“Obećana zemlja”
Bio je 15. avgust 1889, dan mog dolaska u Njujork. Imala sam dvadeset godina. Sve što mi se dotad desilo u životu sada je ostalo iza mene, odbačeno kao izanđana haljina. Preda mnom se krio novi svet, neobičan i zastrašujuć. No, imala sam mladost, dobro zdravlje i jedan strastven ideal. Bila sam čvrsto rešena da sve novo što me čeka primim raširenih ruku.
Kako samo dobro pamtim taj dan! Nedelja, vestšorski[1] voz, najjeftiniji i jedini koji sam mogla da sebi priuštim, dovezao me je iz Ročestera, država Njujork, u Vihoken u osam ujutru. Odatle sam se trajektom prebacila u Njujork. Premda tamo nisam imala nijednog prijatelja, nosila sam tri zapisane adrese – od udate strine, od jednog mladog studenta medicine koga sam prethodne godine upoznala u Nju Hejvenu, dok sam još radila u tamošnjoj fabrici steznika, te od časopisa „Frajhajt” (Freiheit), nemačkog anarhističkog glasila koje je izdavao Johan Most.
Celokupan moj imetak svodio se na pet dolara i malecnu tašnu. Šivaću mašinu, od koje je trebalo da se izdržavam, prijavila sam kao prtljag i ostavila na stanici. Nesvesna razdaljine od Zapadne 42. ulice do Bauerija, gde mi je živela rodbina, kao i vrućinštine avgustovskog dana u Njujorku, krenula sam pešice. Kako je zagonetan i beskrajan velegrad za došljaka, kako hladan i neprijateljski nastrojen!
Nakon brojnih smernica – što tačnih, što netačnih – te čestih stajki kod zbunjujućih raskrsnica, posle tri sata eto mene u foto-ateljeu moga strica i strine. Umorna i ošamućena od vrućine, isprva nisam primetila zabezeknutost rođaka mojim neočekivanim dolaskom. Rekli su mi da se raskomotim, ugostili me doručkom, a onda me zasuli pitanjima: Otkud ja u Njujorku? Jesam li definitivno ostavila muža? Imam li novac? Šta nameravam dalje? Kazali su da bez problema mogu da ostanem kod njih. „Gde bi inače jedna mlada dama, sama u Njujorku?“ Svakako, no moram odmah da potražim zapošljenje. Na poslovnom planu mi ne cvetaju ruže, a troškovi života znaju da budu visoki.
Sve sam to čula u polusnu. Bila sam previše iscrpljena nakon probdevenog noćnog putovanja, beskrajnog hodanja i žege od sunca koje je već jako peklo. Glasovi mojih rođaka zvučali su udaljeno, poput uspavljujućeg zujanja muva. S naporom sam se malo sabrala. Uverila sam ih da nemam nameru da im se utrapim: očekuje me jedan prijatelj iz Henrijeve ulice, koji mi je ponudio smeštaj. Imala sam samo jednu želju: da uteknem, što dalje od tih izluđujućih i brbljivih glasova. Ostavila sam svoju tašnu i otišla.
Prijatelj kojeg sam izmislila kako bih utekla „gostoprimstvu“ svojih rođaka zapravo je bio tek poznanik iz viđenja, mladi anarhista A. Solotarov, čijem sam jednom predavanju prisustvovala u Nju Hejvenu. Dala sam se u potragu za njim. Nakon dužeg vremena uspelo mi je da pronađem kuću, ali ne i stanara. Kućepazitelj, koji je u prvi mah bio jako neprijatan, mora da je primetio koliko sam očajna. Rekao je da će potražiti adresu koju je porodica ostavila prilikom iseljenja. Ubrzo se vratio i doneo mi ime ulice, ali ne i broj. Šta mi je činiti? Kako da pronađem Solotarova u velegradu? Rešila sam da proverim svaku kuću, najpre sa jedne, a onda i sa druge strane ulice. Gore-dole, po šest niza stepenika, špartala sam dok mi je srce tuklo, a stopala mi trnula od umora. Težak dan se polako približavao kraju. Napokon, kada sam već htela sa dignem ruke od potrage, našla sam ga u Montgomerijevoj, na petom spratu[2] zgrade koja je vrvela od stanara.
