Na vrhuncu mog angažmana u Kaliforniji stiglo je pismo koje je raspršilo moje snove o skladnoj ljubavi: Maks mi javlja kako se on i njegova prijateljica „Pak“ spremaju da zajedno odu u inostranstvo, uz finansijsku podršku jednog prijatelja. Glasno sam se smejala svojim naivnim nadanjima. Kako sam uopšte nakon neuspešne veze sa Edom mogla da sanjam o ljubavi i razumevanju sa bilo kim drugim? Ljubav i sreća – prazne, besmislene reči koje uzalud sežu ka nedostižnom. Osećala sam se ojađenom od strane života, poraženom u svojoj čežnji za normalnom vezom. I dalje imam svoj ideal za koji živim, tešila sam se, kao i posao koji planiram da obavim. Šta više očekivati od života? No, gde pronaći snagu i inspiraciju za opstanak u borbi? Muškarci završiše silan posao bez potporne snage ljubavi; zašto to ne bi mogle i žene? Ili je ženama ljubav potrebnija nego muškarcima? Glup, romantičan pojam, izmišljen samo da je drži večito zavisnom od muškarca. E pa, neće moći; živeću i raditi bez ljubavi. Nema postojanosti ni u prirodi, ni u životu. Moram iscediti trenutak do zadnje kapi, a onda baciti putir na tlo. To je jedini način da sebe sprečim da ne pustim korenje, samo da bi me na silu ponovo iščupali. Zvali su me moji mladi prijatelji iz San Franciska. Na putu mi se prečio san o životu sa Maksom. Sada mogu da im odgovorim; moram da im odgovorim da bih zaboravila.
Nakon posete Portlandu i Sijetlu, obišla sam Takomu, država Vašington. Sve je bilo spremno za tamošnji miting, ali kada sam došla, saznala sam da se vlasnik sale povukao, a nijedno drugo mesto nije moglo da se nađe. U poslednjem trenutku, kada smo već izgubili svaku nadu, u spas su priskočili spiritualisti. Održala sam im nekoliko predavanja, ali temu slobodne ljubavi su čak i oni bojkotovali. Očigledno su duhovi na nebu održavali moralne standarde ustanovljene za života na zemlji.
U Spring Valiju, država Ilinois, delovala je jaka anarhistička grupa, mahom sačinjena od Belgijanaca i Italijana. Pozvali su me da održim niz predavanja, a vrhunac je trebalo da budu demonstracije na Dan rada. Njihov trud je krunisan velikim uspehom. Iako je bilo pakleno vruće, rudari su došli sa ženama i decom, odeveni u najlepšu odeću. Ja sam stajala ne čelu povorke, sa ogromnim crvenim barjakom u rukama. U vrtu koji je bio iznajmljen za nastup, podijum nije bio pokriven nadstrešnicom. Govorila sam dok me je vrelo sunce tuklo po glavi, koja je već bila počela da me boli tokom dugačkog marša. Popodne, na našem izletu, prijatelji su doneli devetnaest beba, koje je trebalo da krstim po „istinskoj anarhističkoj modi“, kako rekoše. Popela sam se na jednu praznu pivsku bačvu, s obzirom da nije bilo drugog postolja, pa sam se obratila publici. Smatrala sam da je krštenje zapravo potrebno roditeljima, krštenje novim idejama u pogledu dečjih prava.
Lokalna štampa je sutradan prenela dve glavne priče: jednu po kojoj Ema Goldman „pije k’o smuk“, i drugu koja izveštava kako je „anarhističku decu krstila u pivskoj bačvi“.
Kada sam prošli put posetila Detroit sa Maksom, upoznala sam jednog od najvernijih prijatelja Roberta Rajcela – Hermana Milera, kao i još jednog pristalicu „Armer Tofela“, Karla Stouna. Miler je bio direktor Klivlendske pivare i prilično dobrostojeći čovek. Kako je uopšte dospeo na taj položaj ostao je rebus za sve koji su ga poznavali. Bio je sanjar i vizionar, ljubitelj slobode i lepote, ali i jako velikodušan. Godinama je slovio za glavnog finansijera „Armer Tofela“. Najveća vrlina mu je bila umetnost davanja. Čak i kada bi konobaru ostavljao napojnicu, to je činio pažljivo, gotovo ponizno. Kada su u pitanju njegovi prijatelji, Herman ih je bukvalno obasipao poklonima, kao da time oni njemu čine uslugu. Ovom prilikom, moj domaćim je prevazišao sebe svojom uviđavnošću i darežljivošću. Dani koje sam provela sa njim i Stounom, u društvu Rudebašovih, Eme Klauzen i ostalih prijatelja, bili su partija vrhunskog druženja i prijateljstva.
