Poznanstvo sa E. Brejdijem
Nastavili smo da radimo na preinačenju Sašine kazne. Na jednom od naših okupljanja, negde krajem decembra, primetila sam uporno zurenje jednog čoveka iz publike. Bio je visok i krupan, lepo građen, mekane plave kose i plavih očiju. Naročito sam zapazila specifičan pokret desnom nogom, koja se u pravilnim razmacima klatila napred-nazad, dok mu se ruka uporno igrala šibicama. Njegovi monotoni pokreti su me uspavljivali, pa sam s mukom iznova morala da se budim. Najzad, otišla sam do njega i u šali mu uzela šibice, dobacivši:
- Deca ne smeju da se igraju vatrom.
- U redu, bako – odgovori istim tonom – ali trebalo bi da znaš da sam revolucionar. Ja vatru obožavam. Ti ne?
Nasmešio mi se, otkrivajući nisku prelepih belih zuba.
- Da, ali kada je na pravom mestu – uzvratih – ne ovde, u ovolikoj svetini. Nervira me. I prestani da mrdaš tom nogom.
Izvinio se. Loša navika koju je pokupio u zatvoru. Preplavio me je osećaj sramote; setila sam se Saše. Preklinjala sam ovog čoveka da nastavi i da ne obraća pažnju na mene. Možda će jednog dana Saša sa mnom podeliti sopstveno zatvorsko iskustvo.
- Imam trenutno jednog dragog prijatelja tamo – rekoh.
Očigledno je razumeo o kome pričam.
- Berkman je hrabar čovek – odgovori. – Poznat je u Austriji i divimo mu se zbog onoga što je uradio.
Saznala sam da se zove Edvard Brejdi i da je upravo pristigao iz Austrije, gde je odslužio deset godina u zatvoru zbog objavljivanja ilegalne anarhističke literature. Ispostavilo se da je u pitanju najučenija osoba koju sam ikad upoznala. Polje njegovog interesovanja nije se ograničavalo isključivo na društveno-političke teme, kao što je to bio slučaj sa Mostom; štaviše, retko smo pričali o tome. Upoznao me je sa velikim klasicima engleske i francuske književnosti. Voleo je da mi čita Getea i Šekspira i da mi prevodi odlomke sa francuskog; najviše je voleo Žan-Žak Rusoa i Voltera. Engleski je, iako sa nemačkim akcentom, govorio savršeno. Jednom prilikom, pitala sam ga gde se obrazovao.
- U zatvoru – odgovorio je bez ustezanja.
Onda se malo ispravio, dodavši kako je najpre završio gimnaziju; ipak, upravo se u zatvoru istinski bacio na nauku. Sestra je imala običaj da mu šalje engleske i francuske rečnike, a on je svakodnevno počeo da vežba ne bi li upamtio toliki broj reči. U samici je uvek čitao naglas. Bio je to jedini način da preživi. Mnogi su pomerili pameću, pogotovo oni koji nisu imali čime da zanimaju svoj um. Zatvor je za idealiste najbolja škola, rekao je.
- Onda hitno moram u zatvor – primetih. – Strašno sam nepismena.
- Nemoj toliko da žuriš – odgovori. – Tek smo se upoznali i premlada si za zatvor.
- Berkman ima svega dvadeset jednu godinu – rekoh.
- Da, to i jeste ono najžalosnije.
Glas mu zadrhta.
- Mene su zatvorili sa trideset. Dotle sam već živeo punim plućima.
Emine traume iz školskih dana
Raspitivao se o mom detinjstvu i školskim danima, u pokušaju da promeni temu. Imam svega tri i po godine realke u Kenigzbergu, rekoh mu. Vladao je strog režim, a nastavnici su bili surovi; jedva da sam išta naučila. Samo je nastavnica nemačkog bila dobra prema meni. Iako bolesna i na umoru od tuberkuloze, bila je strpljiva i blaga. Često bi me pozivala u goste i držala mi dodatne časove. Posebno se upirala da me upozna sa njenim omiljenim piscima: Marlitom, Auerbahom, Hajzeom, Lindenom i Špilhagenom. Marlitu je volela više od drugih, pa sam je volela i ja. Imale smo običaj da zajedno čitamo romane, a znale smo i da se rastužimo zbog nesrećnih junakinja. Nastavnica je obožavala kraljevsku lozu: Frederik Veliki i kraljica Luiz bili su njeni idoli.
- Sirota kraljica je doživela takva zverstva od onog kasapina Napoleona – milostiva, lepa kraljica – govorila je sva raznežena.
Često mi je recitovala pesmu, svakodnevnu molitvu za dobru kraljicu:
Wer nie sein Brot in Tränen ass —
Wer nie die kummervollen Nächte auf seinem Bette weinend sass —
Der kennt euch nicht, Ihr himmlischen Mächte.[1]
Ovi dirljivi stihovi potpuno su me uzeli pod svoje. I sama sam postala obožavateljka kraljice Luiz.
Dvojica mojih nastavnika bili su pravi užas. Jedan, nemački Jevrejin, predavao nam je veronauku, dok je drugi držao nastavu iz geografije. Obojicu sam ih mrzela. Povremeno bih se svetila prvome za stalne batine, ali ovog drugog sam se i suviše plašila da bih se požalila kući.
Nastavnik veronauke je poseban užitak nalazio u tome da nas lenjirom šiba po dlanovima. Imala sam običaj da organizujem družinu koja mu je priređivala smicalice od kojih je ludeo: zabadali smo špenadle u njegovu tapaciranu stolicu, krišom vezivali dugačke skutove njegove mantije za sto, ubacivali mu puževe u džepove – sve što mi padne na pamet ne bih li mu se odužila za batinanje lenjirom. Znao je da sam kolovođa, pa me je zbog toga tukao još i više. Ipak, bio je to iskren neprijatelj sa kojim se moglo otvoreno ratovati.
