solidarnosti; siguran sam da će taj osećaj bratstva jednog dana dati rezultat, kada će nam istorija potvrditi kako smo bili u pravu i kako možemo daleko da doguramo u skladnom naporu da društvo rekonstruišemo na novim osnovama jednakosti i slobode.
Dozvolite mi da dodam još i to da, ukoliko je svako od nas dao neki svoj doprinos misiji oslobođenja izrabljivanog čovečanstva, to je stoga što naše ideje manje ili više predstavljaju izraz ideja koje klijaju u samim dubinama narodnih masa. Što više živim, sve sam ubeđeniji u nemogućnost postojanja ijedne istinite i korisne društvene nauke, to jest ijedne korisne i istinite društvene akcije, do one nauke koja svoje osnove, odnosno akcije koje svoje poteze zasniva na raspoloženju i nadahnuću masa. Sve sociološke nauke i sve društvene akcije koje ne postupaju tako moraju ostati jalove.
Svim srcem uz vas,
PETAR KROPOTKIN
Benove traume nakon iskustva u San Dijegu ispostavile su se kao jače i trajnije nego što je to iko od nas očekivao. I dalje je prolazio kroz agoniju tih nesrećnih dana, postavši žrtva fiks ideje da mora da se vrati tamo. Svoje aktivnosti je obavljao ulažući čak i više od svoje uobičajene energije, radeći kao da ga ganjaju furije, a zauzvrat je on ganjao sve nas ostale. Ja sam mu postala pre sredstvo nego cilj, a cilj su mu bili mitinzi, mitinzi, mitinzi i planiranje novih mitinga. Ipak, videla sam da ne živi istinski u svom poslu, niti u našoj ljubavi. Celim svojim bićem bio je usredsređen na San Dijego, koji je za njega postao gotovo opsesija. Kušao je moju moć izdržljivosti, a često i moju ljubav, svojim tvrdoglavim insistiranjem da se otisnemo na zapadnu obalu. Njegovo nestrpljenje samo je nastavilo da raste i nije se smirio sve dok se napokon nismo otisnuli na put.
Naši prijatelji iz Los Anđelesa su se žestoko usprotivili ponovnoj poseti San Dijegu. Govorili su kako ta Benova opsesija predstavlja običnu razmetljivost i kako sam bila slaba što sam popustila pred tim njegovim iracionalnim planom. Na ovo su pitanje čak skrenuli pažnju publike na našem poslednjem mitingu, zagovarajući jednosložan glas „protiv“ našeg odlaska.
Znala sam da naši prijatelji brinu jedino zbog naše bezbednosti, ali nisam mogla da se složim sa njima. Ja San Dijego nisam doživljavala kao Ben; za mene je to bio tek jedan u moru američkih gradova u kojem je sloboda govora ugušena, a njeni branioci trpe progon. Na takva mesta bih se uvek vraćala sve dok se ponovo ne izborimo za pravo na slobodu govora. To je i bio jedan od motiva da se vratim u San Dijego, premda svakako ne i najjači. Bila sam sigurna da se Ben neće iskobeljati iz stiska tog grada osim ukoliko se ne vrati na mesto majskog iživljavanja. Moja ljubav prema njemu je sa godinama postala sve jača. Nisam mu mogla dozvoliti da u San Dijego ode sam. Stoga sam svoje prijatelje obavestila da idem sa Benom, bez obzira na ono šta nas tamo može čekati. Delovalo je nemoguće da bilo koja grupa ljudi, ma koliko razulareni bili kada ih obuzme uzbuđenje, ponovi takve surovosti nakon godinu dana, pogotovo ako se ima u vidu da su vigilanti i San Dijego stavljeni na stub srama, naišavši na osudu cele zemlje.
Jedan radnički aktivista iz naših redova dobrovoljno se javio da nam bude prethodnica, da nađe salu i oglasi moje predavanje, koje će ponovo biti na temu „Narodni neprijatelj“. Ubrzo nam je javio da je sve u redu i da situacija obećava.
