Amerika je objavila rat Španiji. Ova vest nije bila neočekivana. Nekoliko meseci unazad, štampa i govornice brujale su od poziva na oružje u odbranu žrtava španskih zverstava na Kubi. Gajila sam duboko saosećanje sa kubanskim i filipinskim pobunjenicima koji su hteli da se oslobode španskog jarma. Štaviše, sarađivala sam sa pojedinim pripadnicima hunte koji su ilegalnim delovanjem pokušavali da obezbede slobodu za Filipinska ostrva. Međutim, uopšte nisam verovala u patriotske proteste u Americi, tobože nesebičnoj i plemenitoj strani koja želi da pomogne Kubancima. Nije trebalo mnogo političke mudrosti da se shvati kako se američka zabrinutost zapravo svodi na temu šećera i nema veze sa humanitarnim radom. Naravno, bilo je mnogo lakovernih ljudi, ne samo u celoj zemlji, već i redovima liberala, koji su verovali američkim tvrdnjama. Nisam im se mogla pridružiti. Bila sam ubeđena da niko, ni pojedinac ni vlada, ko se bavi porobljavanjem i iskorišćavanjem kod kuće ne može imati integritet ili želju da oslobodi narode iz drugih zemalja. Zato je moje najznačajnije i najposećenije predavanje bilo o patriotizmu i ratu.
U San Francisku je odziv bio sjajan, ali u manjim kalifornijskim gradovima morali smo da se probijamo pedalj po pedalj. Policija, koja nije oklevala da prekida okupljanja anarhista, samozadovoljno je stajala sa strane i time ohrabrivala patriotski nastrojene izgrednike od kojih ponekad nije moglo da se govori. Odlučnost naše grupe iz San Franciska i moja lična pribranost spasile su nekoliko kritičnih situacija. U San Hozeu je publika izgledala tako namrgođeno da sam shvatila da je najbolje da se okanem predsedavajućeg i da sama vodim miting. Čim sam počela da govorim, nastao je džumbus. Obratila sam se saboterima sa molbom da odrede jednog iz svoje gomile koji će voditi sastanak.
- Ma nemoj! – urlali su. – Samo blefiraš. Znaš da nam ne bi dozvolila da vodimo tvoj nastup!
- Zašto da ne? – uzvratih. – Želimo da saslušamo obe strane, zar ne?
- Mož’ se kladiš u to! – neko povika. – Ali, za to moramo da obezbedimo red, zar ne?
Nastavila sam.
- Meni to izgleda ne polazi za rukom. Neka jedan od vas momaka dođe ovde i nauči me kako da smirim ostale dok ne iznesem svoju stranu priče. Nakon toga vi možete da ispričate svoju. ‘Ajde sad, budite dobra američka čeljad.
Žestoki krici, pokliči „Ura!“, kao i pozivi tipa „Mudra klinka, hajde da joj pružimo šansu!“ držali su zgradu u stanju zabune nekoliko minuta. Napokon, jedan stariji čovek izađe na podijum, opali štapom o sto i izdera se glasom od kojeg bi popucali i Jerihonski zidovi:
- Tišina! Da čujemo šta ova dama ima da kaže!
Više nije bilo upadica tokom mog jednočasovnog govora, a po završetku se gotovo začulo skandiranje.
Među najzanimljivijim ljudima koje sam upoznala u San Francisku bile su dve devojke, sestre Strunski. Starija Ana je prisustvovala mom predavanju o političkom delovanju. Kako sam kasnije saznala, bila je ljuta zbog moje „nepravednosti prema socijalistima“. Sutradan mi je došla u posetu „na kratko“, kako je rekla. Zadržala se celo popodne, da bi me onda pozvala kod sebe. Tamo sam upoznala jednu grupu studenata, između ostalih Džeka Londona i mlađu sestru Strunski, Rouz, koje je bila bolesna. Ana i ja smo postale bliske prjateljice. Otpustili su je sa univerziteta Leland Stanford zbog toga što je jednog gosta pustila u svoju sobu, umesto da ga primi u sobi za posete. Ispričala sam Ani za svoj boravak u Beču i studente sa kojima sam imala običaj da pijem čaj, pušim i raspravljam po celu noć. Ana je smatrala da će Amerikanke ostvariti svoje pravo na slobodu i privatnost onda kada obezbede pravo glasa. Nisam se slagala s njom. Tvrdila sam kako su Ruskinje čak i bez prava glasa odavno ostvarile svoju društvenu i moralnu nezavisnost. Iz toga se rodilo divno prijateljstvo, koje odnos između polova kod naprednih Rusa čini tako zdravim i dobrim.