I Miler i Stoun su ispoljili veliko zanimanje za moju borbu i planove za budućnost. Kada se me pitali za ovo drugo, obavestila sam ih da ih uopšte nemam, osim što nameravam da radim za svoj ideal. Zar ne želim da se materijalno obezbedim, recimo time što bih našla neki posao, interesovalo je Hermana. Oduvek sam želela da učim medicinu, rekla sam mu, ali nikada nisam imala novca za to. Hermanova neočekivana ponuda da finansira moje studije potpuno me je oborila s nogu. I Stoun je želeo da podeli trošak, ali dvojica prijatelja su smatrali nepraktičnim da mi odjednom prebace celokupnu svotu.
- Znam da uvek sagledavaš one kojima je potrebna pomoć; sigurno ćeš razdavati taj novac – reče Herman.
Dogovorili su se da mi na rok od pet godina daju po četrdeset dolara mesečno. Istog dana, Herman me je, u društvu Džulije Rudebaš, odveo u najbolju detroitsku radnju, „da pomognemo Emi da se dotera za put“. Prekrasan plavi ogrtač od škotskog štofa bio je samo jedna od gomile stvari koje sam dobila na ovom izletu u kupovinu. Karl Stoun mi je poklonio zlatan sat; imao je oblik školjke, a mene je zanimalo zašto se baš odlučio za njega.
- Kao znak dara kojim raspolažeš, a koji je tako redak među pripadnicama tvog pola: sposobnosti da čuvaš tajnu – kazao je.
- E vala, to je stvarno kompliment od jednog muškarca! – odgovorih, na razonodu ostalih.
Pre nego što sam se oprostila od svojih dragih prijatelja iz Detroita, Herman mi je stidljivo i nenametljivo tutnuo kovertu u ruku.
- Ljubavno pismo – reče – da se zanimaš dok si u vozu.
U „ljubavnom pismu“ je bilo petsto dolara, i jedna poruka: „Za vaš put, draga Ema, i da vam se nađe dok se ne vidimo u Parizu“.
Poslednja nada za Sašino oslobođenje zakonskim putem ugašena je kada je novi Odbor za pomilovanje odbacio našu molbu. Nije nam bilo ostalo ništa osim očajničkog poduhvata koji je Saša već duže planirao – bekstva. Njegovi prijatelji su dali sve od sebe da ga odgovore od te zamisli tokom kampanje koju vodili Karl, Henri, Gordon i Hari Keli. Kada je nestala mogućnost za njegovo oslobađanje, nije mi bilo druge do da se povinujem Sašinim željama, premda sa zebnjom u srcu.
Njegova pisma, nakon što sam ga obavestila da ćemo podržati pomenute planove, nagoveštavala su da je doživeo divnu promenu. Ponovo je bio veseo, pun nade i poleta. Ubrzo će k nama poslati jednog prijatelja, pisao je, čoveka od najvećeg poverenja, kolegu iz zatvora kojeg je zvao „Toni“. On će se naći na slobodi za par nedelja, pa će nas onda upoznati sa nužnim pojedinostima Sašinog plana. „Neće biti greške ukoliko pažljivo sledite moja uputstva“, pisao je. Objasnio je da će nam biti potrebne dve stvari: pouzdani, odlučni i izdržljivi prijatelji, kao i nešto novca. Bio je ubeđen da mogu da se postaram i za jedno i za drugo.
„Toni“ je ubrzo pušten iz zatvora, no zbog izvesnih pripremnih radnji oko Sašinih planova ostao je u Pitsburgu, pa nismo mogli da stupimo u lični kontakt. Ipak, načula sam da Sašini planovi podrazumevaju iskopavanje tunela koji bi počinjao spolja, a završavao se unutar zatvora, te da je Saša „Toniju“ poverio sve neophodne skice i mere kako bismo mogli da se bacimo na posao. Plan je delovao nadrealno – bio je to očajnički nacrt čoveka koji je primoran da stavi sve, čak i sopstveni život, na jednu kartu. Ipak, ja sam se zanela ovim projektom, koji je tako mudro osmišljen i krajnje pažljivo razrađen. Dugo sam vremena razmišljala kome da se obratim za pomoć. Bilo je mnogo ljudi koji bi drage volje rizikovali svoje živote za Sašino spasenje, ali svega par njih je imalo predispozicije za tako komplikovan i opasan zadatak. Najzad, odlučila sam za našeg prijatelja iz Norveške, Erika B. Mortona, koga smo zvali „Ibzen“. Bio je pravi viking, po duhu i snazi, inteligentan i odvažan čovek čelične volje.