Nakon poslednjeg mitinga u Los Anđelesu, naši prijatelji dr i gđa Persival T. Gerson ispratili su nas na železničku stanicu. Usput je Benovo uzbuđenje dostiglo takve razmere da je doktor preporučio sanatorijum umesto San Dijega. No, Ben je uporno tvrdio kako ga ništa osim povratka u taj grad ne može izlečiti. U vozu je postao mrtvački bled, dok su mu niz lice tekle ogromne kapi znoja. Telo mu je drhtalo od nervoze i straha. Celu noć se bacakao po krevetu, ne mogavši da sklopi oka.
Ako ne računamo ovu zabrinutost zbog njega, ja sam ostala začuđujuće smirena. Bila sam sasvim budna, pa sam sela da čitam knjigu „Drug Jeta“, autora „Alberta Edvardsa“. Zanimljive knjige su mi uvek pomagale da zaboravim na neku tešku situaciju. Ovo je delo napisao Artur Balard, jedan od prijatelja sa kojima smo sarađivali prilikom Babuškinog gostovanja u Njujorku. Njegova snažna priča i njena ruska tema podsetile su me na minule dane. Poslednja dva sata našeg puta Ben je proveo u čvrstom snu, dok sam se ja toliko udubila u prošlost da nisam ni primetila da se približavamo San Dijegu. Vreva naših saputnika vratila me je u stvarnost. Na brzinu sam se obukla, a onda probudila Bena.
Tek se razdanjivalo, a iz voza je sišlo svega nekoliko putnika. Peron je bio prazan dok smo išli ka izlazu. Međutim, nismo mnogo odmakli kada se ispred nas isprečilo pet ljudi. Četvorica su izvadili svoje detektivske značke, obavestivši nas da smo uhapšeni. Ja sam zahtevala da nam kažu razlog hapšenja, ali oni su nam samo drsko naredili da pođemo sa njima.
San Dijego je spavao dok smo hodali do policijske stanice. Nešto u pojavi čoveka koji je bio sa policajcima bilo mi je poznato. Upirala sam se da se setim gde sam ga ranije videla. Onda mi je sinulo da je upravo on osoba koji je došla u sobu Ju Es Granta da mi saopšti kako me traže vlasti. Prepoznala sam ga kao novinara koji nam je prethodno tamo napravio probleme. Bio je to vođa vigilanata!
Zaključali su nas. Nismo ništa mogli da učinimo osim da sačekamo razvoj događaja. Opet sam sa bacila na knjigu. Umorna, naslonila sam glavu na ćelijski stočić i zadremala.
- Mora da si mnogo umorna kad tako spavaš – reče nadzornica dok me je budila. – Zar nisi čula gungulu?
Gledala me je netremice.
- Bolje popij malo kafe – dodade, ne bez ljubaznosti. – Trebaće ti snage da preguraš dan.
Sa ulice se čula buka i dernjava. „Vigilanti“, prošapta nadzornica. Napolju su odjekivali glasni povici. Mogla sam da čujem glasove koji dozivaju: „Rajtman! Hoćemo Rajtmana!“ Zatim je usledilo trubljenje automobilskih sirena i zvižduk signala za nerede. Onda opet povici „Rajtman!“ Srce mi obamre.
Poziv za nerede je odzvanjao na sve strane. Buka mi je bubnjala po mozgu. Zašto li sam uopšte dozvolila Benu da dođe, pomislih; bilo je to ludilo, ludilo! Nisu mu mogli oprostiti povratak. Hoće da ga ubiju!
Sva histerična, počela sam da udaram po vratima ćelije. Došla je nadzornica, a sa njom i šef policije u pratnji nekoliko detektiva.
- Želim da vidim dr Rajtmana! – zahtevala sam.
- Upravo smo zato i došli – odgovori šef. – On želi vaš pristanak da vas izvučemo iz grada, vas i onog vašeg drugog prijatelja.
- Kog drugog prijatelja?
- Onog momka koji vam je ugovorio miting. U zatvoru je, i sreća njegova što je tamo.
- Opet glumite dobročinitelja – uzvratih – ali ovog puta me nećete prevariti. Vodite njih dvojicu iz grada. Ja pod vašom zaštitom ne idem!
- U redu – promumla. – Pođite i sami popričajte sa Rajtmanom.
Užas u Benovim iskolačenim očima nagnao me je da shvatim šta znači biti uplašen kao nikad u životu.