Htela sam da odem u Los Anđeles, ali tamo nisam poznavala nikoga ko bi mogao da mi organizuje nastupe. Novi nemački anarhisti iz tog grada sa kojima sam održavala prepisku savetovali su mi da ne dolazim. Moje predavanja, pogotovo ono na temu seksa, pisali su, svakako će im otežati rad. Gotovo da sam se bila odrekla ideje o gostovanju u Los Anđelesu, kada se pojavila neočekivana reč ohrabrenja. Jedan mladić, koga sam poznavala kao gospodina V. Iz Novog Meksika, ponudio se da mi bude menadžer. Treba poslom da dođe u Los Anđeles, kako me je obavestio, pa će mi rado pomoći da zakažem jedan nastup. Gospodin V., koji je bio fin Jevrejin, odmah mi je privukao pažnju na predavanjima; dolazio je svako veče i redovno postavljao inteligentna pitanja. Takođe je često svraćao kod Ajzakovih i pokazivao očigledno zanimanje za naše ideje. Bio je simpatičan čovek, pa sam mu dozvolila da organizuje jedno predavanje.
U dogledno vreme, moj „menadžer“ mi je telegrafom javio da je sve spremno. Kada sam stigla, sačekao me je na stanici sa buketom ruža, a onda me odveo u hotel. U pitanju je bio jedan od najboljih u Los Anđelesu, i bilo mi je neprijatno da boravim na tako ekskluzivnom mestu; međutim, gospodin V. je uporno tvrdio kako je to puka predrasuda, nešto što nije očekivao od Eme Goldman.
- Zar ne želite da miting prođe uspešno? – pitao je.
- Naravno – odgovorih – ali kakve to ima veze sa odsedanjem po skupim hotelima?
- I te kakve – uveravao me je. – Pomoći će nam da se pročuje za predavanje.
- Mi na takve stvari gledamo drugačije u anarhističkim redovima – bunila sam se.
- Utoliko gore po vaše redove – uzvrati. – Zato i dosežete do tako malog broja ljudi. Sačekajte miting, a onda možemo da razgovaramo.
Pristala sam da ostanem.
Raskošna soba puna cveća koju je rezervisao za mene predstavljala je još jedno iznenađenje. Zatim sam otkrila crnu somotnu haljinu koja me je čekala.
- Hoće li ovo biti predavanje ili svadba? – upitah.
- I jedno i drugo – odgovori on brzo – premda je plan da se najpre održi predavanje.
Iznajmio je jednu od najboljih pozorišnih sala u gradu i svakako sam, govorio mi je moj menadžer, svesna da ne mogu da se pojavim u izanđanoj haljini koju sam nosila u San Francisku. Osim toga, ako mi se ne dopada ona koju je on odabrao, mogu da je zamenim. Neophodno je da budem u najboljem mogućem izdanju na svom prvom gostovanju u Los Anđelesu.
- Ali kakvu korist imate vi od toga? – bila sam uporna. – Sami ste rekli da niste anarhista.
- Na putu sam da to postanem – odgovori on. – A sada, budite razumni. Pristali ste da vam budem menadžer i zato mi dopustite da ovu stvar uredim po svome.
- Jesu li svi menadžeri tako brižljivi? – zanimalo me je.
- Jesu, ukoliko se razumeju u svoj posao i pomalo vole svoje umetnike – reče on.
Sutradan je štampa vrvela od priča o Emi Goldman, „pod menadžerskom palicom izvesnog bogataša iz Novog Meksika“. Da bismo izbegli novinare, gospodin V. me je vodio u duge šetnje i vožnje po meksičkoj četvrti u gradu, u restorane i kafiće. Jednog dana me je nagovorio da mu pravim društvo do nekog prijatelja Rusa, za koga se ispostavilo da je najmoderniji krojač u gradu, koji me je ubedio da ga pustim da mi uzme meru za komplet. Na dan predavanja, u svojoj sobi sam zatekla jednostavnu, ali prelepu crnu haljinu od šifona. Stvari su se pojavljivale tajanstveno, kao u bajkama koje mi je pripovedala dadilja Nemica. Gotovo svaki dan stizala su nova iznenađenja, do kojih je dolazilo na čudan, ali nenametljiv način.