Plan mu se odmah dopao. Bez oklevanja je obećao kako će učiniti sve što treba, a bio je spreman da se odmah baci na posao. Objasnila sam mu kako ćemo imati neizbežno odlaganje, pošto moramo da sačekamo „Tonija“. Nešto ga je očigledno zadržavalo mnogo duže nego što je očekivao. Meni je bilo mrsko od pomisli da odem u Evropu a da se ne uverim da je Sašin plan ostvaren, pa sam se poverila Eriku oko nedoumice da li da uopšte krećem.
- Izludela bih od pomisli da se nalazim tri hiljade milja daleko dok Sašin život visi o koncu – kazah.
Erik je razumeo moju poziciju po ovom pitanju, ali je smatrao da, barem kada je u pitanju planirani tunel, ne mogu ništa da učinim.
- Štaviše, tvoje odsustvo se možda ispostavi mnogo dragocenijim – tvrdio je – od tvog prisustva u Americi. Poslužiće da se otkloni sumnja u pogledu toga da nešto smeramo sa Sašom.
Složio se sa mnom da je pitanje Sašine bezbednosti nakon bekstva od izuzetne važnosti. Strahuje, kao i ja, da Saša neće dugo moći da ostane u zemlji, a da ga ponovo ne uhapse.
- Moraćemo što pre da ga prebacimo u Kanadu ili Meksiko, a odatle u Evropu – predloži on. – Za tunel će biti potrebni meseci i meseci rada, što će ti dati vremena da mu nađeš skrovište u inostranstvu. Tamo će mu dati politički azil, a kao takav neće biti izručen.
Znala sam da je Erik krajnje pouzdan čovek koji stoji čvrsto na zemlji. Međutim, nisam htela da odem, a da se pre toga ne vidim sa „Tonijem“, saznam pojedinosti plana i čujem sve što ima da mi kaže o Saši. Erik je umirio moja strahovanja obećanjem da će se pobrinuti za čitavu stvar i baciti se na posao čim „Toni“ stigne. Bio je čovek ubedljivog nastupa i čvrstog karaktera, pa sam u potpunosti verovala u njegovu hrabrost i sposobnost da Sašina uputstva uspešno sprovede u delo. Povrh toga, bio je izvanredan prijatelj, vesele prirode i istančanog smisla za humor. Na rastanku me je ushićeno uveravao da ćemo se zajedno sa Sašom svi uskoro sresti u Parizu i proslaviti njegovo bekstvo.
„Tonija“ još uvek nije bilo, a njegovo odsustvo me je ispunjavalo zlim slutnjama. Nevoljno sam se prisetila koliko su zatvorenička obećanja nepouzdana. Setila sam se silnih usluga koje je nekoliko žena sa Blekvela nameravalo da mi učini po svom izlasku iz zatvora. Sve do jedne su ubrzo upale u životni vrtlog i lične probleme, dopustivši da zaborave na najbolje namere iz zatvora. Zaista se retko dešava da zatvorenik koji izađe na slobodu ima volje i sposobnosti da ispuni obećanja data sapatniku koji je ostao iza rešetaka. „Toni“ je verovatno kao i većina, pomislih. Kako god, ima još nekoliko nedelja do isplovljavanja – možda se „Toni“ pojavi u međuvremenu.
Sa Edom se nisam čula od odlaska iz Njujorka na najnoviju turneju, no po dolasku sam od njega dobila pismo u kojem me moli da dođem u stan i budem u njemu dok ne odem u Evropu. Nije mogao da se pomiri sa idejom da budem sa strancima pored vlastite kuće. „Nema razloga da ne ostaneš ovde“, pisao je, „još uvek smo prijatelji, a stan i sve u njemu je tvoje“. Isprva sam htela da odbijem; užasavala sam se pomisli na obnavljanje naše bivše veze i stare borbe. Ipak, Ed je bio toliko uporan u svojim pismima da sam se na kraju vratila mestu koje mi je toliko godina bilo dom. Ed je bio dražestan, uviđavan i smerno nenapadan. Naš stan je imao zasebne ulaze; dolazili smo i odlazili različitim putevima. Ed je u to vreme bio u gužvi oko firme, dok sam ja u potpunosti bila zaokupljena skupljanjem novca za Sašin projekat i pripremama za put u inostranstvo. Katkad bi me, o slobodne večeri ili subotom popodne, Ed pozvao na večeru ili u pozorište, nakon čega bismo svratili do Justusa. Nijednom nije pomenuo naš stari život, već smo razgovarali o mojim planovima za Evropu; delovao je jako zainteresovan za njih. Bilo mu je drago što čuje da će Herman Miler i Karl Stoun finansirati moje studije medicine, a sâm je obećao da će me posetiti u Evropi, pošto namerava da ode u inostranstvo sledeće godine. Majka mu je u poslednje vreme bolešljiva; starila je i bio je nestrpljiv da je vidi što pre.