Iako je prošlo godinu dana od našeg upoznavanja, Solotarov me nije zaboravio. Primio me je srdačno i toplo, kao stari prijatelj. Kazao mi je da u stančiću živi sa roditeljima i mlađim bratom, no da ću ja dobiti svoju sobu; on će na par dana prenoćiti kod kolege sa studija. Uverio me je da ću lako naći smeštaj; štaviše, poznaje dve sestre koje sa ocem žive u dvosobnom stanu, a koje traže cimerku. Nakon što me je novopečeni prijatelj poslužio čajem i slasnim jevrejskim kolačima koje je spremila njegova majka, govorio mi je o nekim zanimljivim ljudima koje bih mogla da upoznam, o aktivnostima jevrejskih anarhista i o koječemu drugom interesantnom. Bila sam zahvalna svom domaćinu, daleko više na prijateljskoj brizi i drugarstvu, nego na čaju i kolačima. Zaboravila sam gorčinu koja mi je ispunila dušu nakon surovog prijema koji mi je priredio rod moj rođeni. Njujork više nije bio čudovište kakvim se činio u beskrajnim satima mučnog pešačenja do Bauerija.
Kafe „Saks”/Prvi susret sa Aleksandrom Berkmanom
Docnije, Solotarov me je odveo u kafe „Saks”, u ulici Safok, koji, kako me je obavestio, slovi za stecište radikala, socijalista, anarhista, te mlađanih jevrejskih pisaca i pesnika sa Ist Sajda.
- Tamo se svi skupljaju – reče. – I sestre Minkin će sigurno doći.
Za nekoga ko upravo pristiže iz jedne monotone varošice iz unutrašnjosti kakva je Ročester, i čiji su živci na rubu pucanja od noćnog puta u zagušljivom kupeu, buka i gungula koje su nas dočekale svakako nisu bile mnogo ugodne. Ovo se mesto sastojalo od dve prostorije koje su bile krcate od naroda. Svi su pričali, mlatarali rukama i raspravljali se – što na ruskom, što na jidišu – i svako se nadmetao sa svakim. Bila sam gotovo svladana u toj čudnoj ljudskoj mešavini. Moj pratilac je spazio dve devojke za nekim stolom. Predstavio ih je: Ana i Helen Minkin.
Bile su to ruske radnice jevrejskog porekla. Starija Ana je bila otprilike mojih godina; mlađoj Helen je možda bilo osamnaest. Ubrzo smo se dogovorile oko toga da stanujem kod njih, pa je mojim strepnjama i neizvesnosti bio kraj; imala sam krov nad glavom, a stekla sam i prijatelje. Džumbus u kafeu „Saks“ više nije bio važan. Počela sam slobodnije da dišem i da se sve manje osećam tuđinom.
Dok je nas četvoro večeralo, a Solotarov mi pokazivao različite ljude u kafeu, iznenada grunu glas: „Ekstraveliki biftek! Još jedna šolja kafe!“ S obzirom na tako mali kapital, a tako veliku potrebu za štednjom koju sam imala, zbunilo me je ovakvo otvoreno rasipništvo. Osim toga, Solotarov mi je rekao da su ovdašnje mušterije isključivo siromašni studenti, pisci i radnici. Pitala sam se ko je taj kabadahija i odakle mu novac za tu grdnu hranu.
- Ko je taj žderonja? – upitah.
Solotarov se glasno nasmeja.
- To je Aleksandar Berkman. Taj može da jede za trojicu. Ipak, retko kad ima novaca za puno hrane. Ali, kada ga ima, redovno opustoši „Saks“. Upoznaću te s njim.
Završili smo svoju večeru, a par ljudi je prišlo za naš sto i razgovaralo sa Solotarovim. Čovek željan „ekstravelikog bifteka“ još uvek je vodio borbu s njim, kao da nedeljama nije jeo. Taman kad smo se rešili da pođemo, on nam priđe, pa ga Solotarov predstavi. Bio je tek običan momčić, star jedva osamnaest godina, no džinovskih prsa i vrata. Vilica mu je bila čvrsta, što su još više isticale njegove punačke usne. Lice mu je bilo gotovo strogo, izuzev visokog, zamišljenog čela i inteligentnih očiju. Odlučno neko momče, pomislih. Berkman mi odmah reče:
- Doveče nastupa Johan Most. Želiš li da dođeš da ga slušamo?