- Hajdemo iz ovog grada – prošapta, sav drhteći. – Ionako ne možemo da održimo miting. Šef Vilson je obećao da će nas bezbedno izvesti iz grada. Molim te, pristani.
Na miting sam potpuno bila zaboravila. Upravo je moj nepristanak da odem u pratnji policije i bio razlog zašto sam nagovarala Bena da pođe sam.
- Tvoj je život u opasnosti – rekoh. – Mene ne žele. Ništa mi se neće desiti. U svakom slučaju, ne mogu da pobegnem.
- Dobro, onda i ja ostajem – odgovori odlučno.
Na tren sam se borila sama sa sobom. Znala sam da ću, dozvolim li mu da ostane, u opasnost dovesti ne samo njegov život, već verovatno i bezbednost onog drugog prijatelja. Nije bilo drugog izlaza; moraću da pristanem.
Naše spasavanje iz zatvora u San Dijegu i sprovođenje do železničke stanice bili su vrhunski režirana melodrama. Na čelu povorke marširalo je desetak policajaca, svaki sa sačmarom, dok su im za pojase bili zadenuti revolveri. Za njima su išli šef policije i šef detektiva, naoružani do zuba, a između njih je bio Ben. Potom sam sledila ja, sa po dva policajca sa obe strane. Iza mene je išao naš mladi saborac, a iza njega još policije.
Naš izlazak je pozdravljen divljačkim urlanjem. Ljudi su se tiskali i njihali u beskrajnoj gomili. Vrištanje žena mešalo se sa glasovima muškaraca opijenih od želje za krvlju. Oni smeliji među njima pokušavali su da dohvate Bena.
- Odbij, odbij! – vikao je šef. – Ovi zatvorenici su pod zaštitom zakona. Zahtevam poštovanje zakona. Odbij!
Jedni su mu aplaudirali, a drugi zviždali. On je ponosno vodio povorku kroz policijske falange, praćen povicima podivljale rulje.
Čekali su nas automobili, veselo okićeni američkim zastavama. Jedan od njih je na svakom ćošku imao po jednu pušku. Policija i ljudi u civilu stajali su na papučama automobila. Među njima sam spazila i onog novinara. Ubacili su nas u ovu naoružanu tvrđavu, a iznad nas se poput glavnog junaka drame nakanderio šef Vilson, držeći sačmaru uperenu u rulju. Fotoaparati iz kuća i krošnja drveća počeli su da okidaju, sirene su vrištale, poziv za nerede ponovo je zagrmeo, a mi smo pojurili, praćeni drugim automobilima i urlanjem gnevne rulje.
Na železničkoj su nas ugurali u spavaća kola, dok se oko Bena sjatilo šest policajaca. Taman se voz spremao da krene, kada jedan čovek utrča unutra, razgrnu policajce i pljunu Bena pravo u lice. Zatim je pobegao.
- To je Porter – reče Ben – vođa prošlogodišnjeg napada na mene!
Razmišljala sam o divljaštvu ove rulje, zastrašujućem, a opet i fascinantnom. Shvatila sam zašto je Bena njegovo pređašnje iskustvo toliko opsedalo, sve dok ga nije nateralo da se vrati u San Dijego. Osetila sam neodoljivu moć uzbuđene rulje koja se okomila na nekog. Znala sam da mi neće biti mira sve dok joj se ne vratim, da je pokorim ili stradam od nje.
Vratiću se, obećah sebi, ali ne sa Benom. Na njega se čovek nije mogao osloniti u kritičnim trenucima. Znala sam da je imao maštovite izlete, ali ne i snagu moći. Bio je impulsivan, ali nedostajalo mu je stamenosti i osećaja odgovornosti. Ove crte njegovog karaktera stalno su nam se poput oblaka nadvijale nad životima i terale me da drhtim u strahu za našu ljubav. Sa žaljenjem sam shvatila da Ben nije pravljen od junačkog štofa. Nije imao Sašinu građu, koji je imao hrabrost za deset njih i nesvakidašnju smirenost i pribranost u trenucima opasnosti.