Justusova krčma je i dalje slovila za najzanimljivije mesto u Njujorku, no njena nekadašnja veselost je splasla usled uznemiravajućeg stanja njenog vlasnika. Dok sam bila na turneji po zemlji niko me nije obavestio da je Justus bolestan, pa sam po povratku bila zaprepašćena što ga vidim tako iznurenog i slabašnog. Njegovo stanje je zahtevalo odmor; gđa Švab i njihov sin mogu da se staraju o lokalu dok je on odsutan. Ipak, Justus nije hteo ni da čuje. Smejao se i šalio kao i obično, ali njegov raskošni glas je ostao bez nekadašnje zvonkosti. Bilo je srceparajuće videti kako naš „divovski hrast“ počinje da puca.
Sredstva za finansiranje Sašinog poduhvata su morala biti prikupljena pod maskom tobožnje nove pravne borbe. Samo je par prijatelja smelo da zna pravi cilj za koji tražimo novac. Čovek koji nam može najviše pomoći bio je S. Janovski, urednik anarhističkog nedeljnika na jidišu „Fraj arbajter štime“ (Freie Arbeiter Stimme). Tek je nedavno došao iz Engleske, gde je uređivao „Arbajter frond“ (Arbeiter Freund); bio je pametan i vešt sa perom. Znala sam ga kao Mostovog obožavaoca, što je nesumnjivo bio razlog za njegov neprijateljski stav prema meni prilikom našeg prvog susreta. Njegov sarkazam je na mene ostavio loš utisak i nije mi se dopadalo što moram da mu se obratim. Ipak, bilo je to zbog Saše, pa sam otišla da se vidim sa njim.
Na moje iznenađenje, Janovski je bio jako zainteresovan i rad da pomogne. Izrazio je sumnju u pogledu šansi da plan uspe, ali kada sam mu rekla kako se Saša užasava od pomisli da mu sledi još jedanaest godina u tom grobu, Janovski je obećao da će dati sve od sebe da sakupi neophodan novac. Uz „Ibzena“ i još par proverenih prijatelja iz Pitsburga koji će nadgledati poduhvat, te Janovskog koji će pomoći u vezi finansija, moja nervoza bila je prilično ublažena.
U to vreme, u Engleskoj je boravio Hari Keli. Pisala sam mu o svom dolasku u Evropu, a on me je odmah pozvao da odsednem u kući u kojoj živi sa ženom i detetom. Prijatelji iz Londona, pisao je Hari, planiraju veliki miting povodom 11. novembra, pa bi im bilo drago da me vide među govornicima. Istovremeno, stiglo je pismo od anarhista iz Glazgova, sa pozivom za nastup. Osim toga, bilo je jako puno posla oko našeg kongresa. Dobila sam preporuke za delegata od nekoliko grupa. Nekolicina mojih prijatelja Amerikanaca, između ostalih Lizi i Vilijam Holms, Ejb Ajzak i Suzan Paten, zamolili su me da predstavim njihove časopise. Čekalo me je mnogo obaveza, a došlo je i vreme da se otisnem na put. Međutim, na moju žalost, i dalje nije bilo reči od „Tonija“.
Jedno veče sam otišla do Justusa, gde sam obećala da ću se naći sa Edom. Zatekla sam ga u društvu njegovih starih drugova fililoga, kako po običaju raspravljaju o etimologiji. Tamo je bio i jedan stari prijatelj književnik kojeg dugo nisam bila videla, pa sam, čekajući Eda, popričala sa njim. Vreme je odmicalo, ali Ed nije pokazivao ni najmanju nameru da krene. Rekla sam mu da idem kući, a onda sam otišla, u pratnji ovog pisca, koji je živeo u istom kraju. Na vratima sam se oprostila od njega, a onda odmah otišla na spavanje.