Kakva slučajnost, pade mi na pamet, da baš prvog dana mog boravka u Njujorku imam priliku da uživo gledam i slušam vatrenog čoveka kojeg je ročesterska štampa prikazivala kao oličenje đavola i krvožednog demona! Planirala sam da Mosta posetim u redakciji njegovog lista nekada docnije, ali prilika koja se javila tako neočekivano dala mi je osećaj da će se dogoditi nešto divno, nešto što će odrediti čitav moj životni put.
Na putu do sale bila sam i suviše udubljena u svoje misli da bih pratila veći deo razgovora između Berkmana i sestara Minkin. Iznenada se spotakoh. Pala bih da me Berkman nije uhvatio i pomogao mi da se pridignem.
- Spasao sam ti život – reče u šali.
- Nadam se da ću ti jednog dana vratiti dug – brzo mu odgovorih.
Mesto okupljanja je bila jedna mala sala iza neke krčme, kroz koju se svakako moralo proći. Sve je vrvelo do Nemaca koji su pili, pušili i galamili. Ubrzo je ušao i Johan Most. Moj prvi utisak o njemu sveo se na zgražavanje. Bio je srednje visine i velike glave, na kojoj je kao kruna stajala gusta proseda kosa; kako god, lice mu je bilo iskrivljeno usled očiglednog iščašenja leve vilice. Jedino su mu oči bile umirujuće, modre i tople.
Njegov govor je predstavljao besomučan napad na trenutno stanje u Americi, zajedljivu satiru na račun nepravde i brutalnosti vladajućih sila, žestoku tiradu protiv odgovornih za tragediju na Hejmarketu i pogubljenje čikaških anarhista u novembru 1887. Govorio je rečito i živopisno. Kao čarolijom, njegov telesni nedostatak je iščezao, a nedostatak fizičke prepoznatljivosti bio je zaboravljen. Kao da se pretvorio u neku primitivnu silu koja zrači mržnjom i ljubavlju, snagom i inspiracijom. Jaka bujica njegovih reči, melodičnost njegovog glasa, varničava dovitljivost – sve se to slilo u jedan maltene neodoljiv efekat. Duboko me je ganuo.
Pritisnuta u masi koja se tiskala ka pozornici, našla sam se ispred Mosta. Berkman je bio pored mene, pa me je predstavio. Bila sam pod utiskom lavine emocija koju je Mostov govor pokrenuo u meni.
Sećanje na tragediju u Čikagu iz 1887/Duhovni preporod
Te noći san nikako da mi dođe na oči. Ponovo sam proživljavala događaje iz 1887. Prošao je dvadeset jedan mesec od Crnog petka 11. novembra, kada su čikaški heroji izneli svoje mučeništvo, a opet, svaki detalj mi je jasno stajao u glavi i odražavao se na mene kao da se sve to zbilo juče. Moje sestra Helena i ja smo se za sudbinu ovih ljudi zainteresovale tokom njihovog suđenja. Izveštaji ročesterskih listova su nas iritirali, zbunjivali i uznemiravali svojom očevidnom pristrasnošću. Agresivnost štampe, žestoka osuda optuženih i napadi na sve strance usmerile su naše saosećanje ka hejmarketškim žrtvama.
Saznale smo da u Ročesteru postoji grupa nemačkih socijalista koji se svake nedelje okupljaju u Germanija Holu. Počele smo da pohađamo te sastanke, moja starija sestra Helena samo u par navrata, a ja redovno. Iako su ova okupljanja bila nezanimljiva, ponudila su mi izlaz iz sivila mog dosadnog života u Ročesteru. Tamo ste barem mogli čuti i nešto drugo osim beskrajnih priča o novcu i poslu, mogli ste upoznati ljude bogate duhom i idejama.
Jedne nedelje su najavili da će poznata socijalistkinja iz Njujorka Johana Graj održati predavanje na temu procesa koji se u to vreme vodio u Čikagu. Na zakazani dan bila sam prva u sali. Ogromni prostor bio je pun nestrpljivih muškaraca i žena, dok je uz zidove bila postrojena policija. Nikada pre nisam prisustvovala tako velikom skupu. Viđala sam kako petrogradski žandarmi rasturaju mala studentska okupljanja. Pa opet, pomisao da bi u zemlji koja garantuje slobodu govora policajci sa dugačkim pendrecima napali miran skup potpuno me je prenerazila i razgnevila.