Onaj drugi je bilo skroz druga priča. Metode su mu bile manje bolne, ali užasnije. Svakog popodneva je zadržavao po jednu ili dve cure nakon škole. Kada bi svi izašli iz zgrade, jednu devojku bi poslao u susednu učionicu, a drugu zatim primorao da mu sedne na koleno, pa bi je onda ščepao za grudi ili joj gurao ruku u međunožje. Obećavao je dobre ocene ako drže jezik za zubima i pretio izbacivanjem ako progovore. Devojke su iz straha ćutale. Dugo vremena nisam znala za ove stvari, sve dok se i sama nisam našla na njegovom kolenu. Vrisnula sam, dohvatila ga za bradu i jako ga seknula u pokušaju da se izmigoljim iz njegovog stiska. Poskočio je, a ja sam pala na pod. Otrčao je do vrata da vidi da li neko dolazi zbog mog vrištanja, a onda mi šapnuo na uvo:
- Zucneš li samo, najuriću te iz škole.
Nekoliko dana sam bila i suviše prestrašena da bih se vratila u školu, ali nisam ništa rekla. Užasna pomisao o izbacivanju u sećanje mi je vraćala očev bes koji se javljao kad god bih kući donela loše ocene. Napokon, otišla sam u školu i neko vreme na časovima geografije nije bilo problema. Zbog slabog vida sam morala da sedim blizu karte. Jednog dana, nastavnik prošapta:
- Ostaćeš nakon časova.
- Neću! – odgovorih mu takođe šapatom.
Sledećeg trena osetih jak bol u ruci. Zario je svoje nokte u moje meso. Vrisak mi se prolomi odeljenjem, što je u učionicu dovelo druge nastavnike. Čula sam kako im nastavnik govori da sam glupa i da nikad ne znam lekcije, te je stoga morao da me kazni. Poslali su me kući.
Noću je ruka počela strašno da me boli. Majka je primetila ogroman otok i poslala je po lekara, koji mi je postavio nekoliko pitanja. Njegova dobrota me je navela da mu sve ispričam.
- Užas! – povikao je. – Takvom čoveku je mesto u ludnici.
Nedelju dana kasnije, kada sam se vratila u školu, našeg nastavnika geografije nije bilo. Otišao je na put, kako su mi rekli.
Kada je došlo vreme da se pridružim ocu u Petrogradu, bilo mi je mrsko da idem. Nisam mogla da ostavim svoju bolesnu nastavnicu nemačkog, koja me je naučila da volim sve što je tevtonsko. Ubedila je jednu od svojih prijateljica da mi drži časove francuskog i muzike, obećavši da će mi pomoći da završim gimnaziju. Žarko je želela da svoje školovanje nastavim u Nemačkoj, a ja sam sanjala da studiram medicinu kako bih mogla biti od pomoći u svetu. Nakon silnog moljakanja i mnogo prolivenih suza, majka je pristala da me pusti da sa bakom ostanem u Kenigzbergu, pod uslovom da položim prijemni za gimnaziju. Učila sam danonoćno i položila. Međutim, za upis mi je bilo potrebno svedočanstvo o primerenom vladanju od nastavnika veronauke. Gadila me se ideja da tog čoveka za bilo šta molim; ipak, znala sam da od toga zavisi sva moja budućnost, pa sam otišla k njemu. Pred celim odeljenjem je rekao kako mi nikad neće dati „primerno vladanje“. Nemam ga, izjavio je; bila sam užasno derište koje će izrasti u još grđu ženetinu. Ne iskazujem nikakvo poštovanje prema starijima ili autoritetu i izvesno je da ću završiti na vešalima, kao opasnost po društvo. Otišla sam kući slomljenog srca, ali majka je obećala da će mi dozvoliti da nastavim školovanje u Petrogradu. Nažalost, ovi njeni planovi su se izjalovili. U Rusiji sam se školovala svega šest meseci. Kako god, duhovni uticaji mog druženja sa ruskim studentima bili su krajnje dragoceni.
- Ti nastavnici su sigurno prave zveri – kaza Brejdi – ali priznaćeš da je onaj veroučitelj imao proročki talenat. Već sloviš za javnu opasnost, a nastaviš li ovako, možda ti sleduje i neka upečatljiva smrt. Ipak, ne sekiraj se; na vešalima umiru bolji ljudi od onih po dvorcima.
Vremenom se između Brejdija i mene rodilo divno prijateljstvo. Počela sam da ga zovem Ed.
- Ono drugo zvuči konvencionalno – reče.
Na njegov predlog, počeli smo da zajedno čitamo na francuskom, za početak – Volterov „Kandid“. Čitala sam sporo, sa stajkama, a izgovor mi je bio grozan. On je, pak, bio rođen za nastavnika, a njegovo strpljenje bilo je beskonačno. Nedeljom bi Ed glumio domaćina u dvosobnom stanu u koji sam se uselila. Feđu i mene bi isterao dok ne spremi ručak. Ed je bio čudesan kuvar. U retkim trenucima, dopuštao mi je da ga posmatram dok sprema jelo. Objašnjavao je do najsitnijih pojedinosti, sa očiglednim uživanjem, svako jelo, pa se uskoro ispostavilo da mi kuvanje ide mnogo bolje od francuskog. Gomilu jela sam naučila da spremam dok smo „Kandid“ pročitali do kraja.
Kružok kod Justusa Švaba
Subotom smo, ako ne bih imala predavanja, imali običaj da idemo u krčmu Justusa Švaba, gde je bio čuveni njujorški radikalni centar. Švab je po izgledu bio pravi Tevtonac, visok preko dva metra, širok u plećima i prav kao puška. Na njegovim razvijenim ramenima i jakom vratu stajala je veličanstvena glava, uokvirena kovrdžavom riđom kosom i bradom. Oči su mu bile pune vatre i života. Pa ipak, najveća osobenost bio je njegov dubok, ali blag glas. Proslavio bi se da se odlučio za karijeru u operi. Međutim, Justus je bio preveliki buntovnik da za to uopšte mari. Stražnja soba njegovog kutka u 1. ulici bila je Meka za francuske komunare, španske i italijanske izbeglice, ruske političke zatvorenike i nemačke socijaliste i anarhiste koji su uspeli da umaknu gvozdenoj Bizmarkovoj ruci. Svi su se oni okupljali tamo. Justus, kako smo ga iz milošte zvali, bio je i drug i savetnik i prijatelj svih. Ovaj kružok je bio prošaran i brojnim Amerikacima, a među njima je bilo pisaca i umetnika. Džon Svinton, Embrouz Birs, Džejms Haneker, Sadakiči Hartman i druge učene glave voleli su da slušaju zlatni Justusov glas, piju njegovo ukusno pivo i vino i da do duboko u noć razmatraju svetske probleme. Uz Eda sam i sama postala redovna gošća. Ed bi objašnjavao prefinjenost neke engleske, francuske ili nemačke reči, a publiku mu je činila grupa filologa. Ja bih ukrštala koplja sa Hanekerom i njegovim prijateljima na temu anarhizma. Justus je obožavao ove okršaje i davao mi podstrek da se ne predajem. Onda bi me potapšao po leđima i kazao:
- Emašen, tvoja glava nije načinjena za šešir, već za konopac. Pogledaj samo te mekane kovrdže – konopac bi se lako privio uz njih.