Publika na mitingu je bila mnogobrojna i prilično bučna, uz veliki broj patriota. Stalno su pokušavali da naprave zbrku, ali mudro predsedavanje „bogataša iz Novog Meksika“ mirno je privelo veče kraju. Zatim su se pojavili mnogi tobožnji radikali, koji su me nagovarali da ostanem u Los Anđelesu, nudeći se da mi ugovore još koje predavanje. Iz senke potpunog anonimusa postala sam gotovo slavna ličnost, isključivo zahvaljujući mom menadžeru.
Kasnije to veče, u jednom malom španskom restoranu, daleko od rulje, gospodin V. me je zaprosio. U normalnim okolnostima bih takvu ponudu uzela za uvredu, ali sve što je ovaj čovek radio bilo je načinjeno sa takvim ukusom da nisam mogla da mu to uzmem za zlo.
- Ja i brak! – povikah. – Niste me pitali da li vas volim. Povrh toga, zar toliko slabo verujete u ljubav da je morate zaključiti?
- Pa – odgovori on – ne verujem u ta vaša trabunjanja o slobodnoj ljubavi. Želim da nastavite sa predavanjima; rado ću pomoći i obezbediti vas kako biste mogli da radite i više, i bolje. Ipak, ne bih mogao da vas delim ni sa kim.
Stara pesma! Koliko sam je samo puta čula otkad sam postala slobodan čovek. Bilo da je radikal ili konzervativac, svaki muškarac želi da za sebe veže ženu. Otvoreno sam mu rekla:
- Ne!
Odbijao je da ovaj moj odgovor prihvati kao konačan. Možda se predomislim, kazao je. Uveravala sam ga da nema šanse da se udam za njega: nemam nameru da kujem sopstvene okove. Jednom sam to već uradila i nikad više. Jedino što želim jesu „ta trabunjanja o slobodnoj ljubavi“; drugo me ništa ne zanima. Opet, gospodin V. se nije dao ni najmanje uznemiriti. Njegova ljubav nije prolaznog karaktera, bio je pun samopouzdanja. Sačekaće.
Rastali smo se, a ja sam napustila ekskluzivni hotel i otišla kod nekih prijatelja Jevreja koje sam u međuvremenu upoznala. Još nedelju dana sam držala dobro posećena predavanja, a kasnije sam organizovala grupu pristalica da nastave posao. Onda sam se vratila u San Francisko.
Kao epilog mog angažmana u Los Anđelesu, u „Frajhajtu“ je izašao članak u kojem me prozivaju zbog činjenice da sam odsela u skupom hotelu i dopustila jednom bogatašu da mi ugovara nastupe. Moje ponašanje je „posvađalo anarhizam i radnike“, tvrdio je autor. S obzirom da u Los Anđelesu nikada pre toga nije bilo anarhističkih predavanja na engleskom, a sada imamo plan za vođenje sistematske propagande među samim Amerikancima, ove optužbe su mi delovale smešno. Bio je to još jedan u moru nebuloznih napada koji su se često pojavljivali na moj račun u Mostovom nedeljniku. Ignorisala sam ga, ali je „Fri sosajeti“ objavio odgovor jednog prijatelja Nemca, koji je skrenuo pažnju na dobre rezultate koje je donela moja poseta Los Anđelesu.
U Njujorku su me na stanici sačekali Ed i Jegor. Jegor je bio oduševljen što sam se vratila, dok je Ed, koji se inače uvek uzdržavao u javnosti, sada bio nesvakidašnje ravnodušan. Računala sam da je to zbog prisustva mog brata, ali kada je sa takvim ponašanjem nastavio i kada smo ostali sami, shvatila sam da je u njemu došlo do izvesnih promena. Iako je bio uobičajeno pažljiv i uviđavan, a naš dom po običaju skladno namešten, on je bio drugačiji.
