Godine 1938, nakon kratkih priprema, položio sam ispite za sedmi razred. Već 1939. Španska revolucija slomljena je od strane svetskog kapitalizma, predvođenog nemačkim nacizmom i italijanskim fašizmom, ali isto tako uz podlu pomoć boljševičke Rusije. U martu su Španiju napustili i poslednji revolucionari, među kojima je bilo i mnogo bugarskih anarhista. (Najpoznatije ime među njima bilo je Todor Angelov Božanata, koji je kasnije ogranizovao otpor protiv nemačkih okupatora u Belgiji i postao narodni heroj u toj zemlji – ali ne i u Bugarskoj!) Onda su boljševici pokušali da posthumno prisvoje njegovo ime i slavu, kao što su radili i sa drugim borcima protiv fašizma, pesnicima i misliocima… Džaba! Svet je znao.) Usledilo je potpisivanje dugo pripremanog pakta između boljševičke Rusije i nacističke Nemačke poznatog i kao Sporazum Ribentrop-Molotov 23. avgusta 1939. Nakon sklapanja ovog sramnog sporazuma, mi, bugarski anarhisti, sada kao jedina organizovana antifašistička grupa u zemlji, morali smo sami da vodimo propagandu protiv braon kuge. Komunisti su poštovali zloglasnu partijsku disciplinu i ćutali. Drugim rečima, carska policija je proganjala samo nas.
U to vreme u Perniku su postojale tri anarhističke organizacije: omladinska Federacija anarhističke mladeži (FAM), čiji sam i sam bio član, ideološka organizacija sa odraslim članstvom[1], kao i sindikalisti, koji su na predlog Lasermana Asenova Mineva uzeli ime Zaštitna radnička organizacija – ZRO. Potonja je bila masovnija, zato što u svojim redovima nije imala samo ubeđene anarhiste, već i simpatizere. Organizacija je napravljena 1937, a održala se gotovo do kraja rata. Nakon boljševičkog prevrata 9. septembra 1944, nisu obnavljali rad. Iako je brojala puno članova, nikad nije otkrivena od strane policije, iako su pojedini njeni članovi bili zatočeni po zatvorima i konclogorima.
Već 1940. godine bio sam u carskoj armiji. Služio sam vojsku u Dupnici, u 4. protivvazdužnoj bateriji. Kao glava porodice, bio sam na skraćenom vojnom roku. Imao sam pravo na izlaske u grad od po nekoliko sati, koje sam koristio da se viđam sa drugovima anarhistima iz Dupnice. Tamo su istaknuti anarhisti bili Vlado Kitanov, Pantelej Popdimitrov, Hristo Manolov “Zec” i drugi. Nakon izlaska iz vojske početkom oktobra vratio sam se na posao u Pernik, pa sam opet bio među svojim saborcima – ponovo ciklostil, lepljenje tabaka, ponoćni sastanci, povezivanje sa saborcima iz sela oko Pernika, Radomira, Dupnice i Ćustendila, upoznavanje sa novim drugovima, širenje literature, pisanje i distribucija letaka na najrazličitije teme, najčešće vezano za već zahuktali Drugi svetski rat.
Devetnaestog januara 1941. majci sam doveo snaju iz Pernika. Početkom februara venčao sam se sa Kirilkom Aleksovom Stefanovom, sestrom mog dobrog druga Bojana Aleksova Stefanova. Dvadesetog februara bio sam mobilisan u Sofiju, u 4. artiljerijski puk. Na dan kada sam zadužio uniformu, šef Državne bezbednosti u Perniku, po imenu Kisjov, došao je u kasarnu. Tražio je da me komandir jedinice preda istražnim organima DB-a. Međutim, komandir je to odbio, izjavivši kako pomenuto isleđivanje može da se obavi u samoj kasarni. Od Kisjova sam čuo da su pernički anarhisti uhapšeni pod optužbom za spremanje zavere. Isto je čekalo i mene. Tražili su mi da priznam svoje učešće, koje je nekoliko uhapšenih već potvrdilo. Ja sam to porekao, priznavši jedino da sam dvojici optuženih posuđivao literaturu. Na tome se “isleđivanje” u kasarni i završilo. Ipak, nakon demobilizacije u julu 1941, predali su me policiji, a kao predmet istrage sproveden sam u Disciplinarni zatvor u Ćustendilu.