Probudila sam se iz jezivog sna koji me je prestrašio munjama i gromovima. Opet, izgledalo je kao da grmljavina i lomnjava stvari i dalje traje, pa sam ubrzo shvatila da se to zbilja dešava u susednoj prostoriji, Edovoj sobi. Mora da je mrtav pijan, pomislih. Međutim, nikada nisam videla Eda toliko pijanog da izgubi kontrolu nad sobom. Šta se zbilo da Ed postane toliko nasilan da dođe kući i počne da razbija stvari usred noći? Želela sam da ga pozovem, doviknem mu nešto, ali nekako me je u tome sprečila neprekidna lupnjava predmeta koji padaju i lome se. Iza nekog vremena ona utihnu, a onda sam čula kako se Ed svom silinom baca na kauč. Zatim se sve smirilo.
Bila sam budna, oči su me pekle, a srce mi je jako tuklo. U osvit dana sam se na brzinu obukla i otvorila vrata koja su nam delila sobe. Dočekao me je užasan prizor: pod se nije mogao videti od slomljenog nameštaja i porcelana; moj portret koji je uradio Feđa, a koji je Ed pazio kao svoje najveće blago, ležao je poderan i izgažen, dok mu je ram bio slomljen. Sto i stolice su bili izvrnuti i razbijeni u paramparčad. Usred celog tog haosa ležao je polugoli Ed, čvrsto uspavan. Sva besna i zgrožena, otrčala sam natrag u svoju sobu, tresnuvši vrata za sobom.
Eda sam videla još jednom, sutradan, taman pred isplovljavanje. Njegov unezvereni jadni pogled mi je zapečatio usta. Šta tu ima da se kaže ili objašnjava? Olupine naših stvari bile su simbol naše slupane ljubavi, života koji je nekad bio tako pun boja i potencijala.
Brojni su prijatelji došli do parobroda da se oproste sa mnom i Meri Ajzak, koje je plovila sa mnom, ali ne i Ed, na čemu sam mu bila zahvalna. Bilo bi još teže uzdržavati se od suza u njegovom prisustvu. Jako mi je teško palo da se oprostim od Justusa, za koga smo svi znali da umire od tuberkuloze. Delovao je jako bolesno, pa sam se rastužila od pomisli da ga možda nikad više neću videti u životu. Takođe mi je teško palo da se rastanem sa bratom. Bilo mi je drago što mogu da mu ostavim nešto novca, a pomagaću ga i od mesečnih prihoda koje prijatelji iz Detroita treba da mi šalju. Ja mogu da prođem i sa manje novca; već mi je to jednom pošlo za rukom u Beču. Taj dečkić mi se duboko ugnezdio u srcu; bio je toliko nežan i uviđavan da mi je njegova ljubav postala nešto jako dragoceno u životu. Dok se veliki brod polako udaljavao, ja sam ostala na palubi, gledajući sve sitnije siluete Njujorka.
Prelazak je bio dosadan, izuzev jedne besne oluje. U London smo stigli sa dva dana zakašnjenja za miting 11. novembra, a na vrhuncu Burskog rata. U kući koju je nastanjivao Hari Keli sa porodicom postojala je samo jedna prazna soba, i to u podrumu. Čak i po lepom vremenu tamo jedva da je bilo dnevne svetlosti, dok je o tmurnim danima plinska lampa morala da radi danonoćno. Kamin je grejao samo bok ili leđa, nikada celo telo, pa sam stalno morala da menjam položaj ne bih li makar donekle uspostavila ravnotežu između temperature vatre i hladne sobe.
S obzirom da sam se onomad u Londonu zatekla tokom najboljeg dela godine, krajem avgusta i u septembru, smatrala sam da ljudi preteruju kada pominju užasne londonske magle i memljivost i sivilo njegovih zima. Međutim, ovog puta sam shvatila da se nimalo nisu ogrešili o stvarnost. Magla je bila poput zveri koja se kradimice šunja i obmotava svoje hladne pipke oko žrtve. Ujutru bih se probudila sva usporena, suvih usta. Uzalud sam se nadala da ću uživati u zracima sunca kada podignem roletne; ubrzo bi se u sobu uvukla tmina od spolja. Sirota Meri Ajzak, koja je došla iz sunčane Kalifornije, bila je utučena zbog londonskog vremena još i više od mene. Iako je planirala da ostane jedan mesec, već nakon nedelju dana nestrpljivo je čekala da ode.