Što se mene tiče, nisam osećala nikakvu promenu u emocionalnom odnosu prema Edu – za nju sam znala još i pre nego da se vratim. Sada, u njegom prisustvu, bila sam sigurna da ga bez obzira na naše intelektualne razlike i dalje volim i želim. Međutim, bila sam talac njegovog hladnog držanja.
Bez obzira na prezauzetost na turneji, nisam zaboravila na obaveze oko Edove firme. Jurila sam porudžbine za njihov „izum“ i uspela da sklopim vredne ugovore sa nekoliko velikih kompanija koje se bave proizvodnjom kancelarijskog materijala iz gradova na zapadu. Ed je bio oduševljen i hvalio je moje zalaganje. Opet, kada je reč o turneji i mom angažmanu, niti je postavljao pitanja, niti je pokazivao makar i najmanje zanimanje. To je samo dodalo osećaj ozlojeđenosti mom nezadovoljstvu stanjem u kući. Utočište koje mi je donosilo toliko radosti i spokoja sada je postalo zagušljivo.
Na sreću, nije bilo vremena za crne misli. Štrajk tekstilnih radnika u Samitu, država Nju Džersi, zvao me je upomoć. Imali smo redovnu situaciju; policija je zabranjivala i prekidala mitinge. Bilo je potrebno dosta manevrisanja da bismo mogli održavati sastanke u šumama nadomak Samita. Bila sam u velikoj gužvi, gotovo nemajući kad da se vidim sa Edom. U retkim prilikama kada bismo se našli zajedno, on je ćutao. Govorile su samo njegove oči, pune prekora.
Po prekidu štrajka, odlučila sam da na čistac isteram stvari sa Edom. Nisam više mogla da izdržim tu situaciju. Međutim, nekoliko nedelja mi se nije dalo da to učinim, zbog međunarodnog lova na anarhiste koji je usledio nakon Lukenijevog atentata na austrijsku caricu. Iako nikad ranije nisam čula za ime ovog čoveka, policija me je svejedno pratila, a štampa me je stavljala na stub srama kao da sam lično ubila tu nesrećnicu. Odbila sam da povikam „Na krst!“, pogotovo zato što sam preko italijanskih anarhističkih listova saznala da je Lukeni dete sa ulice koje su u mladosti silom poslali u vojnu službu. Bio je svedok ratnog divljanja na afričkom frontu i žrtva iživljavanja u vojsci, i otad je živeo u bedi. Samo je očaj nagnao ovog čoveka na ovaj čin pogrešno usmerenog protesta. U celom našem društvu život je bio jeftin, protraćen i obezvređen. Zašto bi onda ovaj mladić trebalo da ima poštovanje prema njemu? Izrazila sam saosećanje prema ženi koja je dugo vremena bila persona non grata na austrijskom dvoru i koja stoga nije mogla biti odgovorna za zločine krune. U Lukenijevom činu nisam videla nikakvu propagandnu vrednost. On sâm nije bio ništa manje žrtva od carice; odbila sam da se pridružim zverskom osuđivanju jedne i gnusnoj sentimentalnosti prema drugoj strani.
Moj stav je ponovo prizvao anatemu štampe i policije. Naravno, nisam bila sama; gotovo svi vodeći anarhisti širom sveta bili su izloženi sličnim napadima. Opet, u SAD, a pogotovo u Njujorku, ja sam bila ta crna ovca.
Lukenijev čin je očigledno uterao strah u kosti krunisanih, pa čak i izabranih vladara, između kojih su postojale očigledne prisne veze. Tajni dogovori na najvišem nivou rezultirali su odlukom da se sazove Međunarodni antianarhistički kongres u Rimu. Revolucionarni i slobodoljubivi elementi u Americi i Evropi uvideli su nadolazeću opasnost po slobodu mišljenja i govora, pa su se istog trena bacili na posao ne bi li zaustavili ove paklene planove. Svuda su održavani mitinzi u znak protesta protiv međunarodne zavere vlasti. U Njujorku nismo mogli naći nijednu salu u kojoj bi mi dozvolili da nastupam.