Možda hrabrost, pomislih, nije ništa posebno kod onih koji ne poznaju strah. Bila sam sigurna da Saša nikada nije znao za strah. A ja, tokom histerije nakon Makinlijevog ubistva, jesam li ja strahovala za svoj život? Ne, nikada se nisam bojala za sebe, premda sam se često plašila za druge. Upravo ovaj, ali i osećaj preterane odgovornosti, redovno me je terao da radim ono što ne volim. Jesmo li stvarno hrabri, mi koji ne poznajemo strah, ako ostanemo postojani kada se nađemo oči u oči sa opasnošću? Ben je bio prestravljen, a opet se vratio u San Dijego. Nije li to prava hrabrost? U sebi sam se borila da rasteretim Bena, da nađem neko opravdanje za njegovu spremnost da utekne.
Voz je grabio napred. Ben je licem bio tik uz moje lice, šapatom mi je govorio nežnosti, dok su mu oči molećivo zurile u mene. Kao i toliko puta ranije, sve sumnje i bol raspršili su se u ljubavi prema mom nemogućem momku.
U Los Anđelesu i San Francisku smo dočekani kao heroji, i pored toga što smo oboje sramno pobegli. Iako mi zbog toga nije bilo mnogo ugodno, oraspoložilo me je neuobičajeno interesovanje za predavanja. Najviše publike privukle su „Žrtve morala“ i predavanje posvećeno „Zatvorskim memoarima jednog anarhiste“.
Po povratku u Njujork, Ben me je nagovarao da potražimo bolji stan kako bismo imali dovoljno prostora za život, uz jednu prostoriju koja bi bila kombinacija kancelarije i knjižare. Bio je siguran da može da napravi dobar posao i time pomogne da „Majka Zemlja“ više ne mora da se izdržava od turneja. Ben je bio nestrpljiv da dovede majku da žive pod istim krovom, pogotovo sada kada joj nije dobro.
Našli smo stan na broju 74, na uglu Istočne 101. i 19. ulice, desetosobnu kuću u dobrom stanju. Salon, u kojem je komotno moglo da se smesti sto ljudi, bio je upravo ono što nam treba za male sastanke i sedeljke; podrum je osvetljen i dovoljno prostran za kancelariju i knjižaru; spratovi će svakom od nas pružiti privatnost. Bio je to komfor o kakvom nisam ni sanjala, a opet – troškovi kirije i grejanja bili su manji od prethodnih izdataka za ove stvari. Velikoj kući će biti potreban i neko da se stara o njoj, pošto ću ja biti zauzeta na poslu sređivanja predavanja o drami za potrebe knjige.
Odlučila sam da pozovem svoju prijateljicu Rodu Smit i zamolim je da bude gazdarica kuće. Bila je par godina mlađa od mene i puna veselosti tipične za francuski narod. No, ispod njene bezbrižnosti krile su se istinske vrline dobrodušne osobe od poverenja. Bila je sjajna domaćica i kuvarica i, poput većine Francuskinja, jako vešta sa rukama. Ništa manje nije bila spretna i na jeziku, pogotovo kada bi se desilo da se malčice dublje nego što treba zagleda u čašu. Njen rečnik, koji je uvek bio jako oštar, tada bi postajao papren. Nije svako mogao da podnosi njegov ukus ili njegov ubod.
Bila nam je potrebna sekretarica za posao u kancelariji, pa je Ben predložio svoju prijateljicu, gđicu M. Elenor Ficdžerald. Upoznala sam je u Čikagu, u jeku naše kampanje za slobodu govora. Bila je markantna cura riđe kose, nežne kože i plavo-zelenih očiju. Puna ljubavi prema Benu, nije ni slutila da se ovaj muva sa drugim ženama. Nije znala za moju vezu sa Benom i potpuno se iznenadila kada sam joj saopštila da smo jedno drugom mnogo više od običnog menadžera i predavača. Gđica Ficdžerald (ili „Lavica“, kako ju je zbog riđe grive zvao Ben) bila je jako simpatična žena, sa vrlinama jedne jako fine i velike osobe. Štaviše, ona je bila jedini pravi karakter među svim opsesijama koje mi je Ben godinama nametao. Ben je uporno isticao potrebu za sekretaricom. „Lavica“ sasvim odgovara, uveravao me je; bila je na nekoliko odgovornih položaja, a nedavno je postala upravnica sanatorijuma u Južnoj Dakoti. Zanima se za naš rad i biće joj drago da ostavi posao i pridruži nam se u Njujorku.