Ed bi se na te reči trgnuo.
Ljubav sa E. Brejdijem/Bolest i odlazak na negu u Ročester
Prijatno druženje sa Edom nije izbrisalo Sašu iz mog uma. Ed je takođe bio jako zainteresovan za njega, pa se pridružio grupama koje su vodile sistematsku kampanju za Sašu. U međuvremenu, Saša je uspostavio mrežu za ilegalnu prepisku. U zvaničnim pismima je malo govorio o sebi, ali je odabranim rečima pominjao zatvorskog kapelana, koji mu je nabavljao knjige i iskazivao ljudsko zanimanje za njega. Njegova krijumčarena pisma svedočila su o tome koliko je bio razjaren zbog kazni za Bauera i Nolda. Osim toga, pomalo su odisala i nadom; više se nije osećao toliko usamljeno, pošto je živeo pod istim krovom sa dvojicom svojih prijatelja. Pokušavao je da stupi u kontakt sa njima, s obzirom da su bili razmešteni u drugo zatvorsko krilo. Trenutno, pisma iz spoljašnjeg sveta bila su mu jedina veza sa životom. Moram da teram prijatelje da mu često pišu.
Tištilo me je saznanje da će mi pisma čitati zatvorski cenzor. Iako su napisane reči delovale glasno i činjenički, želela sam da Saša zna da će, štagod da mi se desi u životu i ko god da uđe u njega, on zauvek ostati u njemu. Nakon napisanog pisma, bila sam nezadovoljna i nesrećna. Ipak, život je išao dalje. Morala sam da radim po deset, nekad i dvanaest sati dnevno za šivaćom mašinom ne bih li zaradila za život. Takoreći noćni mitinzi i potreba da popravim svoje zapostavljeno obrazovanje činili su da budem stalno zauzeta. Ed me je nekako učinio svesnijom te potrebe od bilo kod drugog ranije.
Naše prijateljstvo je postepeno sazrelo i preraslo u ljubav. Ed mi je postao neophodan. Već duže vreme sam znala da je i njemu stalo do mene. Nesvakidašnje uzdržan, nikad nije govorio o svojoj ljubavi, ali zato su to činile njegove oči i dodiri. Ranije u životu je bio sa ženama. Jedna od njih mu je podarila ćerku, koja je živela kod majčinih roditelja. Zahvalan je tim ženama, često bi znao da kaže. One su ga naučile tajnama i veštini seksa. Nisam mogla da ga pratim kada bi govorio o ovim stvarima, a bilo me je i suviše sramota da tražim objašnjenje. Opet, pitala sam se na šta je mislio. Seks je za mene bio prosta stvar. Vlastiti seksualni život uvek me je ostavljao nezadovoljnom, u čežnji za nečim što mi je nepoznato. Računala sam da je ljubav važnija od svega, ljubav koja najveću radost pronalazi u nesebičnom davanju.
U Edovom naručju sam po prvi put naučila šta znači velika životonosna sila. Spoznala sam je u svoj njenoj lepoti, pa sam žudno pila njenu opijajuću radost i blaženstvo. Bila je to jedna ekstatična pesma, duboko umirujuća po svojoj muzici i aromi. Moj stančić u zgradi koja je bila poznata kao „Boemska republika“, u koji sam se nedavno uselila, postao je hram ljubavi. Često bi mi palo na pamet da takav mir i lepota neće dugo potrajati; bilo je previše divno, previše savršeno. Onda bih se pribila uz Eda, dok mu je srce tuklo. On bi me čvrsto stisnuo i svojom neiscrpnom vedrinom i humorom razvejao moje crne misli. „Previše radiš“, rekao bi. „Tvoja mašina i stalna briga za Sašu te ubijaju.“
Na proleće sam se razbolela, počela da mršavim i postala odveć iscrpljena da čak hodam po sobi. Lekari su mi naredili neodložan odmor i promenu klime. Prijatelji su me ubedili da pređem iz Njujorka u Ročester, u pratnji jedne devojke koja se dobrovoljno javila da mi bude medicinska sestra.
Moja sestra Helena je smatrala da u njenom domu ima previše ljudi za jednog pacijenta, pa mi je našla sobu u jednoj kući sa velikom baštom. Svaki slobodan trenutak je provodila sa mnom, postojana u svojoj ljubavi i pažnji. Odvela me je kod grudnog specijaliste, koji je otkrio tuberkulozu u ranoj fazi i odredio mi posebnu dijetu. Istog trena sam počela da se popravljam, pa sam za dva meseca bila dovoljno zdrava da odlazim u šetnje. Moj lekar je planirao da me na zimu pošalje u bolnicu, ali razvoj događaja u Njujorku je toj situaciji dao drugačiji ishod.
Masovni miting na Junion skveru – „Uzmite hleb!“
Industrijska kriza te godine ostavila je bez posla na hiljade ljudi, koji su se sada nalazili u užasnom položaju. Najgore je bilo u Njujorku. Radnici bez posla su izbacivani na ulicu; patnja je bila sve veća, a samoubistva sve češća. Ništa se nije činilo da se ta beda ublaži.
Nisam više mogla ostati u Ročesteru. Razum mi je govorio da je sumanuto vratiti se u Njujork usred lečenja. Vidno sam ojačala i pridodala koje kilo. Manje sam kašljala, a krvarenje je prestalo. Međutim, znala sam da je to daleko od dobrog. Opet, nešto jače od razuma vuklo me je nazad u Njujork. Čeznula sam za Edom, ali jači je bio poziv nezaposlenih, radnika sa Ist Sajda koji su mi i pružili moje radničko krštenje. Bila sam uz njih u njihovim ranijim borbama – ne mogu sada da ih izneverim. Ostavila sam poruke za doktora i Helenu; nisam imala srca da se suočim sa njima.