Usred ovog posla, stigao je hitan dopis pitzburškog Udruženja za odbranu Aleksandra Berkmana kojim se traži pojačano angažovanje po pitanju njegovog pomilovanja. Saslušanje koje je bilo zakazano za septembar sada je odloženo za 21. decembar. Advokati su smatrali kako će odluka Odbora najviše zavisiti od stava Endrjua Karnegija po tom pitanju, pa su insistirali da se neko vidi sa čeličarskim magnatom. Bio je to uzaludan predlog, koji Saša svakako neće odobriti; takav potez bi nesumnjivo sve nas doveo u smešan položaj. Nisam znala nikog ko bi pristao da se vidi sa Karnegijem, a i verovala sam da ovaj svejedno ne bi ništa preduzeo. Kako god, pojedini naši dobronamernici bili su uporni u tvrdnji da je on human čovek koji se zanima za napredne ideje. Kao dokaz za to, pozvali su se na činjenicu da je Karnegi svojevremeno u goste zvao Petra Kropotkina. Znala sam da je Petar odbio tu sumnjivu počast, odgovorivši kako ne može da prihvati gostoprimstvo čoveka čiji su interesi doveli do nehumano velike kazne za njegovog prijatelja Aleksandra Berkmana, kojeg su i dalje držali u grobnici zvanoj Zapadni zatvor. Karnegijeva spremnost da pozove Kropotkina u goste jeste pokazatelj da će rado saslušati molbu za Sašino oslobođenje, tvrdili su neki naši prijatelji. Ja sam bila protiv ove ideje, no na kraju sam popustila pred Justusovim i Edovim argumentima, koji si istakli kako ne bismo smeli dozvoliti ličnim osećanjima da nam se preče na putu do Sašine slobode. Justus je predložio da pišemo Bendžaminu R. Takeru i zamolimo ga da se ovim povodom vidi sa Karnegijem.
Takera sam znala samo preko njegovih tekstova u „Libertiju“, individualističko-anarhističkom glasilu čiji je bio izdavač i urednik. Vešto je baratao perom i učinio puno da čitaoce upozna sa nekim od najboljih dela nemačke i francuske književnosti. Međutim, njegov stav prema komunističkim anarhistima bio je krajnje ograničen i pun uvredljive zlobe.
- Taker na mene ne ostavlja utisak nekog mnogo velikodušnog čoveka – rekoh Justusu, koji je uporno govorio da grešim i da mu treba makar pružiti šansu.
Kratko pismo koje smo potpisali Justus Švab, Ed Brejdi i moja malenkost poslato je na adresu Bendžamina R. Takera, a u njemu smo izneli naš slučaj i pitali ga da li bi pristao da se vidi sa Karnegijem, koji je ubrzo trebalo da stigne iz Škotske.
Takerov odgovor je predstavljao dugačku poslanicu u kojoj postavlja uslove pod kojima bi pristao da pođe kod Karnegija. Obratiće mu se, pisao je, sledećim rečima: „Kada budete odlučivali o ovome, svakako će te, baš kao i ja, podrazumevati činjenicu da vam se obraćaju pokajni grešnici koji mole za oprost i traže ukidanje kazne. Njihov lični dolazak kod vas ili obraćanje preko posrednika takvim jednim povodom moraju se uzeti kao znak da na ono što su nekada smatrali mudrim činom junaštva sada gledaju kao na naivan čin varvarstva… da ih je g. Berkmanov šestogodišnji boravak u zatvoru uverio u pogrešnost njihovog puta… Svako drugo objašnjenje motiva ovih podnosilaca molbe odudara od njihove uzvišene prirode; svakako ni na tren ne treba poverovati da će se muškarci i žene njihove hrabrosti i obraza, nakon što su s namerom hladnokrvno upucali jednog čoveka, spustiti toliko nisko da se ponižavaju moljakanjem svojih žrtava da im daju slobodu samo da bi ponovo nasrnuli na njih… Ja lično danas nisam ovde došao pred vas kao pokajni grešnik. Ja sam po ovom pitanju potpuno čist i nemam zbog čega da se izvinjavam. Zadržavam sva svoja prava… Odbio sam da činim, branim i odobravam nasilje, ali kako možemo doći u situaciju da politika nasilja postane poželjna, odbijam da se odreknem svoje slobode izbora…“
U pismu nije bilo ni reči o Sašinoj kazni, koja je čak i sa pravnog gledišta bila brutalna; ni reči o mučenju koje je već pretrpeo; niti pomena od uobičajene ljudskosti od strane g. Takera, zagovornika jednog velikog društvenog ideala. Ništa osim hladnog proračuna kako da okalja Sašu i njegove prijatelje, a da istovremeno unapredi sopstveni visoki položaj. Nikako mu nije išlo u glavu kako neko može da zlo nanešeno drugima doživi jače od onog koje je osetio na sopstvenoj koži. Nije mogao da razume psihologiju čoveka kojeg je Frikovo zversko ponašanje tokom blokade u Houmstedu nagnalo da izraz za svoj protest potraži u nasilnom činu. Očigledno nije bio voljan ni da shvati kako Sašini prijatelji mogu nastojati da obezbede njegovo oslobođenje bez da nužno shvate „pogrešnost njihovog puta“.