Novi stan je bio spreman, pa smo počeli da rasturamo naš stari dom. Kada sam se 1903. doselila u Istočnu 13. ulicu 210, kao cimerka Horovima, bili smo prvi stanari novoizgrađene kuće. Otad je policija stalno iznova pokušavala da mi smesti izbacivanje, ali moj gazda je ostao neumoljiv, tvrdeći kako nikad nisam davala povod za žalbu, te kako sam najdugovečnija stanarka. Uistinu, toliko je drugih stanara različitih nacionalnosti, ćudi i položaja protutnjalo kroz zgradu da im više nisam znala ni broj. Od privrednika do nadničara, od propovednika do kockara, od Jevrejki sa perikama do uličarki koje se šepure svojim šarmom na stepeništu, bila je to neprekidna ljudska reka koja ulazi, malo se zadržava, a onda se ponovo povlači.
U stanu na broju 210 grejali smo se jedino na kuhinjski šporet, a moja je soba bila najudaljenija od njega. Gledala je na dvorište i tačno u prozore velike štamparije. Od iritantnog brujanja linotipova i presa nikad nisam imala mira. Moja soba je bila i dnevna soba i trpezarija i kancelarija „Majke Zemlje“, tri u jedan. Spavala sam u malecnom alkovnu[2] iza ormara sa knjigama. Uvek bi se našao neko ko spava napred, neko ko bi ostao do kasno a živi predaleko, neko i suviše drhtavih nogu, pa su mu potrebne hladne obloge, ili pak neko ko nema gde da ode.
Ostali stanari zgrade su imali običaj da nam dođu svaki put kada im je loše ili kada se nađu u kakvoj nevolji. Naši najčešći gosti, obično u sitne jutarnje sate, bili su kockari. U očekivanju racije, jurnuli bi uz stepenice za slučaj požara i zamolili nas da im sakrijemo pribor. „Kod vas“, rekoše mi jednom prilikom, „policija možda potraži bombe, ali žetone nikada.“ Svi nesrećnici su nam dolazili u stan 210 kao u kakvu oazu usred njihove životne pustinje. Bio je pohvalno, ali istovremeno i jako naporno nemati privatnost ni danju ni noću.
Naš stančić mi je postao jako drag; u njemu sam provela dobar deo svog života. Celu decenije je bio svedok najraznovrsnijih aktivnosti, a u njemu su se smejali i plakali muškarci i žene poznati u analima života. Kampanje Katarine Breškovske i Čajkovskog, Orlenevljev rad, borbe za slobodu govora i revolucionarna propaganda, da ne pominjem brojne lične drame i sve njihove tuge i radosti, prošli su kroz ovo legendarno mesto. Čitav kaleidoskop ljudske tragedije i komedije odražavao se u živopisnom šarenilu između zidova stana broj 210. Nije ni čudo što me je moj dobar prijatelj Hač Hapgud često terao da zajedno napišemo priču o tom „domu pasa lutalica“. Naročito je bio uporan u naglašavanju njegove romantičnosti i patosa kad god bismo se oboje osetili mladim i radosnim, dok očajničkim flertom pokušavamo da se probijemo do srca onog drugog. Avaj, meni je bila draga njegova žena, a njemu Ben, pa smo ostali bestidno verni, a priča je ostala neispričana.
Deset godina je projurilo kao kakav brzak, ostavljajući malo slobodnog vremena da razmislim o tome koliko mi je to mesto postalo milo. Tek kada je došlo vreme za polazak shvatila sam koliko sam korenje pustila u stanu 210. Bacivši po poslednji put pogled na prazne sobe, izašla sam uz osećaj teškog gubitka. Iza sebe ostavljam deset najzanimljivih godina svog života!
[1] Vestalinke (vestalke) – device boginje Veste koje su trideset godina morale da služe u njenom hramu i da stalno održavaju svetu vatru. Za to vreme, morale su živeti najčednijim životom, a posle su mogle istupiti iz službe i udati se; ona koja bi se ogrešila o nevinost, bila bi živa zakopana. (prim.prev.)
[2] Odeljenje određeno za spavanje koje ne prima svetlost direktno spolja, nego tek iz drugih odeljenja, kroz staklena vrata i prozore; udubljenje u sobi sa posteljom; lonica (prim.prev.)