Po dolasku u zatvor bacili su me u ogromnu ćeliju punu mladih anarhista iz dupničkih sela. Svi su imali manje od 20 godina. Ja sam, kao 21-godišnjak bio najstariji. Vreme do prvog mraka provodili smo u međusobnom upoznavanju. Vodili smo zanimljive razgovore, mahom o novom ratu između nekadašnjih saveznika, nacističke Nemačke i sovjetske Rusije. Svi su se nadali da će boljpevici opet postati antifašisti. Sećam se imena par ovih momaka: Najden Elenin, Slavčo Bošov, Ivan Drundov, Boris Markov, Vidin Šalvarkov. Mislim da ih je bilo osmorica. Jedan drugi, Aleksandar Dimitrov, bio je u samici, u zasebnoj, maloj ćeliji.
Prilikom večernje prozivke, stražari su izdvojili jednog od momaka da pročita večernju molitvu. Ovaj je to odbio. Zatim su pokazali na mene. “Pa dobro, onda neka je pročita novajlija!” Nisam pristao. Onda su rekli da će me strpati u samicu. No, čim su pokušali da me ščepaju, Vidin Šalvarkov je skinuo klompu i isprečio se između mene i stražara, držeći klompu u podignutoj ruci i spreman da ga udari. I ostali momci su uzeli klompe u ruke. Trojica stražara su se povukla i pohitala van. To veče nas nisu dirali. Sutradan, rodbina svih momaka iz Dupnice došla je u posetu. Dok sam bio sam u ćeliji, stražari su došli i odveli me. Završio sam u samici, gde sam proveo sve preostale dane do premeštaja iz tog zatvora.
U periodu 1945-1948, Vidin Šalvarkov i ja smo više puta nabasali jedan na drugog u vezi raznih organizacionih potreba pokreta. Kasnije smo se družili malo više, u konclogorima; najpre u Bogdanov dolu, a onda i u logoru Belene. Vidin je junački podnosio neljudske uslove, ostavši nesebičan saborac veran svojim idealima. Nakon izlaska iz logora, nastavili smo da razmenjujemo vesti, ideje i ono malo literature što je ostalo tu i tamo, po podrumima ili tavanima. Nakon 10. novembra 1989, kada je pojavila prilika da Bugarska anarhistička federacija deluje manje-više legalno, Vidin i ostali drugovi iz Dupnice ponovo su uspostavili tamošnju organizaciju. Vidin je neumorno uspostavljao veze sa saborcima iz obližnjih sela. Njegova teška i duga bolest nije slomila veru u ideal s kojim je živeo. Umro je 20. avgusta 2001, dva meseca nakon 80. rođendana.
Iz ćustendilskog zatvora prebačen sam u Centralni zatvor u Sofiji. Tamo su bili zatočeni i saborci sa mog suđenja – Bojan Aleksov Stefanov, Vladimir Petrov, Boris Cvetkov i Simeon Janev. Kiril Kunev Arnaudov uspeo je da se sakrije. Suđeno nam je po članu 2 zloglasnog Zakona o zaštiti države (ZZD). Dobio sam 10 godina zatvora, no pošto sam po tadašnjim zakonima još uvek bio maloletan, kazna je smanjena na šest godina i osam meseci, plus 50 hiljada leva.
Kiril Arnaudov je dobio najstrožu kaznu. Nije imao tu sreću da okusi zatvorski život, već se odlučio za život u ilegali. Kada je skrivanje po različitim gradovima postalo previše rizično i čak nemoguće, on i Ivan Mangurov otišli su u planine. Međutim, par dana pre 9. septembra likvidirani su, ali ne od strane fašista, već od ruku boljševika, negde u Rodopskim planinama.