Telegrafom sam se javila Edu, koji me je sav srećan sačekao. Međutim, kada sam mu rekla da sam se vratila kako bih se posvetila nezaposlenima, promenio je raspoloženje. „To je suludo“, bio je uporan; taj potez će značiti gubitak svega što sam stekla od zdravlja kroz odmor. Možda se ispostavi i kobnim. On to neće dopustiti – sada sam njegova – njegova, da me voli, štiti i pazi na mene.
Prijalo mi je saznanje da je nekome toliko stalo do mene, no istovremeno sam osetila i jedan nedostatak. Njegova, „da me drži i štiti“? Da li on to smatra da sam njegovo vlasništvo, neko izdržavano lice ili bogalj o kojem mora da se stara muškarac? Mislila sam da veruje u moju slobodu, u moje pravo da radim šta mi je volja. Samo su ga zabrinutost zbog mene i strah zbog mog zdravlja, uveravao me je, nagnali da to kaže. No, ukoliko sam već odlučila da se ponovo bacim na posao, pomoći će. Nije za govornika, ali može biti od neke druge pomoći.
Sastanci komiteta, javni skupovi, skupljanje hrane, nadgledanje akcije deljenja hrane beskućnicima i njihovom mnoštvu dece, te najzad organizacija masovnog mitinga na Junion skveru u potpunosti su mi ispunili vreme.
Pomenutom mitingu na Junion skveru su prethodile demonstracije, na kojima je marširalo nekoliko hiljada ljudi. Prve redove su zauzele devojke i žene, a na njihovom čelu sam stajala ja, sa barjakom. Njegova jarkocrvena boja ponosno se vijorila u vazduhu, a videla se nekoliko blokova dalje. I moja duša je poigravala od siline tog trenutka.
Pripremila sam teze za govor, koji mi je delovao inspirativno, no kada sam stigla do Junion skvera i ugledala beskrajnu masu ljudi, te beleške su mi se učinile hladnim i besmislenim.
U našim redovima je vladala krajnje napeta atmosfera, usled događaja iz te nedelje. Političari koji su zastupali prava radnika uputili su poziv njujorškim zakonodavnim organima za pomoć u ublažavanju posledica velike nemaštine, no njihove su molbe ostale bez odgovora. U međuvremenu, nezaposleni su i dalje gladovali. Vladala je opšta ozlojeđenost zbog ovakve surove ravnodušnosti prema patnjama naroda. Kao rezultat toga, vazduh na Junion skveru bio je bremenit od ogorčenosti i revolta, a njegov duh je brzo našao put do mene. Plan je bio da se publici obratim poslednja, pa sam jedva izdržala dugo čekanje. Najzad je završen pomirljiv govor i došao je red na mene. Čula sam kako hiljade ljudi doziva moje ime dok dolazim do govornice. Pred sobom sam ugledala krcatu masu, a njihova bleda i ukočena lica piljila su gore u mene. Srce mi je tuklo, slepoočnice su drhtale, a kolena su klecala.
- Ljudi – počeh usred iznenadne tišine – zar ne shvatate da vam je država najveći neprijatelj? Ona je mašina koja vas lomi kako bi sačuvala vladajuću klasu, vaše gospodare. Poput naivne dečurlije, verujete političkim vođama. Dopuštate im da vam krišom uzmu poverenje samo da bi vas izdali čim se pojavi prvi kupac. A čak i onde gde nema direktne izdaje, političari iz redova radnika udružuju snage sa vašim neprijateljima kako bi vas držali na uzici i sprečili vas da preduzmete direktnu akciju. Država je stub kapitalizma i smešno je očekivati da ona bilo šta popravi. Zar ne mislite da je glupo tražiti pomoć od Olbanija, koji poseduje nemerljivo bogatstvo u komšiluku? Peta avenija je popločana zlatnim opekama, svaka zgrada je tvrđava novca i moći. A vi opet stojite, izgladneli div u okovima, izmoren. Kardinal Maning je još odavno rekao kako „nužda zakon menja“ i kako „gladan čovek ima pravo na parče susedovog hleba“. Kardinal Maning je bio svešteno lice ogrezlo u crkvenoj tradiciji, koja je uvek na strani bogatih, a protiv siromašnih. Ipak, imao je malo humanosti i znao je da je glad neumoljiva sila. I vi morate shvatiti da imate pravo na parče susedovog hleba. Vama susedi ne samo da su ukrali hleb, već vam piju i krv. Nastaviće da pljačkaju vas, vašu decu i unučad ukoliko se ne trgnete iz sna i ne odvažite da tražite svoja prava. Dakle, protestujte ispred bogataških dvoraca i tražite posao. Ako vam ne daju posao, tražite hleb. Ako vam ne daju ni jedno ni drugo, uzmite hleb. To je vaše sveto pravo!
Gromoglasan aplauz, razuzdan i zaglušujući, prolomi se iz tišine poput kakve iznenadne oluje. More ruku željno ispruženih prema meni podsećale su na bele ptice koje mlataraju krilima.
„Crvena Ema“/Prvo hapšenje i izručenje u Njujork
Sutradan ujutru, otišla sam u Filadelfiju da obezbedim pomoć i pomognem u organizaciji tamošnjih nezaposlenih radnika. Popodnevna štampa donela je iskrivljen izveštaj o mom govoru. Huškala sam masu na revoluciju, tvrdili su. „Crvena Ema ima veliku moć ubeđivanja; njen zajedljiv jezik je upravo ono što je neukoj rulji potrebno da razbuca Njujork.“ Takođe su preneli kako me je nekoliko prijatelja rmpalija krišom sklonilo, ali da mi je policija na tragu.