Onda smo se obratili Ernestu Krozbiju, vodećem jednoporeždžiji[1] i tolstojevcu, koji je uz to slovio i za darovitog pesnika i pisca. Bio je čovek sasvim posebnog kalibra, a razumevanje i saosećanje je iskazivao čak i onda kada se ne bi slagao u potpunosti. Kod nas je došao u pratnji jednog mladića, koga sam znala kao Lenarda D. Abota. Kada smo izneli svoj slučaj g. Krozbiju, on se odmah složio da se vidi sa Karnegijem. Samo ga jedan problem muči, objasnio je. Ukoliko Karnegi zatraži garanciju da Aleksandar Berkman neće opet pribeći nasilju kada se nađe na slobodi, šta da mu odgovori? On lično nikada ne bi tražio tako nešto, svestan da niko ne može reći na šta je sve spreman pod pritiskom. Međutim, kao posrednik je smatrao nužnim da bude upućen po tom pitanju. Razume se, mi nismo mogli da pružimo takve garancije, a ja sam znala da Saša nikada ne bi obećao da će se „popraviti“, niti bi dozvolio da neko to učini u njegovo ime.
Ova se stvar na kraju svršila odlukom da se uopšte i ne obraćamo Karnegiju. Sašin slučaj se nije čak ni našao pred Odborom u zakazanom terminu. Njegovi članovi su se ispostavili kao preterano pristrasni protiv njega, pa je ostala nada da će novo Veće, koje je trebalo da se ustoliči naredne godine, biti objektivnije.
Nakon višemesečnih pokušaja da nađemo salu za protestno okupljanje protiv Antianarhističkog kongresa, uspeli smo da ugovorimo zgradu „Kuper Junion“. Tamo je još uvek važio princip njenog osnivača da svako političko mišljenje zaslužuje da se čuje. Prijatelji su strahovali da me ne uhapsi policija, ali ja sam bila čvrsto rešena da stvar isteram do kraja. Bila sam očajna zbog pokušaja da se izbrišu poslednji tragovi slobodnog govora i utučena zbog svog privatnog života. Štaviše, zapravo sam prizivala hapšenje, kao bekstvo od svakoga i svega.
Uoči samog našeg mitinga, Ed neočekivano prekinu ćutanje.
- Ne mogu da dozvolim da se izlažeš ovoj opasnosti – reče – a da još jednom ne pokušam da doprem do tebe. Dok si bila na turneji, definitivno sam bio odlučio da ugušim svoju ljubav i pokušam da sa tobom uspostavim prijateljski odnos. Ipak – čim sam te ugledao na stanici, uvideo sam besmislenost takve jedne odluke. Otad sam preživeo tešku borbu, donevši čak odluku da te ostavim. Međutim, ne mogu to da učinim. Pustio bih da stvari tako teku dok ponovo ne kreneš na turneju, ali sada kada ti preti neposredna opasnost od hapšenja moram da ti kažem šta mi je na duši i da pokušam da premostim jaz između nas.
- Nema nikakvog jaza – povikah uzbuđeno – osim ukoliko ga svojom tvrdoglavošću ne napraviš! Naravno, prerasla sam mnoge stavove do kojih ti još uvek držiš. Ne mogu da odolim tome; ali ja tebe volim, kako ne razumeš? Volim te, bez obzira na to ko ili šta ulazi u moj život. Potreban si mi, baš kao i naš dom. Zašto ne budeš slobodan i velik i uzmeš ono što mogu da ti dam?