Ubrzo je predsedavajući skupa najavio govornika. Bila je to žena u tridesetim, asketskog izgleda i bleda u licu, sa krupnim, caklećim očima. Govorila je jako ozbiljno, glasom koji je treperio od siline. Njen nastup mi je u potpunosti zaokupio pažnju. Zaboravila sam na policiju, publiku i sve drugo oko mene. Jedino sam bila svesna krhke žene odevene u crno koja na sav glas optužuje sile koje se spremaju da ugase osam ljudskih života.
U celom svom govoru bavila se uzbudljivim događajima u Čikagu. Počela je time što je iznela istorijsku pozadinu slučaja. Govorila je o radničkim štrajkovima koji su brzinom požara zahvatili zemlju 1886, uz zahtev za osmočasovni radni dan. Središte tog pokreta bilo je u Čikagu, gde je borba između radnika i gazdi postala žučna i intenzivna. Miting zapošljenih u tamošnjoj kompaniji „Makormik Harvester”, koji su bili u štrajku, rasturen je od strane policije; i muškarci i žene su dobili batine, a bilo je i nekoliko ubijenih. U znak protesta protiv ovog sramnog čina, za četvrti maj je sazvan masovni miting na trgu Hejmarket. Na njemu su govorili Albert Parsons, August Spis, Adolf Fišer i drugi, i sve je proteklo mirno i u najboljem redu. To je potvrdio i gradonačelnik Čikaga Karter Harison, koji je i sâm došao da vidi šta se dešava na mitingu. Gradonačelnik je otišao, zadovoljan što je sve u redu, o čemu je izvestio okružnog kapetana. Polako se naoblačavalo, kiša je počela da rominja i ljudi su stali da se razilaze, izuzev nekolicine njih koji su ostali da saslušaju jednog od poslednjih govornika. Uto se na trgu pojavljuje kapetan Vord, u pratnji jakih policijskih snaga. Naredio je da se okupljeni odmah raziđu.
- Ovo je mirno okupljanje – odgovorio je predsedavajući, kada se policija obrušila na narod i počela da bespoštedno mlati ljude.
Zatim je nešto sevnulo kroz vazduh i eksplodiralo, ubivši nekoliko policajaca i ranivši još par desetina ljudi. Nikada nije utvrđeno ko je zapravo bio vinovnik, a vlast se očigledno nije mnogo ni trudila da to otkrije. Naprotiv, izdati su hitni nalozi za hapšenje svih govornika sa mitinga, ali i drugih istaknutih anarhista. Celokupna štampa, čikaška buržoazija i cela zemlja počeli su da traže krv zatočenih. Policija je bukvalno vodila kampanju zastrašivanja, uz moralnu i finansijsku potporu Građanskog saveza (Citizens’ Association), ne bi li u delo sprovela svoje paklene planove za eliminaciju anarhista. Javno mnjenje je do te mere zapaljeno užasnim pričama uperenim protiv vođa štrajkača da im je svaka prilika za pošteno suđenje bila isključena. Zapravo, suđenje se pokazalo najgorom nameštaljkom u istoriji SAD. Izabrana je porota koja će ih osuditi; okružni javni tužilac je tokom suđenja, koje je bilo otvoreno za javnost, istakao da se ne sudi samo uhapšenima, već da je „na optuženičkoj klupi anarhija“, te da joj treba zatrti seme. Sudija je neprestano napadao optužene, huškajući porotu protiv njih. Svedoke su ili zastrašivali, ili podmićivali, što je dovelo do toga da osmorica ljudi ni krivi ni dužni za zločin koji im se stavlja na teret budu osuđeni. Razdraženo javno mnjenje i opšta predrasuda prema anarhistima, praćena žučnim protivljenjem poslodavaca pokretu za osmočasovni radni dan, stvorili su atmosferu koja je išla naruku pravnom ubistvu čikaških anarhista. Njih petorica – Albert Parsons, August Spis, Luis Ling, Adolf Fišer i Džordž Engel osuđeni su na smrt vešanjem; Majkl Švab i Samjuel Filden su dobili doživotnu robiju, a Nibe petnaest godina zatvora. Prolivena krv nedužnih hejmarketških mučenika tražila je osvetu.