Uveče sam otišla na sastanak jedne grupe, gde sam srela izvestan broj meni dotad nepoznatih anarhista. Nataša Notkin je među njima slovila za pokretački duh. Bila je prototip ruske revolucionarke koja se u životu jedino zanima za pokret. Odlučeno je da masovni miting bude održan u ponedeljak, 21. avgusta. Tog jutra, novine su prenele vesti o tome kako mi je lociran stan, i kako je policija na putu za Filadelfiju sa nalogom za moje hapšenje. Smatrala sam da je važno da se nekako probijem u salu i prisutnima se obratim pre eventualnog hapšenja. Bila je to moja prva poseta Filadelfiji, čijim vlastima sam bila nepoznata. Njujorški detektivi teško da će moći da me prepoznaju na osnovu slika koje su se dotad pojavljivale po novinama. Odlučila sam da do sale odem bez pratnje i neopaženo se ušunjam unutra. Obližnje ulice su bile zakrčene od naroda. Niko me nije prepoznao dok sam se stepenicama penjala do zbornog mesta. Onda me je jedan od anarhista dočekao rečima „Evo je Ema!“ Dala sam mu znak rukom da se skloni, no odmah mi se na ramenu našla teška ruka, a jedan glas reče:
- Gđice Goldman, uhapšeni ste.
Nastao je metež, ljudi su jurnuli ka meni, ali policajci su izvadili pištolje i odbili masu. Jedan detektiv me je zgrabio za ruku i povukao me niz stepenište na ulicu. Dali su mi izbor da se do policijske stanice vozim patrolnim kolima ili da pođem peške. Izabrala sam da hodam. Policajci su pokušali da mi stave lisice, ali ubedila sam ih da za to nema potrebe, jer ne nameravam nigde da bežim. Na ulici se jedan čovek probio iz mase i potrčao ka meni. Izvadio je novčanik za slučaj da mi zatreba novac. Policajci su ga žustro ščepali i uhapsili ga. Mene su odveli u sedište policije, u zgradu gradske većnice, gde su me zaključali da prenoćim.
Ujutru su me pitali da li bih se u pratnji policije vratila u Njujork.
- Ne svojom slobodnom voljom – kazala sam.
- U redu onda, zadržaćemo vas dok ne regulišemo izručenje.
Odveli su me u neku prostoriju gde su mi izmerili težinu i visinu i fotografisali me. Očajnički sam se opirala fotografisanju, ali držali su mi glavu uspravno dok su mi ruke bile vezane. Zažmurila sam, pa sam na slici sigurno ispala kao uspavana lepotica koja podseća na odbeglog zločinca.
Prijatelji iz Njujorka su bili uspaničeni. Zasuli su me telegramima i pismima. Ed je pisao obazrivo, ali osećala sam ljubav između redova. Želeo je da dođe u Filadelfiju, donese novac i unajmi advokata, ali telegrafom sam mu poručila da sačeka da se situacija razreši. Brojni prijatelji su mi došli u posetu u zatvoru, a od njih sam čula da su im dozvolili da održe miting nakon mog hapšenja. Volterin de Kler me je zamenila i oštro protestovala protiv pritisaka na mene.
Već sam bila čula za tu sjajnu Amerikanku i znala sam da je, kao i ja, i sama bila pod utiskom pravosudnog ubistva u Čikagu, otkad se i angažovala u redovima anarhista. Dugo sam želela da je upoznam, pa sam je po svom dolasku u Filadelfiju i posetila, ali zatekla sam je prikovanu za krevet. Redovno je imala napade bolesti nakon mitinga, a prethodno veče je držala predavanje. Smatrala sam da je divno od nje što je otišla na sastanak iz bolesničke postelje i govorila u moje ime. Bila sam ponosna na njeno prijateljstvo.
Drugo jutro po hapšenju, prebačena sam u zatvor Mojamensing, gde je trebalo da sačekam izručenje. Stavili su me u prilično veliku ćeliju, sa vratima od čvrstog lima koja su u sredini imala kvadratić koji se otvarao spolja. Prozor je bio visok i sav u rešetkama. U ćeliji je postojao toalet, tekuća voda, limena šolja, drveni sto, klupa i gvozdeni krevet. Sa plafona je visila mala lampa. S vremena na vreme, otvorio bi se kvadratić na vratima, a par očiju bi gvirnuo unutra ili bi mi neki glas potražio šolju i vratio je punu mlake vode ili supe sa kriškom hleba. Izuzmemo li ovakve prekide, uglavnom je bilo tiho.
Nakon dva dana ova tišina postala je nesnosna, a sati su se beskonačno vukli. Mene je izmorilo stalno jurcanje od prozora do vrata i nazad. Živci su mi bili napeti u iščekivanju nekog ljudskog zvuka. Zvala sam nadzornicu, ali nije bilo odgovora. Tresnula sam svoju limenu šolju o vrata. Najzad je stigao odgovor. Vrata su se otključala, a u ćeliju je ušla krupna žena grubih crta lica. Tolika buka je protivna pravilima, upozorila me je. Učinim li to ponovo, moraće da me kazni. Šta hoću? Hoću svoju poštu, rekoh joj. Sigurna sam da je bilo pisama od prijatelja, a želela sam i knjige za čitanje. Doneće knjigu, ali pošte nema, kazala je nadzornica. Znala sam da laže, jer sam bila sigurna da je makar Ed pisao. Izašla je, zaključavši vrata za sobom. Ubrzo se vratila i donela knjigu. Bila je to Biblija, što me je podsetilo na surovo lice mog veroučitelja. Ogorčeno sam je zafrljačila nadzornici pred noge. Nisu mi potrebne religijske laži; želim neku ljudsku knjigu, rekla sam joj. Na tren je stajala prestrašena, a onda počela da urla na mene. Ukaljala sam božju reč; smestiće me u tamnicu, a kasnije ću goreti u paklu. Vatreno sam odgovorila da ne sme da me kazni zato što sam zatvorenik države Njujork, a s obzirom mi još uvek nije suđeno, i dalje imam izvesna građanska prava. Izjurila je, zalupivši vrata za sobom.
Uveče sam imala jak napad glavobolje, uzrokovan sijalicom od koje su me štipale oči. Ponovo sam pokucala na vrata i zahtevala doktora. Pojavila se neka druga žena, zatvorska lekarka. Dala mi je neke lekove, a ja sam joj potražila nešto za čitanje ili makar za šivenje. Sutradan su mi dali da porubim peškire. Revnosno sam ih ušivala satima, misleći na Sašu i Eda. Uz mučnu bistrinu, videla sam šta znači Sašin zatvorski život. Dvadeset dve godine! Ja bih poludela posle godinu dana.