Ed je dao reč da će probati ponovo i da će dati sve od sebe da me ne izgubi. Naše pomirenje vratilo je uspomene na našu mladu ljubav u mom stančiću u Boemskoj republici.
Miting u „Kuper Junionu“ je protekao bez i jednog incidenta. Johan Most, koji je obećao da će se obratiti publici, nije se ni pojavio. Ne želi da bude na istom podijumu sa mnom; i dalje je čuvao svu svoju gorčinu.
Tri nedelje nakon ovog događaja, Ed je zaradio zapaljenja pluća. Sva moja pažnja i ljubav našle su se oči u oči sa velikim strahom koji sam osetila usled mogućnosti da ostanem bez tog dragocenog bića. Krupni i snažni čovek koji se sprdao sa bolešću i koji je često pravio aluzije kako je „takvim stvarima sklon isključivo ženski rod“ sada se držao za mene kao dete, ne dozvolivši da se makar na tren izgubim iz vida. Bio je nestrpljiv i naprasit za deset bolesnih žena. Kako god, toliko je bio bolestan da mi nisu smetali neprestani zahtevi za brigom i pažnjom.
Feđa i Klaus su došli da ponude svoju pomoć čim su čuli da je Ed bolestan. Jedan od njih će me menjati noću kako bih mogla da odremam koji sat. Tokom krize, bila sam i suviše nervozna da bih mogla zaspati. Ed je imao jaku groznicu, bacakao se po krevetu, a čak je pokušao i da iskoči iz njega. U njegovom praznom pogledu nije bilo ni traga od prepoznavanja, pa ipak, postajao bi sve nervozniji na dodir bilo kojeg od dvojice momaka. U jednom trenutku, kada se bio prilično uzbudio, Feđa i Klaus su hteli da pokušaju da ga na silu zauzdaju.
- Pustite me da ga sama smirim – rekoh – nagnavši se nad svojim voljenim, pokušavajući da mu u razrogačene oči sipam samu svoju dušu i pritisnem ga uz svoje drhtavo srce.
Ed se neko vreme opirao, a onda mu se ukočeno telo opustilo, nakon čega je uzdahnuo i stropoštao se glavom na jastuk, sav obliven znojem.
Najzad, pregrmeli smo i krizu. Ujutru je Ed otvorio oči. Rukom je pokušao da me napipa, da bi onda slabašnim glasam pitao:
- Drago sestro, hoću li umreti?
- Ovog puta ne – uteših ga – ali moraš da budeš izuzetno miran.
Lice mu se ozari starim prelepim osmehom, a onda je ponovo zadremao.
Taman je Ed stao na noge, premda još uvek jako slab, a ja sam morala da odem na jedan miting na kojem sam obećala da ću gostovati mnogo pre nego što se on razboleo. Sa njim je ostao Feđa. Kada sam se vratila, kasno noću, Feđa nije bio tu, a Ed je čvrsto spavao. Ostala je poruka od Feđe da se Ed osećao dobro i da ga je ubedio da ode kući.
Svanulo je, a Ed je još uvek spavao. Proverila sam mu puls i primetila da teško diše. Uznemirila sam se i poslala po dr Hofmana. On je izrazio zabrinutost povodom Edovog neobično dugačkog sna. Zamolio me je da proverim kutiju morfina koju mu je bio ostavio. Nedostajale su četiri tablete! Jednu sam dala Edu pre nego da odem, naglasivši Feđi da ne sme da mu daje više. Ed je uzeo četiri puta veću dozu od uobičajene – nesumnjivo u pokušaju da okonča svoj život! Želeo je da umre – sada – nakon što sam ga jedva otrgla od smrti! Zašto? Zašto?
- Moramo ga postaviti na noge i prošetati s njim – naredi doktor. – Živ je, diše, ali moramo da ga održavamo u životu.
Podupreli smo njegovo omlitavelo telo i vukli ga tamo-amo po sobi, povremeno mu stavljajući led na ruke i lice. Vremenom njegovo lice poče da gubi svoje mrtvačko bledilo, a kapci počeše da reaguju na stisak.