Pored drugova sa mog suđenja, u Centralnom zatvoru sam sreo i četiri boljševika. Bili su to Asen Grigorov, odličan esperantista, Vlado Georgijev, Subi Enev i jedan mlađi čovek čije sam ime zaboravio. Oni su bili na odslužavanju kazni od ranije. Kasnije sam čuo da su boljševici u Samokovu podigli spomenik Vladu Georgijevom.
Najbrojniju grupu političkih zatvorenika činili su “zemljodelci”. Trojica njih su osuđeni na smrtnu kaznu na Gemetovom[2] suđenju. Koliko pamtim, tamo je bilo 47 “zemljodelaca”. Spočetka je bilo po tri čoveka u ćeliji, ali kada su boljševici napadnuti od strane “saveznika”, postali su antifašisti, pa je carska vlast počela da ih juri i hapsi. Krajem 1941. godine i početkom 1942, počela su masovna hapšenja boljševika, pa su ćelije Centralnog zatvora postale pretesne za sve nas. U ćelijama za troje ležalo je po 10-12 ljudi.
U međuvremenu, na jugozapadu Bugarske razotkrivena je nova anrhistička grupa. Uhapšeni su sledeći saborci: Dimitar Vasilev iz Pernika, Milčo Slavov Ljubenov iz sela Kosača – student , Viktor Popdimitrov Rizov – svršeni student medicine iz sela Perivol, Pejko Rajkov Gančev – hemičar i tehničar, Borislav Menkov – student iz Ćustendila, Stanimir Kotev – šumar, Vasil Todorov “Naroda” i drugi. Sa boljševicima smo vodili beskonačne rasprave o svakojakim temama. Bila je i jedna poveća grupa mladih Jevreja koji su bili zainteresovani da uče o anarhističkim idealima. Međutim, čuveni budući boljševički vođa, u to vreme komsomolac, Živko Živkov[3], razjurio bi ih svaki put kada bi video da sede s nama. To se nastavilo i u zatvoru u Skoplju, no tamo ih je terao prutom! Da bi se ovi sporovi rešili uz kakvo-takvo uzajamno razumevanje, morali su da intervenišu ljudi iz njihovog Centralnog komiteta. Najumniji i najstrpljiviji među njima bili su Trajčo Kostov i “Komarac”. Od “zemljodelaca” pamtim Cenka Bareva i Georgija Halačeva, pesnikama koji je gajio simpatije prema anarhizmu i anarhistima. Bio je potpuno slep. Poznavao sam i one koji su bili osuđeni na smrt: Sergija Zlatanova, Slavija Popignatova i još jednog “zemljodelca” čijeg imena ne mogu da se setim.
Kada su me strpali u zatvor, moja majka, braća i sestre, kao i moja supruga, ostali su bez bukvalno ikakve materijalne podrške. Moj brat Ivan, već odrastao momak, uspeo je da se zaposli u Perniku i počeo je da izdržava našeg mlađeg brata, sestre i majku. Supruga se oslanjala na podršku svojih roditelja.
Tokom boravka u Centralnom zatvoru supruga me je redovno posećivala i donosila mi hranu i ostale potrepštine. Svake druge nedelje u posetu bi dolazili i moja majka i brat Ivan. S obzirom na ratne uslove i oskudicu, jedva da su dolazili do hrane za sebe, pa ipak nikad nisu dolazili praznih ruku. Drugovi koji su bili na slobodi takođe su izražavali solidarnost. Zatvorska hrana je iz meseca u mesec bila sve gora. Dobijali smo sledovanje od 300gr hleba na dan, a dvaput nedeljno davali su nam kuvani krompir -tri komada po čoveku (svaki put je najmanje jedan od njih bio nejestiv). Zahvaljujući hrani koju smo dobijali spolja, kao i uzajamnoj solidarnosti, nismo pocrkali od gladi.