Po završetku govora Grajove, samo se potvrdilo ono što sam odavno pretpostavljala: čikaški mučenici su nedužni. Čeka ih smrt zbog ideala. Međutim, koji je to njihov ideal? Johana Graj je Parsonsa, Spisa, Linga i ostale predstavljala kao socijaliste, ali ja nisam bila upoznata sa pravim značenjem socijalizma. Ono što sam o tome čula od lokalnih govornika delovalo mi je jednolično i mehanički. Štampa je, s druge strane, ove ljude nazivala anarhistima, bombašima. Šta je anarhizam? Sve je to delovalo jako zagonetno. Kako god, nisam imala vremena da nastavim s mozganjem. Ljudi su u redovima izlazili van, pa sam i sama pošla. Grajova je, sa predsedavajućim i još par prijatelja, i dalje bila na podijumu. Kako sam se okrenula prema njima, primetila sam da mi maše. Bila sam zatečena, srce mi je silno tuklo, a noge kao da su mi se prikovale za pod. Kada sam joj prišla, uzela me je za ruku i kazala:
- Nikada ni na čijem licu nisam videla toliko emotivnog nemira. Mora da teško doživljavaš predstojeću tragediju. Poznaješ li ove ljude?
Drhtavim glasom, odgovorih:
- Nažalost ne, mada svakim delom svoga bića proživljavam suđenje, a kada sam vas čula kako govorite, učinilo mi se kao da ih poznajem.
Zagrlila me je.
- Imam osećaj da ćeš ih sve bolje upoznavati kako budeš učila o njihovom idealu, te da će njihov cilj postati i tvoj.
Do kuće sam otišla kao u snu. Sestra Helena je već bila spavala, no ja sam morala da podelim svoje iskustvo sa njom. Probudila sam je i ispripovedala joj celu priču, uz gotovo doslovno citiranje govora. Mora da sam bila pod velikim utiskom, jer je Helena uzviknula:
- Još ću da čujem i da mi je mlađa sestra opasna anarhistkinja!
Par nedelja kasnije imala sam priliku da posetim jednu porodicu nemačkih poznanika. Bili su jako uzbuđeni. Neko im je iz Njujorka poslao nemački list „Frajhajt“, koji uređuje Johan Most. Bio je pun novosti vezanih za čikaške događaje. Jezik me je prilično ostavio bez daha; bio je toliko drugačiji od onoga što sam slušala po socijalističkim mitinzima, pa čak i od govora Johane Graj. Ličio je na erupciju koja izbacuje plamenove poruge, prezira i prkosa; odisao je dubokom mržnjom prema silama koje pripremaju zločin u Čikagu. Postala sam redovni čitalac „Frajhajta“. Naručivala sam knjige koje su tamo reklamirali i gutala svaki dostupni redak o anarhizmu, svaku reč o tim ljudima, njihovim životima i delu. Čitala sam o njihovom junačkom držanju na suđenju i njihovoj čudesnoj odbrani. Videla sam kako se preda mnom otvara novi svet.
Do užasa kojeg su se svi plašili, a za koji se opet verovalo da se neće desiti, zapravo jeste došlo. Vanredna izdanja ročesterske štampe prenela su vest: OBEŠENI ČIKAŠKI ANARHISTI!
Helena i ja smo bile skrhane. Ovaj šok je u potpunosti nervno rastrojio moju sestru; samo je kršila prste i tiho jecala. Ja sam bila ošamućena; obuzelo me je osećanje obamrlosti, nešto previše strašno čak i za suze. Uveče smo otišle kući našeg oca. Svi su pričali o čikaškim dešavanjima. Ja sam bila potpuno udubljena u ono što sam smatrala ličnim gubitkom. Zatim sam čula grohot neke žene. Kreštavim glasom, ona se rugala:
- Čemu sve ovo kukumavčenje? Ti ljudi su ubice. Ako su ih obesili.
Jedan skok i već sam je stezala za vrat. Onda sam osetila kako me vuku. Neko je rekao:
- Ova mala je pošandrcala.