„Policija čuva društvo“
Jednog dana, nadzornica se pojavila sa vestima da je izručenje odobreno i da treba da me prebace u Njujork. Išla sam za njom do kancelarije, gde mi je uručen pozamašan svežanj pisama, telegrama i novina. Obavestili su me da mi je stiglo i nekoliko kutija voća i cveća, ali da je protivno pravilima da zatvorenici primaju takve stvari. Zatim sam predata jednom zdepastom čoveku. Ispred zatvora je čekao taksi, pa smo se odvezli na stanicu.
Putovali smo spavaćim kolima, a moj pratilac se predstavio kao policijski narednik X. Izvinio se, rekavši kako on samo obavlja svoju dužnost; izdržava šestoro dece. Pitala sam ga zašto nije izabrao neko časnije zanimanje, nego mora da uvećava broj špijuna u svetu. Da nije on, neko drugi bi to učinio, odgovorio je. Policijske snage su neophodne; one čuvaju društvo. Jesam li za večeru? On će mi je doneti u kola kako ne bih morala da idem tamo. Pristala sam. Nedelju dana nisam pojela ništa normalno; osim toga, netraženi luksuz mog putovanja ide na račun grada Njujorka.
Za večerom se detektiv osvrnuo na moju mladost i život koji „tako sjajna cura, sa takvim sposobnostima“ ima pred sobom. Onda je rekao da od posla kojim se bavim nikad neću zaraditi ništa, čak ni za so. Zašto se ne dozovem pameti i najpre „mislim na sebe“? Saosećao je sa mnom zato što je i sam Ješa. Bilo mu je žao da me gleda kako idem u zatvor. Reći će mi kako da izađem na slobodu, čak i da zaradim finu svotu novca, samo ako sam razumna.
- Pljuni – rekoh. – Šta imaš na umu?
Šef mu je naredio da mi poruči kako će moj slučaj biti zaključen, a meni pritom data poveća svota novca ako malo popustim. Ništa posebno, samo kratki povremeni izveštaji o zbivanjima u radikalnim krugovima i među radništvom sa Ist Sajda.
Preplavio me je osećaj užasa. Pripala mi je muka od hrane. Srknula sam gutljaj ledene vode iz čaše, a ostatak sam mu sasula u lice.
- Bedni nitkove! – zaurlah. – Malo ti je što izigravaš Judu, nego i mene pokušavaš da načiniš takvom – ti i tvoj buđavi šef! Makar otišla na doživotnu, niko mene nikad neće kupiti!
- Dobro, dobro – reče umirujućim glasom – nek’ ti bude.
Iz stanice Pensilvanija odvezli su me u stanicu u Malberijevoj, gde sam prenoćila. Ćelija je bila tesna i smrdljiva, sa samo jednom daščetinom za sedenje ili ležanje. Čula sam zveket zaključavanja i otključavanja ćelija, plač i histeričan jecaj. Ipak, barem ne moram da dišem isti vazduh i gledam onu odvratnu pandurčinu.
Sutradan ujutru su me izveli pred šefa. Pandur mu je sve ispričao i ovaj je kipteo od besa. Ja sam budala, glupa guska koja ne zna šta je dobro za nju. Skloniće me negde na par godina kako ne bih više mogla da pravim štetu. Pustila sam ga da tako bunca, ali sam mu pre nego da izađem rekla kako ću celoj zemlji razglasiti koliko korumpiran može biti šef njujorške policije. Podigao je stolicu kao da želi da me njome udari. Onda se predomislio i pozvao policajca da me vrati u stanicu.
Uslovna kazna i slavlje kod Justusa
Bila sam presrećna kada sam videla da me tamo čekaju Ed, Justus Švab i dr Džulijus Hofman. Popodne su me izveli pred sudiju i optužili za izazivanje nereda po tri tačke. Suđenje je zakazano za 28. septembar; kauciju u iznosu od pet hiljada dolara priložio je dr Džulijus Hofman. Prijatelji su me pobedonosno odveli u Justusovu krčmu.
Među nakupljenom poštom pronašla sam jedno ilegalno pismo od Saše. Pročitao je da sam uhapšena. „Sada si stvarno moje mornarče“, pisao je. Napokon je uspostavio kontakt sa Noldom i Bauerom, i već rade na jednom ilegalnom zatvorskom časopisu. Izabrali su i ime: zvaće se „Zatvorsko cveće“. Kao da mi je pao kamen sa srca! Saša se vratio, počeo je da se zanima za život, izguraće! U najgorem slučaju, odležaće sedam godina po prvoj tački optužbe. Moramo se energično baciti na posao kako bi mu preinačili kaznu. Bila sam spokojna i srećna u pomisli da možda Sašu i uspemo da izvučemo iz živog groba.
Kod Justusa je bilo krcato. Ljudi koje nikada ranije nisam videla sada su mi prilazili i izražavali svoje saosećanje. Odjednom sam postala važna ličnost, mada nisam razumela zašto, pošto nisam ni učinila ni rekla ništa što bi zavređivalo pažnju. Ipak, bilo mi je drago što se toliko puno njih zanima za moje ideje. Nikad ni na tren nisam posumnjala da pažnju privlače društvene teorije koje sam predstavljala, a ne ja lično. Suđenje će mi pružiti divnu priliku za propagandu. Moram da se pripremim za njega. Moja odbrana na suđenju otvorenom za javnost preneće poruku anarhizma celoj zemlji.
Nikako da u tolikoj svetini spazim Klausa Timermana, pa sam se čudila šta je to moglo da ga zadrži. Pitala sam Eda otkud to da Klaus propusti besplatno piće. Ed je isprva vrdao, ali mi je na moje insistiranje kazao kako je policija upala u bakinu bakalnicu, očekujući da će me tamo zateći. Kasnije su uhapsili Klausa. Znajući da je često pijan, policija se uzdala u to da će od njega izvući adresu mog boravišta. Međutim, Klaus je odbio da govori, a onda su ga onesvestili od batina i zatvorili ga na šest meseci na Blekvel Ajlendu zbog opiranja hapšenju.
Emino suđenje/Ouki Hol
Kako se moje suđenje približavalo, tako su Feđa, Ed, Justus i ostali prijatelji sve više navaljivali da uzmem advokata. Znala sam da su u pravu. Travestija od Sašinog suđenja, a sada i Klausova sudbina, potvrđivali su to. Ni ja neću imati šanse ukoliko na sud odem bez advokata. Opet, činilo se da bih pristankom na pravnu odbranu izdala Sašu. Kako to mogu da učinim? Braniću se sama.