Na vratima ćelije stajao je list papira. Još uvek pamtim šta je pisalo ne njemu. Zatvorenik ima pravo da dobija hranu spolja dvaput nedeljno. Jednom nedeljno ima pravo na posetu. Jednom nedeljno može da pošalje i primi po jedno pismo. Buđenje i šetnja hodnicima su propisani, kao i dve šetnje po zatvorskom dvorištu, jedna ujutru i jedna popodne. Zatvorenik ne sme da čita knjige ili novine koje nisu odobrene od strane zatvorske uprave. Osim toga, mora da ćuti i udalji se od prozora. Možda sam nešto i zaboravio.
I pored strogih zabrana, uspevali smo da dođemo do novina preko običnih zatvorenika. Pored toga, dva stražara iz mog sela činili su mi neke ustupke. Bili su to Boris Dimitrov i Ivan Ananijev Grujov.
Kada su streljali jedan deo padobranaca, Centralni komitet boljševika pozvao je na trodnevni štrajk glađu. Evo kako su to radili boljševici. Svi mi politčki zatvorenici vratili smo hranu koju smo dobili u zatvoru. Međutim, gospoda iz Centralnog komiteta niti su bacala, niti delila hranu koju su čuvali po ogromnim koferima. Tako je tek jedan deo štrajkovao glađu ta tri dana.
U zimu 1941-1942, u zatvor je pristigla gomila pripadnika novootkrivenih boljševičkih grupa. Saznao sam da je u jednoj od njih i Pavel Šatev, poznat kao jedan od Solunskih čamdžija[4]. Prvi put sam ga spazio u hodniku Osmog odeljenja, gde mi ga je pokazao jedan od zatvorenika. Prišao sam i predstavio se. Kada sam mu rekao da sam anarhista koji je sa drugima osuđen za spremanje zavere, iskazao je živo interesovanje. Ja sam, pak, izrazio čuđenje što ga vidim među boljševicima. Počeo je da okoliša i govori kako u borbi to i nije mnogo važno, pošto fašizam sve tlači jednako. Priključio se jer nije mogao da sedi skrštenih ruku. “Tako je”, rekoh, “ali svako od nas mora da se bori sa vlastite pozicije”. Nakon ovog prvog, imali smo još puno razgovora. Raspitivao sam se o njegovom učešću u solunskim atentatima i jesu li svi učesnici bili anarhisti. Odgovorio je potvrdno, rekavši da drugih nije bilo. Dao mi je dve knjige u kojima je opisao svoj udeo u tim dešavanjima – “Solunski atentatori” i “Izgnanik u Fezanu”. Godinama nakon toga knjige su ponovo objavljene pod objedinjenim naslovom “U porobljenoj Makedoniji”. Koliko sam razumeo, nakon pada fašističkog režima Pavel Šatev je ušao u novu makedonsku vladu Apostolskog.[5]
[1] Po svoj prilici, to je Federacija anarhokomunista Bugarske – FAKB.
[2] Georgi Dimitrov Gemeto, vođa Bugarskog zemljoradničkog nacionalnog saveza.
[3] Budući član Politbiroa
[4] Anarhistička grupa sačinjena od mladih radikalnih revolucionara poreklom iz današnje Makedonije. Pod uticajem “propagande delom” izveli su niz bombaških napada u Solunu usmerenih protiv stranih brodova, banke, pošte i električnih centrala. (prim. prev.)
[5] Pavel Šatev (1882-1951) je učestvovao u osnivanju Narodne republike Makedonije i bio je postavljen za ministra pravde u prvoj tamošnjoj boljševičkoj vladi. Kasnije je isteran iz partije i zatočen navodno zbog svojih probugarskih i antijugoslovenskih stavova. Završio je u kućnom pritvoru u Bitolju, a umro je pod nerazjašnjenim okolnostima – telo je pronađeno na bitoljskoj deponiji januara 1951. Mihailo Apostolski (1906-1987) bio je partizan u makedonskoj narodnooslobodilačkoj vojsci. Nakon rata je postao general-pukovnik JNA.