Nekako sam se iskobeljala, a zatim zgrabila bokal vode sa stola i svom silom ga zafrljačila ovoj u lice.
- Gubi se napolje – urlala sam – ili ću te ubiti.
Prestravljena žena pohita ka vratima, a ja se stropoštah na pod u napadu plača. Odneli su me u krevet, gde sam ubrzo pala u dubok san. Sutradan ujutru sam se probudila kao nakon neke duge bolesti, no oslobođena obamrlosti i depresije tih nesnosnih nedelja iščekivanja koje su se završile konačnim šokom. Imala sam jasan osećaj da se u mojoj duši rodilo nešto novo i divno. Jedan veliki ideal, goruća vera, rešenost da sebe posvetim sećanju na moje žrtvovane saborce, da njihov cilj načinim svojim, da svetu obznanim priču o njihovim divnim životima i junačkom stradanju. Johana Graj je bila veći prorok nego što je to pretpostavljala.
Odlučila sam. Idem za Njujork, kod Johana Mosta. On će mi pomoći da se pripremim za novi zadatak. Međutim, moj suprug, roditelji – kako će oni primiti ovu odluku?
Odrastanje u Rusiji i emigracija u SAD
U braku sam bila svega deset meseci. Ta zajednica nije bila srećna. Gotovo od samog početka znala sam da smo suprug i ja kao nebo i zemlja, bez ičeg zajedničkog, čak i u krevetu. Ovaj usud, kao i sve drugo što me je snašlo otkad sam došla u Ameriku, ispostavio se krajnje razočaravajućim. Amerika, „zemlja slobodnih i dom hrabrih“ – kako mi je sada to ličilo na farsu! A opet, kako sam se samo svađala sa ocem ne bih li ga ubedila da mene i Helenu pusti u Ameriku! Na kraju sam izvojevala pobedu, pa smo se krajem decembra 1885. Helena i ja otisnule iz Petrograda za Hamburg, gde smo se ukrcale na parobrod Elbe, koji će nas odvesti put Obećane zemlje.
Jedna druga naša sestra nas je pretekla koju godinu, udala se i nastanila u Ročesteru. Stalno je zvala Helenu da je poseti i pisala kako je sama. Helena je najzad odlučila da ode. Međutim, ja nisam mogla da izdržim pomisao na rastanak od osobe koja mi znači više i od rođene majke. Ni Heleni se nije dopadalo to što me ostavlja. Znala je za žučne rasprave između oca i mene. Ponudila se da mi plati put, ali otac se nije slagao da ja idem. Molila sam ga, kumila, plakala. Na kraju sam zapretila da ću se baciti u Nevu, i on je popustio. Sa dvadeset i pet rubalja u džepu – koliko će mi dati starac – otišla sam bez kajanja. Otkad pamtim, naš dom me je gušio, a očevo prisustvo mi je uterivalo strah u kosti. Moja majka, premda blaža prema deci, nikada nije iskazivala mnogo topline. Uvek je Helena bila ta koja mi je pružala ljubav, a detinjstvo ispunjavala onom radošću koju smo imale na raspolaganju. Redovno je preuzimala krivicu umesto ostale dece. Brojne udarce koji su bili namenjeni bratu ili meni trpela je Helena. Sada smo bile sasvim zajedno – niko nas neće moći rastaviti.
Putovale smo u potpalublju, gde su putnike zguravali kao stoku. Moj prvi susret sa morem bio je zastrašujuć i fascinantan. Sloboda od kuće, lepota i čudesnost beskrajnog prostranstva i njegova promenljiva ćud, te uzbudljivo iščekivanje prilika koje će nam nova zemlja ponuditi golicali su mi maštu i terali krv na ključanje.
Poslednji dan našeg putovanja vraća mi se u živo sećanje. Svi su na palubi. Helena i ja stojimo pribijene jedna uz drugu, razdragane pred prizorom luke i Kipa slobode što se pomalja iz magle. Ah, eto ga, taj simbol nade, slobode, prilike! Nosio je svoju baklju visoko da osvetli put slobodnoj zemlji, utočištu ugnjetavanih iz celog sveta. I Helena i ja ćemo naći mesto u velikom američkom srcu. U duši je vladalo uzbuđenje, a oči su nam bile pune suza.