Nedelju dana pre suđenja primila sam još jedno tajno pismo od Saše. Shvatio je da kao revolucionari svakako imamo slabe šanse pred američkim sudom, ali da smo bez pravne odbrane potpuno beznadežni. Ne žali zbog svog postupka; i dalje veruje da je za anarhistu nedosledno da ima pravnog zastupnika ili da troši radnički novac na advokate; kako god, smatra da se ja nalazim u drugačijoj situaciji. Kao dobar govornik, mogla bih puno učiniti na propagiranju naših ideala pred sudom, dok bi advokat branio moje pravo da govorim. Kazao je kako bi možda neki poznati advokat liberalnih shvatanja, recimo Hju O. Pentekost, mogao besplatno ponuditi svoje usluge. Znala sam da je briga za moje dobro Sašu naterala da me tako uporno nagovara da prihvatim nešto što je sam sebi tako hrabro uskratio. Ili je naučio iz sopstvenog iskustva? Sašino pismo i neočekivana ponuda za besplatnu odbranu učinili su da se predomislim. Ta ponuda je stigla od A. Ouki Hola.
Društvo je bilo oduševljeno. A. Ouki Hol ne samo da je vrstan pravnik, već i čovek liberalnih shvatanja. Nekada je bio gradonačelnik Njujorka, no ispostavilo se da je i suviše human i demokratski nastrojen za političara. Njegova veza sa jednom mladom glumicom bila je prilika da se Hol eliminiše sa političke scene. Visoki, markantni i vedri Hol je odavao utisak znatno mlađeg čoveka nego što na to ukazuje njegova seda kosa. Zanimalo me je zašto je pristao da me besplatno brani. Objasnio je da je to jednim delom zbog toga što me simpatiše, ali i zato što ne podnosi policiju. Zna koliko su korumpirani, kako lako gaze po ljudskoj slobodi, pa je nestrpljiv da obelodani njihove metode. Moj slučaj će mu pružiti šansu za to. S obzirom da je sloboda govora pitanje od nacionalnog značaja, moja odbrana će učiniti da se za njegovo ime ponovo čuje u javnosti. Sviđala mi se iskrenost ovog čoveka, pa sam pristala da mi bude advokat.
Proces je otpočeo 28. Septembra, pred sudijom Martinom, i trajao je deset dana, tokom kojih je sudnica vrvela od novinara i mojih prijatelja. Tužilac je izneo tri optužbe koje mi se stavljaju na teret, no Ouki Hol mu je zapržio čorbu. Istakao je kako se čoveku ne može suditi po tri zasebne optužbe za isti prestup, što je sudija prihvatio. Dve od tri tačke su odbačene, pa mi je suđeno samo pod optužbom za podstrekivanje nereda.
U podne prvog dana suđenja izašla sam na ručak sa Edom, Justusom i Džonom Henrijem Makejom, pesnikom anarhističkih ubeđenja. Međutim, kada je sud završio pretres, a moj advokat se spremao da me otprati do kuće, zaustavili su nas. Kako nam je rečeno, do kraja suđenja ću biti pod sudskim nadzorom. Moraće da me pošalju u Grobnicu. Moj zastupnik je protestovao, rekavši kako sam puštena uz kauciju i kako jedino slučajevi ubistva podležu takvoj proceduri. Potpuno je uzaludno da ostanem u pritvoru. Prijatelji su mi klicali, bodrili me i pevali revolucionarne pesme, a Justus je grmeo jače od ostalih. Pozvala sam ih da paze na naš zavijoreni barjak i da, pored svog, popiju i moj deo, dok ne svane dan kada više ne bude bilo sudova i tamničara.
Krunski svedok države bio je detektiv Džejkobs. Izneo je beleške koje je, kako je rekao, lično načinio na pozornici na Junion skveru, tvrdeći kako one predstavljaju doslovni transkript mog govora. Citirao me je kako pozivam na „revoluciju, nasilje i krvoproliće“. Dvanaest ljudi koji su prisustvovali mitingu i koji su slušali moje obraćanje istupilo je da svedoči u moju korist. Redom su izjavili kako je bilo fizički nemoguće da neko hvata beleške na mom mitingu, jer je pozornica bila prepuna ljudi. Džejkobsove beleške su odnete na ekspertizu rukopisa, gde je stručnjak izjavio kako je rukopis i suviše pravilan i ravnomeran da bi bio napisan stojećki, u gomili ljudi. Ipak, niti je njegov, niti su iskazi svedoka odbrane mogli da obore Džejkobsov iskaz. Kada sam najzad i sama došla na red za svedočenje, okružni tužilac Makintajer uporno me je zasipao pitanjima o svemu živom, osim o mom govoru na Junion skveru. Religija, slobodna ljubav, moral – šta ja mislim o ovim temama? Pokušala sam da ogolim licemerstvo morala, crkvu kao oruđe porobljavanja, te nemogućnost ljubavi koja nije slobodna i sprovodi se na silu. Stalne upadice Makintajera i sudijine naredbe da odgovaram samo sa da i ne najzad su me naterali da odustanem.
U svom završnom obraćanju, Makintajer se raskokodakao o tome šta bi se moglo dogoditi ukoliko se „ova opasna žena“ pusti na slobodu. Vlasništvo će biti uništeno, deca bogatih biće istrebljena, a ulicama Njujorka teći će reke krvi. Toliko se bio uneo da su mu se uštirkani okovratnik i manžetne olabavili i nacibali se znojem. To me je možda i više brinulo nego njegov nastup.
Ouki Hol je održao sjajan govor u kojem se narugao Džejkobsovom svedočenju i iskritikovao policijske metode, ali i poziciju suda. Njegova klijentkinja je idealistkinja, kazao je; sve velike stvari u našem svetu delo su idealista. Mnogo oštriji nastupi govori nego što ih je Ema Goldman ikad imala, redovno su ostajali bez sudskog epiloga. Američkim bogatašima ide krv na oči još od dana kada je guverner Altgeld pomilovao trojicu preživelih anarhista iz grupe koja je 1887. vešana u Čikagu. Njujorška policija je na mitingu na Junion skveru jurila priliku da od Eme Goldman napravi anarhističku metu. Jasno je da je njegova klijentkinja žrtva policijskog progona. Svoj je govor završio jednim rečitim pozivom na pravo na slobodu govora i zahtevom za oslobađanje zatvorenice.