- Ko bi rekao da je uzdržana i tiha osoba kao što je Ed u stanju da učini ovako nešto? – primeti doktor. – Još dugo će taj da spava, ali ne beri brige. Preživeće.
Bila sam šokirana Edovim pokušajem samoubistva i pokušala sam da shvatim šta ga je konkretno nagnalo na taj potez. U par navrata sam bila na ivici da ga pitam za objašnjenje, ali bio je tako razdragan i tako se lepo oporavljao da sam strahovala da se osvrćem na taj grozni incident. On sâm ga nikad nije pominjao.
Onda me je jednog dana zbunio izjavom da uopšte nije imao nameru da sebi oduzme život. Razbesnelo ga je to što sam ga ostavila zbog mitinga kada mu je toliko loše. Na osnovu iskustva iz prošlosti, znao je da može da podnese veliku dozu morfina, pa je popio nekoliko tableta, „čisto da te malo uplašim i izlečim od zaluđenosti mitinzima koju ništa, pa čak ni bolest čoveka kojeg navodno voliš ne može da spreči“.
Njegove su me reči zaprepastile. Zaključila sam da ni sedam godina koliko živimo zajedno nisu bile dovoljne da Ed pojmi bol i muke mog unutrašnjeg rasta. „Zaluđenost mitinzima“ – eto koliko njemu to znači.
Usledili su dani sukoba između moje ljubavi prema Edu i spoznaje da je život izgubio smisao. Na kraju ove žestoke borbe, shvatila sam da moram da ga napustim. Kazala sam mu da moram da odem, zauvek.
- Tvoji očajnički napori da me otrgneš od posla – rekoh – uverili su me da ne veruješ ni u mene, ni u moje ciljeve. I ono malo vere koju si imao prethodnih godina više ne postoji, a bez tvoje vere i podrške, naša veza meni ništa ne znači.
- Sada te volim više nego ranije! – uzbuđeno me prekide.
- Ne vredi, dragi Ed, da lažemo sebe ili jedno drugo – nastavih. – Ti samo želiš da ti budem žena. Meni, pak, to nije dovoljno. Potrebno mi je razumevanje, sklad, zanesenost koja potiče od jedinstva u idejama i cilju. Zašto da produžavamo svoju ljubav, da bismo je onda zatrovali gorčinom i naružili je protivoptužbama? Sada se još uvek možemo rastati kao prijatelji. Ja ionako idem na turneju; tako će biti manje bolno.
Njegovo sumanuto špartanje po sobi stade. Gledao me je ćutke, kao da pokušava da prodre u moje najdublje biće.
- Grešiš, strašno grešiš – zaurla očajnički; onda se okrenuo i izašao iz sobe.
Otpočela sam pripreme za turneju. Bližio se dan odlaska, a Ed me je molio da mu dopustim da me isprati. Odbila sam; plašila sam se da ne posustanem u poslednjem trenutku. Tog dana Ed je došao kući na podnevni ručak. Oboje smo se pretvarali da smo radosni. Međutim, na rastanku njegovo lice se smrknu na tren. Pre nego da odem, zagrlio me je, uz reči:
- Ovo nije kraj, najdraža – ne sme biti! Ovo jeste i uvek će biti tvoj dom!
Nisam mogla da govorim, srce mi je bilo puno tuge. Kada su se zatvorila vrata za Edom, nisam mogla da se uzdržim i zaridala sam. Svaki predmet u sobi poprimio je neku čudnu draž, obraćajući mi se na mnogim jezicima. Shvatila sam da bi oklevanje značilo slabljenje moje rešenosti da napustim Eda. Drhtavog srca, izašla sam iz zgrade koju sam volela i čuvala kao vlastiti dom.
[1] Zagovornik sistema naplate jednog poreza (tzv. ekonomske rente na zemlju), uz ukidanje svake druge vrste oporezivanja, recimo na zarade. Pokret za jedan porez (Single-Tax Movement) je svoju vodeću figuru imao u Henriju Džordžu, koji je objavljivanjem knjige „Napredak i siromaštvo“ (Progress and Poverty, 1879) započeo svoju reformatorsku borbu poznatu i kao „džordžizam“. (prim.prev.)