Osorni glasovi prekinuše naše sanjarenje. Bile smo okružene ljudima koji mlataraju rukama, besnim muškarcima, histeričnim ženama i cmizdravom decom. Čuvari su nas grubo gurali tamo-amo i naređivali nam da se spremimo za prelazak u Kasl Garden, gde su od doseljenika uzimali podatke.
Scene iz Kasl Gardena bile su jezive, a atmosfera naelektrisana od negostoljubivosti i grubosti. Nigde niste mogli videti prijateljsko lice službenika; nije bilo hrane da olakša položaj novopridošlica, trudnica i male dece. Prvi dan na američkom tlu ispostavio se kao veliki šok. Bile smo obuzete jednom željom, da pobegnemo iz onog groznog mesta. Već smo čule da Ročester slovi za njujorški „Grad cveća“, no mi smo tamo stigle jednog tmurnog i hladnog januarskog jutra. Sačekale su nas moja sestra Lena, trudna sa svojim prvim detetom, i teta Rejčel. Lenine sobe su bile male, ali svetle i besprekorno čiste. Soba koja je čekala Helenu i mene bila je puna cveća. Celoga dana ulazili su i izlazili ljudi – rođaci koje nikada nisam upoznala, prijatelji moje sestre i njenog muža, komšije. Svi su želeli da nas vide, da čuju koju reč o staroj zemlji. Bili su to Jevreji koji su mnogo propatili u Rusiji; neki od njih su čak bili žrtve pogroma. Govorili su kako je život u novoj zemlji težak; i dalje su osećali nostalgiju prema domu koji za njih to nikada nije bio.
Među posetiocima je bilo i par njih koji su se dobro snašli. Jedan se hvalio kako je zaposlio sve šestoro svoje dece, malo da prodaju novine, malo da glancaju cipele. Svi su se pitali šta ćemo mi da radimo. Jedan grubijan je usredsredio pažnju na mene. Piljio je celo veče, mereći me od glave do pete. Čak je prišao i pokušao da mi dodirne ruke. Imala sam osećaj kao da stojim gola na pijaci. Bila sam van sebe, ali nisam želela da uvredim sestrine prijatelje. Osetila sam se potpuno usamljenom i izjurila sam iz sobe. Obuzela me je čežnja za onim što sam ostavila – za Petrogradom, mojom voljenom Nevom, mojim prijateljima, knjigama i muzikom. Onda su se začuli gromki glasovi iz susedne sobe. Čula sam kako tip koji me je izbacio iz takta govori:
- Mogu joj naći posao kod „Garsona i Majera”. Plata neće biti bogzna šta, ali ubrzo će naći neko momče koje će je oženiti. Tako jedra devojka, rumenih obraza i modrih očiju, neće morati dugo da radi. Neko će je ćapiti i čuvati je u svili i draguljima.
Setila sam se oca. On je očajnički pokušavao da me uda još kada mi je bilo petnaest godina. Pobunila sam se, preklinjajući ga da mi dozvoli da nastavim školu. U naletu besa, bacio je moju gramatiku iz francuskog u vatru, urlajući:
- Devojke ne moraju da uče mnogo! Jedna jevrejska devojka treba samo da zna da dobro spremi punjenu ribu, da pravi rezance i da muškarcu izrodi gomilu dece.
Nisam htela da slušam njegove planove; želela sam da se školujem, da iskusim život, da putujem. Povrh toga, nikada se ni zbog čega ne bih udala osim iz ljubavi, uporno sam tvrdila. Istini za volju, ja i jesam toliko navaljivala da odem u Ameriku upravo da bih utekla očevim planovima. Sada me planovi za udaju progone čak i u novoj zemlji. Bila sam čvrsto rešena da ne postanem predmet trampe; idem da radim.
Sestra Lena je za Ameriku otišla kada mi je bilo jedanaest godina. Imala sam običaj da puno vremena provodim kod bake u Kovnu[3], dok su moji živeli u Popelanu, varošici u baltičkoj provinciji Kurlandiji. Lena je oduvek bila neprijateljski raspoložena prema meni, a slučajno sam otkrila i zašto. U to vreme nisam mogla biti starija od šest godina, a Lena je imala dve godine više. Igrale smo se klikera. Lena je nekako sebi utuvila u glavu da prečesto pobeđujem. Pobesnela je, zviznula me iz sve snage i povikala:
- Isti otac! I on nas je prevario! Oteo nam je novac koji nam je tata ostavio. Mrzim te! Nisi mi sestra!