Sudija je raspredao na temu reda i zakona, nepovredivosti vlasništva i potrebe za odbranom „slobodnih američkih institucija“. Porota je dugo većala; očigledno je oklevala da donese presudu. Jednom se predsedavajući vratio po uputstva; na porotu je naročito jak utisak ostavio iskaz jednog od mojih svedoka, mladog novinara njujorškog časopisa „Vorld“ (World). Prisustvovao je mitingu, o kojem je napisao detaljnu reportažu. Kada je sutradan ujutru video svoj cenzurisani članak u novinama, bio je toliko ogorčen da se odmah ponudio da svedoči o tome šta se zapravo zbilo. Dok je bio na stolici za svedoke, Džejkobs se nagnuo ka Makintajeru i nešto mu šapnuo, pa su negde poslali sudskog poslužitelja. Ovaj se brzo vratio sa primerkom „Vorlda“ od jutra nakon mitinga. Mladi novinar nije mogao da na otvorenom suđenju optuži uredništvo za prepravljanje njegovog teksta. Posramio se, zbunio i očigledno jako snuždio. Njegova reportaža koja je objavljena u „Vorldu“, a ne ono što je posvedočio pre sudom, zapečatila mi je sudbinu. Proglašena sam krivom.
„Grobnica“ zvana Blekvel Ajlend
Moj advokat je insistirao da se žalimo višem sudu, ali ja sam to odbila. Farsa od ovog suđenja samo je ojačala moj neprijateljski stav prema državi i nemam nameru da od nje tražim ustupke. Naredili su mi da se vratim u Grobnicu do 18. oktobra, dana koji je zakazan za izricanje presude.
Pre nego da me odvedu u zatvor, dozvoljena mi je kratka poseta prijatelja. Ponovila sam im ono što sam već bila kazala Oukiju Holu: neću pristati na žalbu. Oni su se složili da od nje nema nikakve vajde, osim što bi kraj slučaja bio odgođen do daljnjeg. Obuzeli su me trenuci slabosti, pomisao na Eda i našu ljubav, tako mladu, tako punu srećnih mogućnosti. Iskušenje je bilo veliko. Ipak, moram nastaviti putem kojim su prošli mnogi pre mene. Dobiću godinu-dve; šta je to u poređenju sa Sašinom sudbinom? Idem.
U danima do izricanja presude, novine su objavljivale senzacionalne priče o „anarhistima koji planiraju juriš na sudnicu“ i „pripremama za nasilnu otmicu Eme Goldman“. Policija se spremala da „izađe na kraj sa situacijom“, nadgledali su radikalne četvrti, a sudnica je stavljena pod jaku stražu. Nikome osim zatvorenici, njenom advokatu i predstavnicima štampe neće biti dozvoljeno da uđe u zgradu suda na dan izricanja presude.
Moj advokat je obavestio prijatelje o odluci da ne prisustvuje izricanju presude zbog moje „tvrdoglavosti da ne prihvatim podnošenje žalbe Višem sudu“. Kako god, biće tu Hju O. Pentekost, doduše ne kao pravni zastupnik, već prijatelj koji će braniti moja ustavna prava i tražiti dozvolu da govorim. Ed me je obavestio da se njujorški „Vorld“ ponudio da objavi izjavu koju spremam za sud. Time će dopreti do daleko većeg broja ljudi od mog govora u sudnici. Čudila sam se što se „Vorld“, koji je preneo falsifikovani izveštaj mog govora sa Junion skvera, sada nudi da prenese moju izjavu. Ed je rekao kako nema svrhe raspravljati o nedoslednostima kapitalističke štampe. U svakom slučaju, „Vorld“ je obećao da će mu omogućiti uvid u korekturu kako bismo se uverili da nema cenzure. Moja izjava će se pojaviti u vanrednom izdanju, odmah po izricanju presude. Prijatelji su navaljivali da „Vorldu“ dam rukopis i ja sam pristala.
Na putu od Grobnice do suda, Njujork je izgledao kao da je u vanrednom stanju. Trotoari su vrveli od policije, zgrade su bile okružene kordonima naoružanim do zuba, a hodnici sudnice bili su krcati policije. Pozvana sam da istupim pred sud. Pitali su me da li „imam nešto da izjavim u prilog neizricanju kazne“. Imam štošta da kažem; hoću li imati priliku? Ne, to je nemoguće; mogu samo da dam jako kratku izjavu. Onda ću samo reći kako od kapitalističkog suda i ne očekujem pravdu. Sud može da pokuša i da dâ najgore od sebe, ali ne može da mi promeni stavove, kazala sam.
Sudija Martin me je osudio na godina dana u zatvoru na Blekvel Ajlendu. Na putu za Grobnicu, čula sam kako kolporteri viču:
- Vanredno izdanje! Obraćanje Eme Goldman na sudu!
Bilo mi je drago što je „Vorld“ održao svoju reč. Odmah su me strpali u maricu i ukrcali na brod koji zatvorenike sprovodi do Blekvela.
Bio je vedar oktobarski dan i sunčevi zraci su plesali po površini vode dok je dereglija sekla svoj put. Pratilo me je nekoliko novinara koji su navaljivali da im dam intervju.
- Putujem kao kakva kraljica – primetih veselo – pogledajte mi samo satrape.
- Ova se klinka ne dâ ućutkati – rekao je jedan mladi novinar s divljenjem.
Kada smo stigli na ostrvo, mahnula sam svojim pratiocima, savetujući ih da lažu samo onoliko koliko ne mogu da odole. Veselo sam im dobacila kako ćemo se videti za godinu dana i onda pošla za zamenikom šerifa duž široke šljunčane staze oivičene drvoredom do ulaza u zatvor. Tu sam se okrenula ka reci, poslednji put duboko udahnula svež vazduh i kročila u svoj novi dom.
[1] “Ko nije suzom kruh kropio svoj,
Ko nije brižne probdivao noći,
Na odru svom, roneći suza roj,
Taj ne poznaje vas, božanske moći.“
(Harfista, J.V. Gete, iz zbirke Pesme, preveo Velimir Živojinović, Beograd, Rad, 1964.) (prim.prev.)