Od ovakvog njenog izliva besa ostala sam skamenjena. Nakratko sam sela, prikovana za tlo, ćutke zureći u Lenu; zatim se napetost pretvorila u nalet plača. Otrčala sam svojoj sestri Heleni, kojoj sam poveravala sve svoje jade iz detinjstva. Tražila sam da znam na šta je Lena mislila kada je kazala da ju je otac opljačkao i da joj nisam sestra.
Kao i obično, Helena me je uzela u naručje, pokušavši da me uteši i da ublaži Lenine reči. Onda sam otišla k majci, koja mi je objasnila da je postojao još jedan otac, Helenin i Lenin. Pošto je rano umro, mama je morala da nađe drugog, oca mog mlađeg brata i mene. Rekla je da je moj otac takođe otac i Heleni i Leni, čak iako su mu one pastorčad. Istina je, kazala je, da je otac uzeo novac namenjen dvema devojčicama. Uložio ga je u posao i propao. Hteo je najbolje za sve nas. Ipak, mamina priča nije umanjila moj silni bol.
- Otac nije imao pravo da uzme taj novac! – vikala sam. – One su siročad. Greh je otimati od siročadi. Volela bih da sam odrasla; onda bih mogla da vratim novac. Da, moram da ga vratim, moram da okajem očev greh.
Moja dadilja Nemica mi je ispričala kako nijedan čovek koji otima od siročadi nikada neće otići u raj. Nisam imala jasnu sliku o tom mestu. Moji su, poštujući jevrejske običaje i odlazeći u sinagogu subotom i o praznike, nama retko govorili o religiji. Svoje predstave o bogu i vragu ili o grehu i kazni stekla sam od naše dadilje i posluge, ruskih seljaka. Bila sam ubeđena da će otac biti kažnjen ukoliko ne vratim njegov dug.
Jedanaest je godina prošlo od tog incidenta. Odavno sam zaboravila na bol koji mi je Lena nanela, ali prema njoj svakako nisam osećala veliku ljubav kakvu sam gajila prema mojoj dragoj Heleni. Sve vreme na putu do Amerike strepela sam od toga kako će se Lena postaviti prema meni, no kada sam je ugledala u drugom stanju, bledog i skupljenog lica, osvojila mi je srce kao da nikada nije ni bilo mrlje u našim odnosima.
Dan nakon našeg dolaska, nas tri sestre ostale smo same. Lena nam je govorila koliko je usamljena, koliko čezne za našim, te društvom naših ljudi. Upoznala nas je sa teškim životom koji je imala, najpre kao služavka u kući teta Rejčel, a zatim kao dugmadžijka u Stajnovoj konfekciji. Kako je samo srećna sad, napokon u svom domu i uzbuđena zbog deteta koje čeka!
- Život je i dalje težak – kazala bi Lena. – Moj muž zarađuje dvanaest dolara nedeljno kao limar, a pentra se po krovovima na vrelom suncu i hladnom vetru, stalno izložen opasnosti. Počeo je da radi kao osmogodišnji dečak u Berdičevu, u Rusiji – dodala je – i otad nije stao sa poslom.
Kada smo se Helena i ja vratile u svoju sobu, složile smo se da obe moramo hitno da nađemo posao. Ne smemo biti dodatan teret našem zetu. Dvanaest dolara nedeljno i dete na putu! Par dana kasnije, Helena je našla posao u radnji za retuširanje negativa, što je radila i u Rusiji. Ja sam se zaposlila u firmi „Garson i Majer“, gde sam krojila ogrtače po deset i po sati na dan, za dva dolara i pedeset centi nedeljno.
[1] West Shore Railroad (eng.) je železnička linija koja povezuje gradove Vihoken i Njujork, a onda desnom obale Hadsona nastavlja do Olbanija u državi Njujork i dalje ka zapadu do Bufaloa. (prim.prev.)
[2] Prilikom brojanja spratova u Americi, prizemlje se računa kao prvi sprat. (prim.prev)
[3] Današnji Kaunas, drugi po veličini grad u Litvaniji. (prim.prev.)